Rijetkost je spoznati, a onda i sačuvati, baš onaj jedan, poseban i rijedak osjećaj... Crnogorski slikar Filip Janković, čija je izložba u susret njegovom 90. rođendanu, otvorena u Modernoj galeriji Podgorice, kaže “Vijestima” da ima osjećaj prema umjetnosti kao pri prvom pravom susretu. Ipak, očekivanja i težnje su veće, ali tako i sloboda.
Vrsni majstor koji neumorno stvara, ostajući pritom dosljedan sebi, svom stilu i izrazu, ali istovremeno i otvoren za eksperimente i istraživanja, predstavljen je publici kroz impozantnu izložbu na spratu glavne zgrade Muzeja i galerija Podgorice. Djeluje kao da postavku prati muzika komponovana na slikama, dok oživljavaju i priviđaju se predjeli sa platana, a boje i forme otrgnute od okvira poetično plešu budeći usnule emocije. Tako izložba svjedoči, ali i prikazuje razigranost duha, prusustvo neopisivog osjećaja, ali i neprestanu potragu Filipa Jankovića za onim jednim umjetničkim djelom koje će ispuniti sve želje i zablistati pred očima kao blago duboko skriveno u nekom nepoznato kutku...
Janković, istaknuti kulturni stvaralac, jedan od najznačajnijih crnogorskih slikara, u razgovoru za “Vijesti” kaže da se često osjeća kao da ne može naslikati ono što bi želio... No, to vjerovatno dolazi samo iz nepresušne i nasušne potrebe za umjetnošću i stvaranjem...
O Jankoviću se govori kao o “najdosljednijem nosiocu intimističkog izraza u crnogorskoj savremenoj umjetnosti, slikaru hedonističke strane prirode i života koji u procesu rada povezuje realno i apstraktno u slike skladnih simfonija boja, formi i svjetlosti”...
Spoznaja umjetnosti, snaga kreacije, moć slobode, ali i suočavanje sa vremenom, uz očuvanje tog jedinstvenog osjećaja zadivljenosti i poštovanja pred umjetničkim djelom, uz potrebu za radom, pokretom i stremljenje ka još boljem, većem, originalnijem, uz neupitnu ljubav i prepuštenost procesu stvaranja, karakterišu jedinstvenog, rijetko posvećenog umjetnika Filipa Jankovića.
Izložba u Modernoj galeriji otvorena je do kraja aprila i donosi veliki broj djela nastalih u proteklih par godina, ali i niz djela od prije više decenija na kojima je umjetnik intervenisao, a svakako je svjedočanstvo da rad Filipa Jankovića pripada najvećim lirskim dometima u savremenoj crnogorskoj umjetnosti.
Filip Janković je rođen 28. avgusta 1935. godine u Gornjoj Gorici kod Podgorice. Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu upisao je 1955. godine, gdje je studirao u klasi Ljubice Sokić, Marka Čelebonovića, Mila Milunovića i Nedjeljka Gvozdenovića. Diplomirao je 1960, a 1964. završava i treći stepen studija na istoj Akademiji. Pored slikarstva, bavio se i pedagoškim radom. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu specijalizirao je 1970/71 u klasi čuvenog profesora Sanžjea (Singier). Bio je na mnogim studijskim putovanjima u Grčkoj, Holandiji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji, Engleskoj, SSSR-u, predstavljao se mnoštvo puta samostalno u zemlji i inostranstvu, a učestvovao je i na velikom broju kolektivnih izložbi. Osvojio je niz nagrada, među kojima je i Trinaestojulska, nagrada “Oslobođenje Titograda”, Orden rada sa zlatnim vijencem Predsjedništva SFRJ, kao i nagrada “Petar Lubarda”, ULUCG, prva nagrada za slikarstvo Univerzitetskog odbora - Beograd...
Svoje impresije sa izložbe, vizije umjetnosti, motive, duh, osvrt na sopstveni rad, težnje, ali i sjećanja Filip Janković podijelio je u razgovoru za “Vijesti”.
Prošla je skoro decenija od Vaše prethodne izložbe u podgoričkoj Modernoj galeriji. Očigledno je da je publika ovu priliku rado dočekala, čemu svjedoči broj posjetilaca, kako na otvaranju, tako i kasnije. Kakve su Vaše impresije sa otvaranja i kako doživljavate postavku gledajući je u galerijskom prostoru?
Bilo je izložbi na na kojima sam imao rekordne posjete, ali ovo otvaranje je ipak oborilo sve rekorde što se posjete tiče. Posebno mi znači što je bilo mnogo mojih prijatelja tu, sa mnogo ljudi sam razgovarao. Jedan prijatelj iz Beograda je autom došao samo radi izložbe, što nijesam očekivao, a što me je usrećilo.
Ja sam i ranije govorio da izložba počinje da živi tek kad je neko gleda, i ako taj neko nešto doživi gledajući tu izložbu. Bez toga, izložba je, kao i svaka stvar, mrtva. Ona, pravo rečeno, ne postoji. Ova izložba, sad, postoji za mene. Ja sam okružen tim mojim slikama i uvijek želim da nijesam samo ja taj koji ih gleda, nego želim da vidim i kako drugi vide te slike. Tako, ako nemam nekog drugog, obično pitam suprugu: “Kako ti ovo izgleda?”. Ona zna da ja ne volim da ona to pohvali svaki put, nego da volim da čujem njen stvarni utisak. Ponekad kaže: “Izvanredno, ovo ti je najbolje do sada” za jednu, a za drugu sliku “To ti je grozno, ne znam šta ti je bilo”. (smijeh) Ja volim takve komentare i iskrene, prave utiske.
Siguran sam i da je na otvaranju izložbe bilo dosta ljudi koji su imali neki svoj doživljaj, pravi osjećaj i utisak koji su stekli... Već sam čuo, a vjerovatno ću čuti još i više, kako drugi sve to vide, jer sigurno nisam ja jedini koji u mojim slikama može nešto da spozna. Možda ja u njima vidim nešto što drugi neće uočiti, a možda će neko u njima vidjeti ono što ja ne mogu da dosegnem... Nekad se iznenadim koliko dobre interpretacije o mojoj slici daju ljudi koji je nikad ranije nisu vidjeli ili koji ne znaju moje slike...
Na mene poseban utisak ostavlja atmosfera na Vašim slikama, ali i kombinacija pejzaža sa arhitektonskim zdanjima.
Ja pejzaže oduvijek mnogo volim. Vjerovatno sam zato u početku često radio Staru varoš, Ribnicu... Volim da taj prikaz bude negdje pored vode. Volim rijeke, volim Moraču i Ribnicu, volim jezera, a naročito more. U Holandiji volim kanale, u Amsterdamu, Rotterdamu, Hagu... Voda me, najkraće rečeno, privlači, očarava... U njoj nađem te neke tihe ili pak za mene neke iznenađujuće promjene svjetlosti, boje... Na primjer, more... Ono odjednom postane neke druge boje ako je nebo tek malo drugačije. Kad je mirno, uzburkano, kad je okolina jedna a kad je druga, njegove boje su uvijek drugačije. Voda je uvijek živa, naročito kad je to rijeka, kao što je Morača, koja ide u talasima.
I kolorit je u tom duhu.
Vjerovatno zbog vode, kod mene plava boja dominira. Tu je i crvena, jer sama ta plava ne može da opstane ako nema crvene, a crvena i plava ne mogu ako nema bijele... Ima još dosta toga što treba da uradim. Samo treba da se radi.
Kakav je taj proces ili čin stvaranja umjetnosti?
Teško mogu riječima da kažem kako ja nešto naslikam ili kako uopše slikam. Nekad moram to da radim. Nekad to kažem za mnoge stvari kad me pitaju mogu li, ja kažem da mogu, ako moram. A ako se ne bi moralo, možda ne bih mogao. Tako moram i da slikam. Ali uvijek uključujem i slušam muziku dok slikam.
Kako se Vi osjećate dok slikate?
Nešto što do sada nijesam kazao jeste da najčešće osjećam kao da ne mogu naslikati ono što bih htio da naslikam. I to mi je teško, ali... Nema druge. Znači, počnem, pa ću gurati koliko budem mogao. Sad tako činim i radim ono što mogu i koliko mogu. Ono što ne mogu, neće biti danas, ali će možda biti sjutra, iduće godine, ako Bog da, biće i još koju godinu. Nekad neku sliku naslikam iznenađujuće brzo, za mene iznenađujuće.
Najbrže sam slikao portrete, za koje važi da ih je teško naslikati, što znaju i kolege i ostali. Kažu mi nekad tako da ne mogu naslikati portret za pola sata, ali mogu, kad moram. U Parizu sam jednom prilikom vidio jednu Francuskinju. To je bio portret kakav bih samo mogao da poželim da naslikam. Odmah sam joj prišao i zamolio je da mi pozirati da bih naslikao njen portret. Ona se iznenadila, kazala kako je to iznenada, kako ne zna da pozira, a onda kaže i da nema vremena... Pitao sam je koliko vremena ima, kaže pola sata najviše. Samo sam joj rekao da odmah sjedne, a ja sam odmah počeo da radim i tako sam naslikao odličan portret za pola sata. Još jedan portret sam naslikao isto tako brzo, možda čak i za manje od pola sata. Nives Kavurić Kurtović, jedna od najboljih slikarki Hrvatske, bila je kod mene u ateljeu kad je vidjela kakve portrete pravim. Pitala me je mogu li naredni put, kad dođe sa sinom iz Zagreba, naslikati njegov portret. Odgovorio sam joj zašto bi to radila kad on može samo da sjedne, pa ću ja odmah naslikati njegov portret. Iznenađeno je rekla kako za pola sata kreću na more. Dobro, samo to sam rekao i dodao da ću u tom slučaju za pola sata naslikati njegov portret. Tako je i bilo. Kad sam kasnije vidio taj portret u Zagrebu, shvatio sam da je baš kao jedan akvarel koji se naslika iz daha, odjednom, što niko ne bi rekao da je moguće u slučaju portreta. Inače mi je obično za jedan portret trebalo nedjelju, dvije dana, nekad i godinu ili dvije, jer su portreti baš teški i zahtjevni, ali kada osjetim da moram, pojavi se neka energija, neka volja i vjera.
Na izložbi je prikazan i Vaš autoportret. Koliko je autoportret težak, ne samo u umjetničkom kontekstu, već i na način nekog suočavanja i prikaza sebe kao subjekta, objekta...?
Kad nisam imao modela, ja sam slikao sebe, autoportrete. Nijesam to radio zato što sam volio da slikam sebe, nego zato što nemam drugog modela, pa onda slikam sebe iz ogledala. Tu je i još jedan razlog, a to je što sam prema sebi slobodan - mogu da budem i kritičan, mogu da se naslikam svakako, mogu da budem stariji i 20 godina ili da naslikam sebe onako kako ne bih nikad želio da budem ili kakav bih poželio da jesam, a da nikada nema problema. Sa druge strane, ako slikam nekog drugog, neku ljepoticu recimo, ili nekog mladog momka, pa to ne bude lijepo, taj neko se uvrijedi. Ja sebe ne mogu uvrijediti...
Kažete da ljudi znaju da se uvrijede ako nešto nije lijepo, ako nije kako bi oni željeli... Prema Vašem mišljem, da li umjetnost treba da bude lijepa, estetski privlačna ili da, nekada i uz to, ponudi i nešto drugo mimo te ljepote?
Lijepo... Ljepota... To je nekakav pojam koji ja nerado upotrebljavam. Šta je lijepo? Lijepo je ono što je najteže, često. Najljepše je obično ono što je najteže, a to što je najteže, to nam muke i zadaje. Nije to lijepo, onda, nije to ni prijatno, ali nema lijepoga bez onog suprotnog. Ja nekad neku lijepu sliku, koja mi je previše lijepa, jedino što poželim jeste da je uništim. Tako je nekad svu prekrižim, slikam preko nje, lijevo-desno napravim mnogo pokreta i iskrižam je nekim linijama i ko zna čime... Onda odem da popijem kafu, vratim se i onda mogu ponovo da počnem. Više ne bude ta slika tako prelijepa i tako grozna, istovremeno.
Izložba prikazuje i neke radove koji su nastali ranije, tu su i najnoviji, ali i neki stari sa novim intervencijama... Prisutna je i apstrakcija... Šta Vas je, ako mogu tako reći, “okrenulo” apstrakciji, ili šta Vas je inspirisalo i podstaklo da svoj izraz usmjerite tako?
Život. Život je uvijek ono što nekako čovjeka usmjerava. Ja sam sad svjestan da nemam vremena koliko mi bi trebalo i onda sam prinuđen da nekako pokušam da stvorim nešto što se do skoro nije moglo. Sad mi je to malo i lakše, jer sam svjestan mnogo čega što treba da uradim. Kad vidim sliku, sad znam tačno što treba. Ranije sam bio ponekad i bojažljiv, nekad čak i previše, pa sam mislio da ako uradim nešto, mogu izgubitti sliku, pokvariti je... A sad, toga više nema. Ja sad idem na sliku bez ikakvog razmišljanja.
Stvorio sam jedan utisak - treba to i to, ja onda, što bi se reklo, to odrežem i to promijeni sliku. Slika se onda odjednom pojavljuje kao da sam napravio novu. Onda smislim neki potez, nešto što ću da uradim, pa to i uradim, ali slika ne bude onakva kakva sam mislio da će biti - onda opet počnem iz početka. I tako, taj moj rad je sad sa manje oklijevanja. Sad sam hrabriji, zato što znam da nemam vremena da oklijevam, da se smišljam, predomišljam, nego idem direktno.
Je li to istovremeno i polje beskompromisne slobode?
Sad sam slobodniji, u svakom slučaju, mnogo slobodniji nego ikada. Sad se ničega ne plašim. Sad sam i mnogo hrabriji. Ne bojim se da ću išta uništiti. Ljudi se čude kad kažem da za sliku treba imati energije, snage, hrabrosti, mudrosti, ali treba. Mnogo je potrebno za jednu sliku. Ja najčešće stvaram male slike na platnima od oko pola metra, ali u njih unesem sve isto što i bih mogao i na veliko platno od dva ili tri metra da smjestim, ali se za malu sliku posebno skoncentrišem, sjednem i sa njom sam dan - noć. Često na manjem formatu uspijem više nego kada su velike slike u pitanju. Da kratko kažem, takva slika je moja ikona, dok mislim da se u velikoj slici pomalo i glumi. Nekada i ne malo, nego i mnogo. Da bih naslikao veliku sliku ja treba da je izložim i onda da očekujem priznanje. Obično tako ide - sa velikim slikama se očekuje i veće priznanje, pa treba unaprijed misliti kako je napraviti, očekivanja rastu a onda treba da pazim da se ne obrukam, da ne bude neke greške koja se odmah uočava kao problem... Kad je manja slika u pitanju, ne moram da mislim, već mogu da prepustim da me sama slika vodi, kao neki osjećaj. Kod manjih slika se i greške teže uočavaju, ali sloboda je veća. Ipak, ja volim da posvetim vrijeme slici, da sve bude onako kako ja mogu i kako osjećam, zbog čega sam bolje skoncentrisan prilikom rada na manjem nego na velikom platnu.
Ipak, manji format je prilično zahtjevan.
Meni je mnogo draža mala slika, iako se možda ona kao takva teže sagleda... Kad bih birao slike koje moram da spasim iz ateljea, nekom prilikom, pokupio bih što više malih slika.
S obzirom na Vašu dugogodišnju karijeru i čitav opus, postoji li neka slika ili određeni ciklus koji Vam je poseban, bilo zbog onoga što prikazuje, zbog okolnosti u kojima je nastala, priče koja stoji iza ili nešto slično?
Jednom prilikom sam razgovarao sa mojim kolegama na tu temu. Kaže meni jedan od njih: “Daj jednu sliku za mene, brate. Imaš toliko slika, odvoj jednu za mene”. Ja sam mu na to rekao da ne mogu da odvojim nijednu i da ne znam koju bih mogao da mu dam, pa zato ne mogu da dam nijednu. On se čudi kako to kad ih imam mnogo. Jednostavno, kažem, i uzvratim mu pitanjem “Koliko ti imaš djece?”. Troje, odgovara... “Pa, bi li meni dao jedno, jer ja nemam nijedno?”, pitao sam ga tada. Rekao mi je da to nije isto, ali za mene jeste. Eto odgovora, jednim dijelom...
Kakvi su Vaši počeci, je li postojao neki, nazovimo ga, prelomni trenutak ili osjećaj kada se probudio umjetnik u Vama?
Prve slike koje sam u životu vidio bile su slike profesionalaca, pravih umjetnika. Kada sam imao nekih 13 godina bio sam u Cavtatu i vidio djela Vlaha Bukovca. Kada sam to vidio, bio sam toliko iznenađen i izgubljen istovremeno. Zamišljao sam i želio da i ja nekada stvorim nešto tako. Imao sam neki veličanstveni osjećaj kakav bih, sigurno, i danas imao.
Pored toga, otkad znam za sebe znam i za taj neki osjećaj... Imao sam osjećaj prema svijetu, prema cvijeću, prema pticama, ribama, travi, vodi... Isti je to osjećaj koji imam i danas. Ali sam tada, davno, teže mogao to da naslikam. Zato sam i čekao. Čekao sam, vjerujući da ću jednog dana možda nešto moći. Taj osjećaj ostaje... Nisam promijenio osjećaj prema ljudima, ni prema svijetu koji me okružuje, ali jesam shvatanje da možda tu ima nečega novog i drugačijeg. Shvatanje takođe nekad utiče na osjećaj, to je teško odvojiti.
Vjerujem da je to najteže u životu - zadržati osjećaj. Zadržati ili uopšte biti svjestan baš tog osjećaja...
To jeste. Ja se sjetim nekih slikara ili istoričara koji su baš to kazali. A suština je, kažu, da je svaki umjetnik pomalo i dijete, a svako dijete pomalo umjetnik. Mislim da baš tu ima nečeg tog djetinjeg, umjetničkog, nečeg zajedničkog, nečega što se nikad ne izgubi. To su te moje prve slike kojih se sjećam od prije 80, ali i od prije 50-60 godina, jednako su prve...
Stalno radite i stvarate. Pretpostavljam da je to potreba?
Tako je, radim stalno. Ranije sam znao i da prošetam po Evropi, da malo otputujem, da odem negdje, da odem na kupanje i plivanje, u šetnju... Sad više nemam za to vremena, sad imam vremena samo za slikanje, i to malo.
Ali ste iskusili mnogo?
Da, prošetao sam se ja Evropom. Bio sam svuda, razna mjesta sam posjetio... Ali, nijesam otišao u Španiju, nijesam vidio Katmandu, nijesam bio u Japanu... Dosta je toga ostalo neviđenog, a željenog, ali evo, sad imam sreću da sve to vidim makar i na telefonu. Mnogo toga mogu da nađem preko telefona i onda mi je to drago.
Nastavljate da radite, da slikate?
Uvijek. Znate, teško je to kad nešto naumim, pa kad pomislim da neću to uspjeti, jer znam šta me čeka. A čeka me mnogo, mnogo toga. I onda nekad pomislim da je bolje da odem na kafu, da sjednem ispod masline, da malo odmorim... Ali ne. Ovo što sam naumio moram da završim, pa će onda biti vremena za kafu. Nije to moranje kakvim ga ljudi zamišljaju, nikad mene niko nije natjerao ili tjerao da slikam, već ja moram. Moram. Kažu mi nekad: “Što moraš sad? Pusti, imaš kad”, ali nemam kad, jedino imam sad.
Bonus video:
