Izložba “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/” ne nastaje - ona se događa. Ne nastaje u tišini, već iz tišine, one pandemijske, one lične, društvene, koju je slikarka Sanja Raonić pretvorila u prostor unutrašnjeg oslobađanja. Ovo nije samo umjetnički ciklus, već rezultat dugogodišnjeg procesa sazrijevanja, suočavanja i promišljanja o onome što jesmo, a još više o onome što možemo (i moramo) postati. Snažno autobiografska, ali istovremeno univerzalna, izložba se bavi temama identiteta, slobode i pozicije žene u savremenom društvu. Kroz groteskne figure, snažan vizuelni jezik i direktne poruke, Raonić nas poziva na dijalog, ne samo sa njenim djelima, već i sa sopstvenim ulogama, uvjerenjima i ograničenjima.
Izložba “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/” biće otvorena sjutra u 20 časova, u Modernoj galeriji u Podgorici. Kustoskinja izložbe, istoričarka umjetnosti Iva Vukotić, ističe da radovi Sanje Raonić ne provociraju radi provokacije, već razotkrivaju mehanizme savremenog društva, stavljajući fokus na tijelo, seksualnost i komunikaciju kao temeljne ljudske izraze. Izložba ostaje otvorena do 1. maja, a u razgovoru za “Vijesti”, Sanja Raonić govori o umjetnosti kao sredstvu i svjedočanstvu ličnog oslobađanja, o emancipaciji koja nije ni trend ni parola, već svakodnevni čin otpora i samoafirmacije.
Kako je nastala ideja za izložbu “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/”? Šta je bila Vaša početna inspiracija?
Nije nastajala, dogodila mi se 2019\20. godina, jedan novi životni format za koji nisam mogla biti pripremljena. U toj nepripremljenosti razvijala se jedna drugačija emotivnost koja je oslobodila misao. Decenije tihovanja su se konačno izrazile u iznuđenoj tišini kovida. U tom smislu, inspiracija je akumulacija svakog proživljenog sata u danu i godini kroz decenije postojanja i u trenutku prelivanja mora se razliti u djelo.
Naslov izložbe je višeslojan i asocijativan, kako biste ga Vi objasnili?
Rad na sebi je najozbiljniji posao kojeg se tokom života prihvatimo. Ili ga se ne prihvatimo nikada. Taj rad podrazumijeva intenzivno posvećivanje sticanju znanja i razvijanju vještina življenja. Taj rad podrazumijeva stasavanje idividualaca koji vjeruju u koncept elementarnih ljudskih i društvenih vrijednosti. Kako će u konačnom biti, zavisi od toga koliko su i društveni kapaciteti angažovani na toj misiji. Jer društvo koje ohrabruje i motiviše rast individualaca stvara ozbiljan kapital za kvalitetno trajanje. Individualac je onaj koji razumije koncept slobode i samostalnosti u postojanju i kao takav ima beskrajan potencijal da djelujući mijenja, doprinosi i zaista stvara sistem vrijednosti koji društvo vodi progresivno. Naslov izložbe i ja u njemu, poziv je posmatraču na lično preispitivanje. Zapravo se radi o samo naizgled složenim procesima. Jer, složeni su postali onda kada su zanemareni. A to sad već ozbiljno dugo traje.
Kojim temama se bavite kroz ovu postavku i na koji način ih oblikujete u vizuelni jezik?
Vjerujem da će ih posmatračima otvoriti nazivi crteža koji imaju mjeru sugestivnog. Status žene u vijeku koji smo načeli odrediće njena moć ili nemoć da se suprotstavi trendovima koji je svojim karakterom seksualizuju u gotovo svim njenim ulogama. Trendom je definisan format žene roditelja, žene partnera, fitnes žene, žene kuvarice, lijepe žene, voljene žene, nevoljene žene, žene pobjednika, žene gubitnika, žene žrtve. Žena bez formata je postala društveno nevidljiva. Akteri ovih figuralnih kompozicija komuniciraju provokacijom. Otvoreni su u izražavanju svojih civilizacijiskih stavova. Portreti su izražajni, a tijela u grotesknim kretnjama. Obnažujući ih, stavljam seksualnost u fokus jer namjera mi je da joj, kao jednom od elemenata komunikacije, dam prostor i značaj. Odnos prema seksualnosti nas definiše na više nivoa postojanja i u tom smislu želim otvoriti posmatraču nove vizure komunikacije sa istom.
Cijeli ciklus je formatiran u dvije dimenzije crteža na natron papiru (75x85 i 70x120). Žene koje sam predstavila u formatima su one koje djeluju. One karikirajući svaki segment vlastite stvarnosti.
U kojoj mjeri je ova izložba lična, a koliko univerzalna? Da li u njoj ima autobiografskih elemenata?
Ja sam u životu ona koja posmatra i procesuiram svako iskustvo. Vrlo intenzivno i emotivno. Ovdašnja društvena egzistencija je ona koju ja živim u broju decenija, toliko ožiljaka na mentalnom nivou je ostavila da ličnije ne može biti. Posljednjih godina kulminira u svojoj odbojnosti i banalnosti. Svi elementi u njoj su autobiografski.
Da li smatrate da publika kroz susret sa Vašim radovima može postati aktivni učesnik u procesu “oslobađanja”?
U procesu oslobađanja početak je misao, tako da ako je isprovociram i učinim da se razvija u narednim danima - onda publika jeste učesnik. Neophodan, dodala bih.
Koje ste medije i tehnike koristili za ovu izložbu? Da li ste eksperimentisali sa novim formama izraza?
Uvela sam meni neke nove kombinacije crtačkih tehnike koje sam pridružila slikarskim tehnikama i učinila sam sve da zadovoljim svoje estetske potrebe u njihovom preklapanju. Na akrilnoj impregnaciji natron papira razlivala sam tuš, kombinujući ga sa akrilnom bojom. To mi je omogućilo da slikarskim elementima nagovijestim prostor u kompoziciji zbog čega sam vodenim tehnikama postavljala valere boje u nepravilne ritmove. Uljanim i akrilnim flomasterima ostvarila sam čvrstu strukturu crteža (slike). Njihova linearnost naglašava figuralne elemente crteža (muške i ženske figure), pa time ostvarujem i potrebu za direktnijom komunikacijom sa posmatračem.
U kojoj mjeri Vaš rad reflektuje društvene ili političke kontekste? Da li smatrate da umjetnost treba da bude angažovana?
Umjetnost je angažovana od kada postoji, a postoji od kada postoji i čovjek. Određeno joj je da svjedoči. Umjetnost akumulira istine svih civilizacija, pa će tako biti i sa ovom. Kakvima ćemo se pokazati kroz stvaralaštvo onih kojima je određeno da budu slobodni i da istinu govore, pokazaće nam vrijeme. I tu je negdje odgovor na Vaše pitanje.
Riječ “emancipacija” nosi snažno značenje; kako je Vi interpretirate u okviru svog umjetničkog izraza? Da li je feministički diskurs prisutan u Vašem radu? Ako jeste, na koji način se on ogleda u ovoj izložbi?
Kroz proces stvaranja uspijevam da sagledam svoju suštinu koja je najintenzivnija u potrebi da budem i ostanem u svakom djelu i misli ono što jesam. U svim svojim verzijama. Stvarajući uspijevam da ostanem na onom nivou svjesnosti koja je takva da nikome i ničemu neće dozvoliti da mi to pravo uzurpira. To je ono što želim i današnjem i ovdašnjem čovjeku koji je, nadam se, uspio do sada da izgradi odnos prema elementarnim građanskim načelima. Slobodu i pravo da bude u identitetu koji je stvarao i razvijao za sebe i u koji vjeruje. Ako u tome ima elemenata feminističkog pokreta onda, da.
Da li postoji rad iz ove postavke koji Vam je posebno značajan, i ako jeste, zbog čega?
Mislim da je to crtež “Children of the revolution”. Zato što ilustruje posljedice naše društvene inferiornosti. Prikazuje žrtve jednog tranzicionog stampeda iz kojeg smo izašli dezorijentisani i poslije kojeg nikada više nismo uspravili kičmu, a ni glavu. Zato danas horizont ne prepoznajemo ni kao pojam na kojem će se pojaviti ili će nestati sunce.
Kako danas doživljavate savremenu crnogorsku i regionalnu likovnu scenu? Šta Vas u njoj inspiriše ili izaziva?
Obrazovni sistem i kultura čine snagu temelja jedne države. Mi danas živimo u državi koja normalizuje formulaciju “povoljnog zaduživanja”. Kakav mislite da može biti status kulture, dakle likovne umjetnosti, u jednom takvom društvenom ambijentu? Nema ga. Likovni i svi ostali umjetnici, crnogorski i regionalni, nisu dovoljno vidljivi je im je vidljivost ograničena raznim uređivačkim i institucionalnim politikama. Politika i umjetnost se ne razumiju, jer politika je sve ono što umjetnost naziva manipulacijom. Umjetnik nije uvažen, nije poštovan, nije ohrabren. Nije to bio ni juče, a nije to ni danas. I dok je tako, oni individualci sa početka našeg razgovora sve će više nestajati.
Ako biste mogli da izdvojite jednu poruku koju biste voljeli da publika ponese sa ove izložbe, šta bi to bilo?
Da ne pokušavaju da pronađu autora u djelu, već sebe. Oslobađajuće je.
Balansiranje na tankoj liniji koja razdvaja sliku od crteža
Sanja Raonić rođena je 1970. godine u Podgorici. Studije slikarstva upisala je
1991. godine. Diplomirala je na Fakultetu likovne umjetnosti na Cetinju u junu 1995. godine, u klasi profesora Dragana Karadžića. Živi i stvara u Podgorici.
“Najizražajnije komuniciram kroz crtež. Kombinujem crtačke i slikarske tehnike na papiru. Balansiram na tankoj liniji koja razdvaja sliku od crteža i tokom procesa nesvjesna sam postojanja granice. Kroz niz ciklusa koji obuhvataju moj stvaralački opus bavim se ženom kao centralnim motivom i njenom egzistencijom. Identitet žene 21. vijeka je posljedica konzumerstva kao životnog izbora i očitava se u načinu kojim ona izražava sebe kroz komunikaciju u različitim životnim ulogama. Linija je moj alat u komunikaciji, a tehnike su kombinovane na papiru”, kazala je Sanja Raonić o svom radu.
Bonus video:
