(Danka Ivanović, Prazne kuće, Partizanska knjiga, Kikinda, 2024.)
Prošle godine se na crnogorskom i regionalnom književnom prostoru pojavo prvi roman pjesnikinje i prevoditeljke Danke Ivanović, inače magistrice romanistike i aktuelne doktorandice na studiju nauke o književnosti u Beogradu. Roman Prazne kuće ušao je u uži izbor od deset djela nominovanih za NIN-ovu nagradu, a reklo bi se da je za to bilo mnogo razloga. Formalno i sadržinski roman predstavlja osobeni literarni iskorak koji nije mogao ostati nezapažen i pored značajno poznatijih autorki i autora sa prošlogodišnjeg spiska nominovanih.
Roman Prazne kuće bi se mogao odrediti kao lirski roman, u smislu pretapanja lirskih i epskih svojstava, a na mnogo mjesta čak i dramskog diskursa. Fragmentarno je strukturiran, a među njegovim “kadrovima” se, kao u pjesmi, otvaraju “mjesta neodređenosti” koja se bez teškoća “popunjavaju” naracijom. Iz njih se iščitavaju lirska povijest naratorke u “kući” sukobljenih identiteta. (“U islandskom jeziku ne postoji riječ identitet. Kad sam to pročitala, bila sam izgubljena danima, a da nisam znala šta s tim da radim.”) Sa stanovišta literarne forme roman je spoj protivrečnih postupaka: naracija se ostvaruje kroz asocijativno (lirsko) povezivanje motiva; fragmentarnost ni na trenutak ne ugrožava koherenciju; poetski iskazi su u službi diskurzivnog. Moglo bi se reći da upravo ovakav “oksimoronski karakter” forme doprinosi da se roman Prazne kuće čita sa lakoćom i zanimanjem, kao da se u isto vrijeme prebiraju neke lirske brojanice, a podižu velovi naracije. Na taj način se integrišu genealoški motiv i asocijativno pulsiranje jedne složene, duhovite, autoironične i intelektualno bogate naratorske svijesti.
Naratorka (i njena sestra) rađaju se u porodici u kojoj su se gotovo stotinu godina rađali samo muškarci. Nakon niza smrti, prvo oca, raznih muških srodnika, potom i neoženjenog strica, narikača će ožaliti pokojnika “iz glave cijela naroda”: “Što pasa, a ne ostavi živija potomaka!” Roditeljska “transverzala” spaja Grbalj i Katunsku nahiju - ne bez referenci koje će duhovito otkrivati zaludni “narcizam malih razlika” crnogorskog prostora. (“Rekoh li ti da je đede u knjige upisan kao Crnogorac”, ili: “Ovo nije vaš pop?”). Nakon smrti svih muških srodnika i bitke sa birokratijom, naslijediće zemlju od koje bi “i koza ostala gladna”.
Kroz naratorku progovaraju mnogi glasovi i posebne individualnosti - junaci i junakinje sa drugačijim, ne manje autentičnim i bolnim sukobima sa sobom i sa svijetom. Posebno i određujuće mjesto (kao kod Kiša) ima otac. (“Kad plačem, mišići čela i obrve se tako namjeste da vidim tatu. Ko zna koga sve nema na mom licu, a da ne znam ni ko su ni što su, niti ih mogu prepoznati.”) Otac je bio strastveni čitalac (“Ni za što na bijeli svijet nije bio!”), a naratorka često za njim traga u biblioteci. (“Tješim se da je tatu ipak moguće ubiti.”) Pozajmljuje knjige koje je on čitao i nalazi obilježena mjesta koja su “nerijetko bila banalna”. Motiv oca snažno je prepleten sa motivom smrti (“Često posjetim profile mrtvih ljudi. Ništa se na njima ne mijenja niti ih iko gasi.”), ali i sa pitanjem slobode izbora (“Da je živ, da li bih uopšte bila otišla? Da nije mrtav, da li bih se bila vratila?”) Iako duboko tragična, očeva smrt otvara prostor neočekivane slobode (“Na kraju, sa ženama sve prestaje.”) Dovedeno je u pitanje načelo po kome je mjesto žene u društvu uvijek ono koje su joj odredili, a samo je muškarcima dato da se potvrde kao suverena bića. Nakon što je junakinji prenio ljubav prema čitanju, otac je svojom smrću uspostavio junakinjinu suverenost, u konačnici i njen put u literaturu. (“Koliko generacija seljačke porodice je potrebno da umre na pragu umjetnosti, dok jedno taj prag i ne preskoči?”) Majka sve može i mora. (“Moja nosi svijet za vratom. Sama. S osmijehom.”) Tu su stric, potom djedovi i babe. Djedovi su stizali do Liona, Sakramenta i mletačkih lađa, a žene su ih čekale. Muškarci umiru u bolnicama, od aneurizme, od moždanog udara, nakon mukotrpnog građenja kamenih kuća koje potom polako rastaču mahovina i rđa prolaznosti. Žene iz njene porodice nikada nisu zaplivale, iako im je more bilo pred kućom i “nije nam niko branio”. Tetka koja će nadživjeti braću sve češće će vikati: “Ma, dođe mi da se bačim s ove ponte u more. Gola!” Zbog toga roman Danke Ivanović donosi nešto od duha i atmosfere filmova Živka Nikolića, premda nije tako bespoštedan u razobličavanju tvrdokornih i apsurdnih matrica davno ocvalog plemenskog svijeta.
Roman je i svojevrsni inventar “praznih kuća” koje se urušavaju jednako pod teretom “muškosti” i pod teretom “ženskosti”, po svim linijama moći i nemoći, po svim šavovima manje ili jasnije vidljivih konstrukata. Priča je to o svijetu čija dijalektika nalaže da se osjećanja ljubavi rijetko iskazuju i to u trećem licu, ekavicom, dok je o tuzi više nego poželjno govoriti. (“Jer, što te veći jadi biju, to si bolji čovjek”, ali nikako ako te more “moderni jadi, poput depresije i trica i kučina lijenoga svijeta.”) Takav svijet ne može razumjeti egzistencijalnu i stvaralačku glad mlade žene. (“Vječito sam gladna. Čak i dok jedem.”) Međutim, i savremenost traži isto prilagođavanje samo sada drugačijim konstruktima “poželjnog” (“Vide se jedino šlaufi mase koju drugi trpaju u fioke različitih veličina, u zavisnosti od toga kako su me premjerili. Nikako da shvate da koju god fioku da izaberu ostaće da vire, od neuspjelog zatvaranja, krvava noga, zglob, prst ili nos.”). Što god naratorka uradi nikada nije dovoljno, posebno ne njen naučni rad i postignuća na prestižnim univerzitetima. (“E, sad si prispjela vala za udaju i da rađaš. Nemoj što više slučajno upisivati!”)
Naoko suprotstavljene, i plemenska i moderna matrica podrazumijevaju da naratorka zauzme mjesto i uloge koje su namijenjene ženama. (“Da li je u našoj kulturi autentično ja moguće?”) Međutim, na tu duboko plemensku matricu utiskuju se neobičnom brzinom i snagom refleksi obrazovanja, pročitanih knjiga, novih spoznaja i sofisticiranih iskustava jednog drhtavog “ja” koje pokušava da se autentično odredi u suprotstavljenim svijetovima, na raznim jezicima, sve dok u literaturi ne pronađe sopstveni glas i jezik. Metatekstualnu nit romana otkrivaju brojne reference na nasljeđe svjetske književnosti, lingvistike i teorije književnosti, slikarstva i muzike. Tu je i nezaobilazni Njegoš, od vječitog pitanja da li je mogao da “korača prema sebi kao svome cilju, iako je radio što mu se kaže”, ali i sasvim očuđujuće opaske: “Šta bi se desilo da je Njegoš bio ružan?” Spisak referenci je impozantan, ali je savršeno motivisan kao integralni dio duhovnog svijeta junakinje. (“Kako pripadati. Kome?”) Knjige i jezici su njen paralelni svijet (“Premijesiti riječi u novi pleh.”), a univerzitetske diplome sakuplja “kao nekada salvete”. Roman govori i o “grijehu” duhovnosti i potrebi za umjetnošću u svijetu koji to smatra besmislenim i nepotrebnim. Zbog toga Prazne kuće Danke Ivanović, iako u drugačijem društvenom i kulturnom miljeu, podsjećaju na novelu Tomasa Mana Tonio Kreger. Taj “sumnjivi građanin” koji se bavi “nečasnim” zanimanjem umjetnika veoma podsjeća na “sumnjivu odivu” iz Praznih kuća. U izvjesnom smislu ih spaja i to što junak Manove novele u razgovoru sa slikarkom i prijateljicom dovodi u pitanje sve uloge i identitete umjetnika, osim njegovog identiteta kao stvaraoca. (“Je li umetnik uopšte muškarac? O tome bi trebalo upitati ‘ženu’”).
Pored kompleksnih likova, posebnu vrijednost romana Prazne kuće predstavlja sam jezik, čija primarna funkcija nije uobličavanje određenog sadržaja, već potencijal da se sadržaji (samo)formiraju u njegovim “naprslinama” i višesmislenostima, u isti mah punim tragike i humora. Danka Ivanović razigrava jezik kojim kolaju plemenski uzusi, kolektivna svijest i podsvijest koje njena naratorka dekonstruiše, ironizuje, pa najzad i ukida. Ne radi to sa mržnjom već sa humorom, jer su nosioci tog kolektivnog sistema vrijednosti i mišljenja najčešće ljudi koji su joj emotivno najbliži, a vrijednosno često daleki i neprihvatljivi. Posebno efektni stilski postupak u Praznim kućama predstavljaju nabrajanja (cumulatio), kojima se na sveden način “pakuju” velike sekvence vremena i prostora, konflikti i generacijski jazovi, složena duhovnost i opservacija u sudaru sa svim mogućim vidovima opresije. Najbolnije su one koje dolaze od voljenih, pa tek potom od onih drugih koji imaju potrebu da potru i ponište, a dio su modernog okruženja. (“Druga strana medalje jeste podvojenost: jedan jezik kod kuće, jedan u školi.”) Zbog toga bi se moglo reći da su Prazne kuće na tragu Bahtinovih stavova o polifonijskom romanu. Polifoničnost se može posmatrati i kao strukturna analogija unutrašnjim sukobima. Inače, kod značajnog broja autorki na svjetskoj književnoj sceni kao postupak se javlja umnožavanje tokova svijesti junakinja, razapetih između tradicionalnog i savremenog, očekivanog i ličnog. To se na autentičan način događa i u romanu Prazne kuće, što dodatno ukazuje na njegov značaj na regionalnoj i crnogorskoj književnoj sceni.
Roman Prazne kuće je u potpisnici ovih redova iznova pokrenuo davnašnji osjećaj koliko posao profesorice književnosti može biti lijep i opasan (četiri godine je predavala i Danki Ivanović). Lako je rekonstruisala datume kada se radilo određeno djelo iz gimnazijske lektire, a autorka romana u isto vrijeme prolazila kroz neke od najtežih trenutaka u životu. To joj je pružilo mogućnost da još više uživa u stvaralačkom postupku lišenom bilo kakve patetike, kojim je Danka Ivanović od života i literature sazdala svoju upečatljivu junakinju i tragično-smiješni svijet Praznih kuća.
Bonus video:
