Baviti se nasljeđem rata nije lako, nije lako nikome. Ponekad i međunarodna zajednica, zarad održavanja statusa kvo i izbjegavanja otvaranja rana, zapravo pravi više štete, jer ako se ne suočimo na pravi način - ne dogmatski, nego zasnovano na činjenicama - s prošlošću, onda je teško i pretvarati se da ćemo postići neki trajni, takozvani “patetični mir”, kazao je za “Vijesti” režiser predstave “Otac i otac”, Kuštrim Kolići.
Predstava je u srijedu izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) u Podgorici.
Rađena je po tekstu savremenog dramskog pisca Jetona Neziraja, a uloge tumače Ilire Vinca, Bujar Ahmeti i Kosovare Krasnići. Predstava se igrala na albanskom jeziku, uz obezbijeđen titl na našem jeziku. Asistent režije je Kalterim Balaj, kostimograf Njomeza Luci, scenograf Mentor Beriša, a muziku potpisuje Adhurim Grezda.
U razgovoru za “Vijesti” Kolići govori o predstavi, ljudima nestalim u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i suočavanju sa prošlošću.
Kako je kazao Kolići, predstava se igra već treću godinu.
“Polazište inspiracije je slučaj nestalih osoba na Kosovu i nestalih osoba u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, tako da smo razgovarali sa dramaturgom Jetonom Nezirajem i zajedno gradili ideju”, rekao je on.
Vjeruje da su, nažalost, na Kosovu i u cijelom regionu, nakon svih ratova, tema i teme koje se odnose na nasljeđe prošlosti vrlo rijetko bile obrađivane, i da kada jesu, da su obrađene površno ili kičasto.
“Mi smo zaista željeli da izgradimo priču čiji je glavni cilj da se pozabavi pitanjem nestalih osoba. Dakle, to je više ljudska priča: priča o porodici koja je izgubila voljenu osobu u ratu, u ovom slučaju ratu na Kosovu, iako nismo precizirali Kosovo konkretno, već je riječ o nestaloj osobi u ratu. Porodica nije spremna da prihvati svoju sudbinu, tj. činjenicu da žive bez osobe koja je ubijena tokom rata”, objašnjava on.
Kaže da je predstava vrlo intimna, minimalistička, fokusirana na poruku, na priču, na emocije likova i na njihove međusobne odnose, a dodaje da su tu i vrlo suptilni i detaljni rediteljski zahvati.
“Razlog zašto igramo ovu predstavu već treću godinu i zašto smo osvojili mnogo nagrada u Kosovu i van njega jeste to što komad veoma dobro komunicira sa publikom. Kada publika gleda predstavu, vjerujemo, na osnovu reakcija i povratnih informacija koje smo dobili, da je doživljaj veoma emotivan, utisak snažan, i nakon predstave publika dugo nosi tu priču sa sobom. Mislim da je to najveće postignuće ove predstave. Nema spektakla, ali ima puno emocija, i zbog toga smo sretni”, rekao je on.
Ističe da je glavni problem u ovim slučajevima što su pitanje nestalih osoba, “kao i većina tema koje se tiču prošlosti”, najčešće politizovane, korišćene i zloupotrebljavane u političkim igrama i iskorišćene da se održi etnonacionalistički narativ u cijelom društvu, te da vlade i politički establišmenti nisu učinili sve što su mogli s obzirom na to da i dalje postoji ogroman broj ljudi koji su nestali.
“Meni je najveći problem to što se porodice nestalih osoba koriste i zloupotrebljavaju, dobijaju mnoga obećanja koja, nažalost, nikada nisu ispunjena. Ovo je vrlo osjetljiva tema u kojoj i dalje živimo. Imam jednu izjavu, možda je nisam ja izmislio, ali često govorim da, ako je za nas rat završen, za njih rat još nije završen. Za ovu kategoriju žrtava, za civilne žrtve rata, ali i za druge kategorije, žrtve seksualnog nasilja”, kaže on.
Smatra da produkcije u regionu, “bilo filmske, pozorišne ili druge”, koje su prilično dogmatske i propagandne, nanose više štete nego koristi.
“Vrlo smo srećni što smo u Podgorici. Trebalo je da predstavimo naš rad u Beogradu na festivalu “Mirëdita, dobar dan”, ali ga je zabranila Vlada Srbije. Ipak, više mi je žao njih nego naše predstave; žao mi je njih zato što i dalje održavaju taj dogmatski narativ i hrane mržnju i podjele među ljudima”, istakao je režiser.
Ali, kaže da je dobro i da ga raduje što se i dalje u Podgorici, Sarajevu, Beogradu, na Kosovu, mogu naći grupe ljudi, male zajednice koje rade za dobrobit svojih društava, koje su, kaže on, otvorene i posvećene, “možete svuda u regionu pronaći inspirativne primjere i to je pozitivno”.
Zaključuje da jedino što bi dodao jeste da je jako važno graditi i ulagati u komunikaciju između susjednih zemalja.
“Vrlo često su te komunikacije sporadične, a izuzetno je važno da vidimo rad jedni drugih. Jer osim što smo susjedi, a to je geografija, vjerujem da moramo upoznati priče svojih komšija. Ponekad imam osjećaj da se, iako smo vrlo blizu jedni drugima, uopšte ne poznajemo, i nekad se čak osjećamo bliže evropskim zemljama nego svojim susjedima, a to je paradoks”, poručio je Kolići.
Bonus video:
