Vrmac je brdo i poluostrvo. Geografski pripada Lovćenu. Vješto se smjestio između kotorskog i tivatskog zaliva. Ove tri rečenice su dovoljne da pobude interesovanje. One daju garanciju da se sa Vrmca mogu osmotriti oba zaliva iz ptičje perspektive. Šta bi se još moglo poželjeti? A ima još dosta toga, vjerujte. Nego, da idem redom.
Više puta sam ponovila, pa da ne preskočim ni sad, da su ovo o čemu pišem više šetnje nego putovanja. Ovo drugo važnije zvuči. Vrmac je idealno mjesto za šetnju. Može se šetati nekoliko sati, a da se ne umoriš. Prednost ove lokacije je ta što se može obići u svako doba godine, a posebno u periodu kada su druge destinacije (zbog snijega, kratkog dana) nedostupnije. Na Vrmac se može popeti sa nekoliko različitih početnih pozicija, a može se do vrha poći i autom. Obje varijante imaju određene prednosti. Do jedne od početnih tačaka se stiže kada se poslije prolaska kroz tunel Vrmac (prema Kotoru), skrene lijevo prema Trojici. Poslije nekoliko krivina ugledaćete tablu sa fotografije ispod.
Staza počinje naglim usponom, ali ubrzo stupamo na vrlo dobru stazu, građenu u vrijeme austrougarske vladavine na ovom području, koja vodi direktno do tvrđave koja se zove kao i brdo. Staza je obilježena, ali svakako bi bilo teško promašiti je.
Uspinje se spiralno, te se sa svake nove krivine pruža sve ljepši i širi pogled na Kotor i zaliv. Iako je staza više nego dovoljno široka, često smo se spoticali, pokušavajući da propratimo svaku promjenu vidika prema Kotoru.
Prije nego što se uđe u šumu i izgubi pogled prema zalivu, postoji jedan izvanredan vidikovac sa kojeg se pogled pruža na cijeli kotorski zaliv. Teška srca smo sa ovog mjesta krenuli dalje.
Na vrhu nas je dočekala tvrđava Vrmac, koja nas je oduševila. Nismo mogli da vjerujemo da je takav objekat prepušten zubu vremena. Kući sam pokušavala da se informišem o tvrđavi, ali nisam uspjela da nađem skoro ništa. Nekoliko dana poslije toga počela je priča o knjizi “WERK – austrougraske tvrđave u Crnoj Gori” Radojice Raša Pavićevića, koja je bila u pripremi. Nadam se da ću konačno doći do te fantastične knjige i da ću sa vama podijeliti najinteresantnije detalje, jer su ta austrougarska utvrđenja, koja su me odavno intrigirala, konačno probudila pažnju javnosti.
Do tvrđave Vrmac se može doći i autom. Onaj ko nije oran za penjanje, može da šeta skoro po ravnom. Put je, posebno u gornjem dijelu, u više nego jadnom stanju, ali nekako se stigne. Većina šetača ovdje ostave svoja auta i krenu u istraživanja pješke. Mada i odavde se može nastaviti solidnim makadamskim putem koji, čini mi se, najviše koriste lovci. Naš cilj je bio najveći vrh Vrmca – Sveti Ilija. Tvrđava Vrmac je na visini od oko 410 metara, a Sv. Ilija na 785. Tih 350 visinskih metara se pređe za oko 2 sata laganog hoda. Uspon mi teško pada, a po ravnom sam kao Brzi Gonzales. Parkirali smo se kod tvrđave i odmah se oduševili pogledom prema tivatskom zalivu.
Staza prolazi pored nekoliko oronulih objekata koje su nekad pripadale kompleksu Vrmac, a koji će uskoro postati nevidljivi, jer će ih skroz prekriti “ruzmarin i šaš”. Ili nešto slično.
U početku staza vodi kroz šumu. To može po malo da bude i monotono, ali ne traje dugo, a i šuma je interesantna. Krenuli smo tačno u 10 sati. Temperatura je bila 11 stepeni. Pirkao je oštri vjetar, ali smo se brzo zagrijali.
Uskoro smo stigli do velike antene za mobilnu telefoniju. Iza sam uočila usku stazu. Prošla sam tuda, rizikujući da se izgrebem, jer sam osjetila da se odatle pruža dobar pogled. Instikt me ovaj put nije prevario. Vidio se skoro čitav kotorski zaliv (sem Kotora). Ispod mene se, kao na dlanu, vidio Stoliv.
Staza ide grebenom. S jedne strane se vidi kotorski, a s druge tivatski zaliv. Tivatski se vidi do Solila. Ne zna se koji je ljepši. Propratili smo i poneko slijetanje i uzlijetanje aviona. Nismo nigdje žurili. Dan je bio idealan za šetnju. Bilo nam je malo čudno što sem lovaca nismo srijetali druge šetače. Ispostaviće se da smo mi uranili, jer će ih pri povratku biti poprilično. Uspinjući se ka Svetom Iliji opazili smo na suprotnom brdu poznati objekat, ostatke tvrđave Sveti Andrija. To je još jedna od zaboravljenih i zapuštenih tvrđava, koju smo obišli prije neku godinu. Na vrh Sveti Ilija stigli smo za nepuna dva sata. Potpuno neosjetno i bez trunke napora. Pogled na kotorski zaliv je bio fantastičan.
Napravili smo pauzu da bismo detaljno osmotrili sve poznate tačke i izvidili mogućnost kako da dođemo do onih, za sad, nepoznatih. U osmatranju nam je pomogao i jedan mali dvogled, kojim nismo zadovoljni, ali kad nemamo bolji…
Kotor se nije dobro vidio, ali utvrđenje San Đovani jeste. Iznad njega se uočava spiralna staza koja vodi prema Lovćenu. Tom stazom su moj drug Đole i drugari iz PSK Montenegro guide, prije dvije sedmice, gazili Njegoševom stazom Krstac-Kotor. Zažalih što nisam bila sa njima, ali biće još prilika.
Ispod vrha Sveti Ilija, nalazi se više fortifikacijskih objekata koji ukazuju na značaj Vrmca u tom periodu. Ovo je bila linija koja je razdvajala Austrougarsku i Otomansku imperiju. A ovi prvi su baš znali dobro da se brane. Neki od rovova sad služe kao prirodne žardinjere za neobično trnovito žbunje.
Uspon nam je pao lako, a povratak još lakše. Vratili smo se za nešto više od sat vremena. Noge su niz neosjetnu nizbrdicu same išle. I opet se vrat krivio na jednu i drugu stranu, dok se ispred nas vidio Lovćen. Jasno su se uočavali Štirovnik i Jezerski vrh. Na njima ni truna snijega. Niko ne bi rekao da je decembar.
Pri kraju smo promijenli trasu. Nismo pošli ivičnom stazom već stazom kroz šumu. Nadala sam se da ću uspjeti da nađem neku poziciju za dobru fotografiju Kotora, ali nisam uspjela. Izgrebla se jesam poprilično. No, upornost se ne isplati baš uvijek. Ovo mi je jedna od omiljenih šumica. Podosta šetača u to doba je dijelilo moje simpatije prema njoj.
Ali…Uvijek neko ali. Uvijek mi nešto pokvari uživanje u prirodi. A to “nešto” je smeće, kojeg na Vrmcu ima u količinama koje se čak ni kod nas ne mogu smatrati prihvatljivim. Rastužila me ta činjenica. Veliki je nemar ljudi i potpuno odsustvo i nebriga nadležnih. Nikako ne mogu da shvatim da oni koji vole da borave u prirodi ne shvataju da je priroda lijepa samo kad je prirodna. Smeće je naša kolektivna tragedija. Turizam i smeće ne mogu da koračaju uporedo. Malo sam se utješila što nisam uočila deponiju koja se do prije neku godinu nalazila u blizili tvrđave. A iselilo se i seosko domaćinstvo koje je bilo uzurpiralo objekte pored tvrđave i koje je i napravilo tu deponiju koja me je frapirala prilikom mog prvog uspona na Vrmac.
Pošto nisam uspjela da fotografišem Kotor sa Vrmca, to sam uradila sa vidikovca prema Trojici. Kotor je, zbilja, sa zalivom kao pozadinom, nevjerovatno fotogeničan.
Izvor: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
