Znamo da dijete podjednako voli oba roditelja. Kada se, tokom svađe, prikloni jednom od njih, to je samo odbrambeni mehanizam, kojim pokušava da na neki svoj način smiri situaciju. Drugi roditelj, onaj koji “nema podršku”, nikako to ne treba da shvati kao manjak ljubavi. Međutim, treba iz ovog djetetovog postupka da izvuče drugu pouku - pred djecom se nikada ne treba svađati. Priklonivši se jednom roditelju, dijete će sigurno u sljedećim satima osjetiti grižu savjesti jer se “ogriješilo” o drugog roditelja, a takva osjećanja djeci zaista nisu potrebna. Sukobi roditelja svakako unose nemir u život mališana, a razvod je pravi njihov vrhunac. Ovakvu situaciju teško razumije i zrelije dijete, pa je savjet roditeljima da u ovim danima (ukoliko do njih dođe) budu posebno obazrivi.
Ipak, među psiholozima vlada mišljenje da razvod često, na kraju krajeva, predstavlja olakšanje za dijete. Međusobna optuživanja roditelja, njihove grube riječi, ili čak fizički obračuni utiču na dijete i njegovo duševno zdravlje više nego na odrasle. Što se prije prekine takav odnos, a time i strahovi i napetost, to je za dijete bolje. Dok do razvoda ne dođe, bilo bi najbolje kada bi se roditelji razjašnjavali bez prisustva djeteta. Bez obzira na uzrast, dijete ne može u potpunosti razumjeti, a još manje uticati na odnose roditelja, iako to nerijetko nastoji svim svojim snagama. Od njega ne treba očekivati da bude svjedok ni sudija u roditeljskim odnosima. Činjenice kažu da:
- Prilagođavanje djeteta na razvod roditelja je dug i bolan proces i može potrajati i do dvije godine.
- Djeca mlađa od tri godine se najbrže prilagođavaju novonastaloj situaciji, a djeca u dobi od tri do devet godina najteže, jer su emocionalno najosjetljivija na takve promjene i zato i njihovo prilagođavanje najduže traje.
- Nešto lakše je djeci starijoj od devet godina jer mogu bolje razumjeti prirodu odnosa roditelja, a u toj dobi im mogu pomoći i prijatelji, vršnjaci, rodbina.
- Burne reakcije se mogu očekivati i u adolescenciji, iako su i adolescenti manje osjetljivi od djece u dobi tri do devet godina.
- Dječaci se malo duže i teže prilagođavaju. Naime, većina dječaka živi s majkom pa im nedostaje muški uzor u ponašanju. Može se dogoditi da postanu previše "ženskasti" ili naprotiv, pretjerano buntovni i agresivni, što im takođe otežava prilagođavanje.
- Djeca se manje druže s vršnjacima, razdražljiva su, plačljiva ili postaju agresivnija, nesamostalnija, neodgovornija... Nakon razvoda kod većine djece mogu se očekivati slabiji rezultati u školi. Nastavnici se često žale da su djeca odsutna duhom, djeluju nezainteresovano, ne mogu se koncentrisati na nastavi, uplašena su i napeta.
Škola uvijek trpi
Često je slabiji školski uspjeh posljedica prilika u porodici sa jednim roditeljem koji je preopterećen obavezama i nema vremena za pomoć u učenju i redovno kontrolisanje svog školarca. A ponekad i samo dijete mora obavljati razne kućne poslove umjesto roditelja, pa nema vremena za učenje. Smanjenje kontrole nad djecom može stvoriti priliku i za ponašanja koja su društveno neprihvatljiva, kao što je bježanje iz škole, laganje, upotreba narkotika i sl. Ako samohrani roditelj može osigurati pomoć okoline, npr. šire porodice, u podizanju djeteta, takva će se ponašanja lako izbjeći. Srećom, većina djece nakon izvjesnog vremena prestaje sa takvim ekscesnim ponašanjima i tek manjem broju to ekscesno ponašanje postaje i životni stil.
Nažalost, najčešće razvodom braka nisu okončani ni razriješeni nesporazumi među roditeljima, oni se nastavljaju, a pritom se vodi prava borba oko djeteta, s kim će i kako živjeti, kako i na koji način će kontaktirati sa roditeljem koji živi odvojeno. Nerijetko roditelji u takvim situacijama zaboravljaju na dijete, međusobno se optužujući pred njim. Iznošenje činjenica od strane jednog roditelja o ponašanju, porocima i slabostima drugog roditelja vrlo nepovoljno utiču na dijete i stvaraju dodatni stres, s kojim se ono teško može nositi, jer najčešće ne razumije situaciju, nemoćno je da utiče na nju, a osjeća se odbačeno od roditelja, usamljeno, zanemareno i nevoljeno... Mnogi roditelji nisu dovoljno svjesni kako takva njihova ponašanja, posebno ako dugo traju, ugrožavaju djetetovo psihičko zdravlje, a ponekad čak i fizičko.
Kontakt veoma važan
Kontakt djece i roditelja koji živi odvojeno su vrlo važni za dijete jer mu pomažu u prilagođavanju novonastaloj situaciji. Roditelji često nisu svjesni važnosti redovnih osmišljenih i sadržajnih susreta sa odvojenim roditeljima i nerijetko ih osujećuju navodeći da se dijete nakon toga osjeća loše, da je nervozno, neprijateljski raspoloženo ili da ne želi razgovarati o tome kako je prošao taj susret. Ne treba siliti dijete da priča o tome, već treba sačekati da ono samo ispriča ono što želi. Izgleda da najviše podrške i pomoći u situaciji oko razvoda dijete može očekivati od braće ili sestara, ako ih ima, ili, što je rjeđe, od šire rodbine i prijatelja koji su u sličnoj situaciji. Zbog svega toga što dijete proživljava tokom razvoda, a i kasnije, javljaju se posljedice, ne samo u djetinjstvu, nego i kasnije, u odrasloj dobi.
Djeca razvedenih roditelja imaju nešto drugačiji stav prema braku i porodici, ali i prema životu uopšte. Naravno, ovo nije uvijek slučaj, ali je veoma često. Njihovi emocionalni i socijalni kontakti su kraći i površniji, a u seksualne odnose ulaze nešto ranije. Vjerovatnost da će sklopiti brak je manja, a ako se vjenčaju, veća je vjerovatnoća da će se razvesti. Ovo posljednje se može objasniti oponašanjem roditelja koji im služe kao model. Jer, roditelji su uvijek model - često dobar, a još češće loš.
Bonus video:
