Na slici “Titograd”, Petra Lubarde, koja se nalazi u holu JU Galerije i muzeji Podgorice, postoji ožiljak dugačak nekih 30 do 40 centimetara, jer je to djelo, kad je prenošeno u prostor galerije, iz zgrade Glavnog grada, gdje je dugo krasilo kabinet gradonačelnika, pocijepano. To je “Vijestima” potvrdio Nikola Vujošević, akademski slikar, koji je zajedno sa Aleksandrom Acom Prijićem, liječio taj ožiljak na slici slavnog Lubarde.
“Kada je slika pocijepana ja i Aca Prijić smo odlučili da popravimo to. Slika je velika, i danas pokriva jedan zid na prizemlju zgrade Glarije i muzeji Podgorice. Nalijepili smo pozadi jedno platno, gdje je slika pocijepana. Aca je znao kojim bojama sika Lubarda, pa smo zato radili nas dvojica. Bitno je bilo da ne narušimo sklad boja, jer treba znati kojim je materijalom Lubarda slikao. Sada malo ko može da primijeti taj ožiljak na slici, pogodili smo boju i patinu slike. Treba dobro da se zagledate da bi moglu da uočite gdje je platno bilo načeto”, priča Nikola Vujošević. On je dugo vremena bio i predsjednik Savjeta Muzeja i galerija... Vujošević ne vjeruje da je Lubarda naslikao sliku na platnu od padobrana, kako neki pričaju, več da je to obično veliko slikarsko platno, dobro pripremljeno...
Na slici “Titograd” izviše grada na plavo–bijelom nebu naslikano je veliko sunce sa širokim zracima, Blažov most, most na Sastavcima, Most braće Zlatičanin, tu je slika bila pocijepana, Nemanjin grad, dio Titograda na mjestu Mirkove varoši, iznad Gorica, bez ijednog drveta, sa Spomenikom partizanu borcu... Lubarda je naslikao i nekoliko detalja iz prošlosti grada poput rimskog vojnika koji vozi kočiju. Vidi se Morača, šipkovi...
Nikola Vujošević, poznat i po svojim slikama Platija, uskoro će napuniti devedeset godina. Tri godine ne izlazi iz svoje kuće, ali i dalje želi da radi.
“Ja želim da izdam drugi dio knjige ‘Memento’, savremena crnogorska umjetnost, koji će imati 1.000 stranica. Mislim da imam snage za to. Prva knjiga imala je 480 strana”, kaže Vujošević.
Vujošević živi u svojoj porodičnoj kući u Balšića ulici, gdje je i porastao.
Radio je poslije Drugog svjetskog rata u Gimnaziji Slobodan Škerović” i u OŠ “Branko Božović” koja se nalazalia u zgradi gdje je sada Muzička škola “Vasa Pavić”.
Vujošević je bio odličan matematičar, ali kaže, logično je što je prepoznao slikarski talenat. “Ovdje u Ulici Balšića, preko puta nas, živjela je gopođa Miličković, sestra slikara Nika Đurovića, i on je tu dolazio, a ja slikao portrete poginulih boraca. Za vrijeme rata bio sam kurir komande područja, Joksim Radović je bio komandat. On, kad je vidio kako slikam, poveo me je na Cetinje, tamo su radili Anton Lukateli, Milan Božović, afirmisani slikari, i njima se svidjelo to što sam radio, a ja sam imao 15 godina i dva mjeseca, taman došao iz vojske”, priča Vujošević.
Nikola je u “Pobjedi” objavljivao prve portrete i crteže koje je naslikao.
Kaže, da ga najljepše uspomene vežu za Gimnaziju “Slobodan Škerović”, tamo su mu bili oslobodili fiskulturnu salu koje je okrenuta prema Vezirovom mostu i tamo je imao atelje.
“Vidim da su me zastupili i u Monografiji Gimnazije. Radio sam kao profesor matematike u toj školi, čak se sjećam da sam radio i raspored časova, kako se predavači ne bi žalili da imaju puno pauza”, priča Vujošević.
Brzi razvoj grada
Vujošević ne izlazi iz kuće već tri godine. Nekada je bio i u gradskim komisijama koje su odlučivale kako da se grad razvija.
“Grad se razvijao brže u posljednje dvije decenije, ima opravdanja za tako nagli razvoj grada, Mada posljednje tri godine sam vezan za postelju, ne izlazim iz kuće, tako da ne znam šta se sve događa”, kaže Vujošević.
Dvije godine bio na Golom otoku
Vujošević priča da je, ni kriv ni dužan, dvije godine proveo na Golom otoku, ali da nikad nije revidirao svoj stav.
“Sjedio sam ispred hotela ‘Moskva’, u Beogradu, što je tačno, bilo nad desetorica, svašta se pričalo, i o IB-u, ali ja nisam pričao, ali me neko prijavio da sam nešto govorio. Tada je zamjenik komandata na Golom otoku bio Radule Popović, isljednik, pukovnik. Kaže mi: ‘Vujoševiću ako ne potpišete izjavu da revidirate stav, istrunuće vam kosti’. Ja mu velim da to neću potpisati jer ništa nisam rekao. On me onda pitao, što sam dvije godine ovdje, a ja sam mu rekao da bi to oni trebalo da znaju. Nakon dva mjeseca me puste sa Golog otoka, ja posije idem glavnom ulicom pored knjižare “Kultura”, on kod “Name”, pređe ulicu da mi se javi, kad smo se sreli u Titogradu. A komšija mi u Ulici Balšića", priča Vujošević.
Bonus video:
