Lušticu sam otkrila tek prije koju godinu. Slušala sam priče o Plavim horizontima, o prekrasnim Žanjicama, o Rosama, gdje su kuće napravile brojne VIP osobe. Svejedno, put me tamo nije nanosio. Bila sam, prije desetak godina, brodićem do Mirišta i Žanjica, kao i do Plave špilje. Naročito me oduševila ova poslednja. No, nisam imala fotoaparat, pa kao da nisam tamo ni bila. [:)]
Od kad sam, prije tri godine, prvi put autom obišla poluostrvo Luštica, stalno mu se vraćam. I uvijek otkrijem nešto novo i zanimljivo. Na kružnom toku na kom se, iz pravca Podgorice, desno odvaja put prema tunelu Vrmac i Kotoru, pravo se ide za Tivat, lijevo se skreće prema Luštici. Prvi dio ostrva, koje se naziva Krtoli, je uži i pripada Tivtu. Širi dio pripada Herceg Novom. Ostrvo ima 15 naselja i čak 22 crkve. Zbog toga ga neki nazivaju crnogorskom Svetom Gorom.
Ubrzo poslije skretanja na kružnom toku, nailazimo na Solila. To je mjesto gdje ptice odmaraju prilikom migracija. U posljednje vrijeme je uređena staza, a napravljena je i osmatračnica.
Oko čitavog poluostrva postoji asfaltni put, tako da se do krajnje tačke, mjesta Rose, može doći na dva načina. Prvi je da se iz Radovića skrene desno i do njih dođe preko Bjelila i Krašića. Bjelila su malo mjesto koje ima izgled idealan za razglednice. Mene su oduševila fotogeničnošću.
Krašići su, na žalost, zbog megalomanske gradnje i uzurpiranja skoro čitave obale, izgubili dušu i nisu me inspirisali da ih ovjekovječim i preporučim. Zato su me Rose ostavile bez teksta. Shvatila sam zašto su ljudi koji su mogli sebi da priušte izbor po želji, izabrali baš ovo mjesto. Samo, uvijek strepim da li će tako i ostati. Zato, požurite dok još izgledaju ovako.
Ukoliko krenete s druge strane, doći ćete do plaža Žanjic i Mirište i rta Arza. Plaže su prekrasne, sa čistom vodom, dobro uklopljenim ugostiteljskim objektima, mirom i tišinom. Jednostavno, idealno mjesto za uživanje.
Kada se produži pravo od ove plaže, dolazi se do rta Arza na kojem se nalazi istoimena tvrđava, jedna od brojnih fortifikacijskih objekata iz austrougarskog perioda, koje je, na žalost, prepušteno zubu vremena i propadanju. Bar spolja djeluje moćno i svjedoči o prošlim vremenima.
Sa Arze pogled, preko ostrva Žanjic i Mamule, seže do rta Prevlaka koji se često spominjao u jednom periodu našeg života. U posljednje vrijeme više se spominje Mamula, ali, na žalost, ne po dobru. Valorizovanje kulturno istorijskih spomenika nam nikako ne polazi za rukom.
Ako od skretanja na kružnom toku produžimo pravo, doći ćemo do plaže Plavi horizonti. Ne znam kako, ali ne posjetih ovu plažu dok je pored nje bio istoimeni hotel i koja je smatrana za jednu od ljepših i najposjećenijih plaža na našem primorju. Kažu da je hotel bio na mjestu koje pokazuje fotografija ispod. Kada su ga srušili, ispričali su nam bajku da će na njegovom mjestu da poraste novi, veći, ljepši, ekskluzivniji, i šta sve ne, hotel. Ali, bajke su bajke. Realnost je daleko od toga.
Plaža je nekako tužna. Valjda joj je žao hotela, a slabo je ko i održava. Ipak, vidi se da ima potencijal za pravu ljepoticu. Ako sa plaže pođete desno, naići ćete na betoniranu stazu koja ide blizu stjenovite obale, i kojom se može doći do brojnih plažica koje, ako imate sreće, možete da “osvojite” samo za sebe. I staza i kamene plaže su za mene bile pravo otkrovenje. Planiram da tamo ponovo odem. Mislim da je idealno mjesto za bijeg od civilizacije i, uz neku dobru knjigu, savršen način da se za kratko vrijeme, popularno rečeno, “resetujemo”.
Pročitah u novinama da se otvorila planinarska staza od plaže Plavi horizonti do Bigove. Bolje rečeno da je očišćena nekadašnja staza. To me je zaintrigiralo, pa smo se odmah opremili za “planinarenje”. Pa, moram priznati da je staza malo pretenciozno nazvana planinarskom. Dovoljno bi bilo reći “šetačka”. Doduše, ima i malo uspona. U svakom slučaju, kome se pruži prilika, neće se pokajati. Staza većim dijelom vodi kroz šumicu. S desne strane se čuje zvuk talasa koji udaraju u stijene.
Povremeno se izađe iz šume i naleti na ovakav prizor. Onda se zastane, uživa u mirisima, zvucima i nevjerovatnoj boji i bistrini mora.
Na putu vam se neke stvari neće dopasti (gomile smeća, agresivna građevinska mašinerija i megalomanske ideje investitora, ograđeni prilazi plaži). Slikala sam i to, ali ovaj blog nije o tome. Želim da čitaocima približim ono što zaslužuje da se posjeti i vidi. Jer, i pored stvari koje te na tren iznerviraju, kad se pri povratku baci pogled na morske uvale i Orjen u daljini, sve se zaboravi.
Čuh da na poluostrvu postoji još jedna planinarska staza, koja ide od Radovića do plaže Žanjic. To ostavljam za neku drugu priliku jer od kad sam otkrila Lušticu, stalno joj se vraćam. I uvijek otkrijem nešto novo. A otkrili su je i strani investitori, pa da je posjetim dok još dozvoljavaju pristup nama sa plitkim džepom. [:)]
Za kraj, ja opet o Rosama. Otkrih jedan prozor zaklonjem muškatlama, omiljenom ukrasnom biljkom iz vremena moga djetinjstva. Skoro pa zaboravljenom. I otkrih je upravo u mjestu u kojem bih mogla da provedem penzionerske dane. Ako dobijem na LOTO-u. I ako počnem da igram.
Preuzeto sa http://jasninaputovanja.me/
Bonus video:
