Jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije Nemanja Dragaš promovisaće svoju novu knjigu poezije “Morfijum” u petak 8. februara u sali Doma kulture u Pljevljima.
“Morfijum” je šesta knjiga refleksivne poezije Nemanje Dragaša, a u programu pored autora učestvuje i pijanista Nikola Kašaš.
Nedavno ste objavili šestu knjigu refleksivne poezije “Morfijum”. S obzirom na to da ste ovu knjigu posvetili sebi, zašto nosi naziv baš Morfijum?
Knjiga je posvećena svim mojim “ja”, bez pretenzija da ih definišem, razmazim, pohvalim ili odbacim. Prošlo je tačno deset godina otkako je objavljena “Fantazija u plavom” i gledajući sa distance na taj daleki period i dijete u sazrijevanju, “Morfijum” zatvara jedno poglavlje i pokreće lavinu. Ta lavina nije nepoželjna i strašna, ona je čistokrvna žudnja da se osjetimo ljudski prisutnim i suštinski živim. Između tog osjećaja, sna i smrti, poezija istovremeno boli i liječi. “Morfijum” je terapija i više od svega, nužnost koja me šalje i vraća na put. Sebično ili ne, funkcioniše. Od atoma, do konkretnog trenutka.
Na promociji u Pljevljima imate i gosta, pijanistu Nikolu Kašaša. Kako ste osmislili sam događaj, i imate li tremu s obzirom na to da nastupate u rodnom gradu?
Nikola je neko sa kim često nastupam u Beogradu. Pisana riječ priziva govor i muziku, koji se u harmoniji ili kontrapunktu, pokazuju kao njeni najbolji musketari. Izbjegavam konvencionalne književne večeri i promocije, tako da će publika u Pljevljima prisustvovati i ovog puta jednoj sinkretički uzbudljivoj audio-vizuelnoj igri. Nemam tremu, zaista. Nasuprot svemu što nas plaši i koči, ovakvi događaji su portali u lične tišine i beskrajno gode.
Veoma ste mladi, a ovo je vaša šesta knjiga. Zašto se odabrali da pišete baš poeziju i šta je ono što vas inspiriše?
Poezija nije izbor koji sam načinio. Daleko više, ona je dodatak uz pojedina rođenja, najbolji prijatelj, biće izvan, a opet u vama, nemir, ljubavnica i dug put od svega, ka sebi. Nadahnuće dolazi iz svih pukotina, infinitezimala i eona, ljudi, svakodnevice. Stvaralac živi svoju ideju i kako god se činilo drugima, on zaista piše o onome što vidi. Krajnje je jednostavno: na koju god stranu da okrenem glavu, sačeka me (moj) svijet.
S obzirom na to da se danas mlađi pisci češće odlučuju da pišu romane, da li je teže za poeziju naći izdavača?
Generalno, jeste. Poezija je loto-bubanj emocija i ne trpi stroge kalkulacije. Samim tim, otvara se stid
ljivo, kao i čisto biće, malom broju ljudi, Poziva na dubinu, saučešće i promjene. Ona vas neće zabaviti, a može vas nasmijati, pokazaće empatiju, ali će vas i raniti. Ljudi danas izbjegavaju komunikaciju sa umjetničkim djelima i plaše se sopstvene prozirnosti. Prozno djelo, s druge strane, ne mora nužno imati visok umjetnički kvalitet, često ga drugi kriterijumi održavaju na tržištu. Među izdavačima proznih djela je mnogo ljubitelja poezije, ali su svjesni da im neće donijeti profit. Ipak, pjesnik donosi nadu i taj ulog je zaista mnogo veći, U to ime, velika zahvalnost svih mladih pjesnika pripada izdavačima koji imaju sluha za svaki poetski krik naših nerava. Ako se danas ne čini važnim, sjutra će svakako biti.
Bonus video:
