Ljeti samo šetam po okolini, a na jesen trknem na 3-4 dana do nekog mjesta koje je na mojoj listi “mora se vidjeti”. Lista je duga i samo se produžava. Dvoumila sam se šta da izaberem ove godine. Na kraju sam se odlučila za Prag. Nisam imala vremena da detaljnije proučim šta treba da posjetim i da se o tim lokacijama čak ni elementarno informišem. Pošla sam znajući da se ne mogu razočarati. Ionako sam, kad se oduzme vrijeme provedeno u putu, za obilazak imala samo dva dana, što je nedovoljno da se posjeti i ono što piše na svakom turističkom sajtu.
Išli smo autom preko Ljubljane. Nastavili smo preko Graca i Linca. Vrijeme nam nije bilo naklonjeno, kiša je padala bez prestanka. Radovi na putevima kroz Austriju i Češku usporili su našu vožnju. U Prag smo stigli kad se već smrklo. Prošetali smo, čisto da osjetimo atmosferu. Ono što smo uspjeli da vidimo je obećavalo.
Bili smo smješteni u centru grada i, kao što rekoh, imali smo na raspolaganju samo dva dana. Poznati smo kao ranoranioci. Kad smo ustali i krenuli prema gradu, padala je sitna kiša. Odlučili smo da joj ne dozvolimo da nam pokvari raspoloženje. Naoružani kišnim kabanicama i kišobranima pride, uputili smo se prema Praškom dvorcu (Pražsky hrad). O njegovoj ljepoti sam već bila čula, ali se nisam detaljno uputila u to šta me tamo čeka. Prošli smo preko Karlovog mosta. Prethodno veče smo ga vidjeli pri noćnom osvjetljenju, to jutro smo ga vidjeli u kišnoj varijanti. Nadali smo se da ćemo ga vidjeti i u najboljem izdanju, pri sunčanom danu.
Ispred dvorca nije bilo skoro nikoga. Taman smo se zapitali gdje li je ulaz, kad ispred nas protrča grupa turista sa dalekog istoka, koji su, inače, bili najbrojniji svuda oko nas.
Praški dvorac je najveći drevni dvorac na svijetu. U njemu su u prošlosti stolovali češki kraljevi, zatim kraljevi Rimskog carstva, biskupi, a danas u njemu boravi predsjednik Češke Republike. Za ovo zdanje treba odvojiti više sati jer u okviru kompleksa ima više muzeja, galerija, crkava, kula, palata, vrtova i drugih objekata dostupnih posjetiocima. Pažnju turista privlači i smjena straže Predsjedničke garde ispred ulaza u Prvo dvorište. Straža se smjenjuje svakih sat vremena, a u podne se ceremonija odvija uz fanfare i zastave.
Katedrala Svetog Vida datira iz 10. vijeka, ali se tokom vjekova nadograđivala, da bi dobila današnje obrise. Ne znam da li me katedrala više oduševila spoljnjim ili unutrašnjim izgledom. Nikad nisam vidjela ljepše vitraže.
No, pored katedrale, na mene je najjači utisak ostavila Zlatna ulica. Ime je, prema legendi, dobila po alhemičarima, koji su u 16. vijeku imali zadatak da pomoću hemijskih reakcija stvore zlato. Ulica se sastoji od niskih raznobojnih kućica. Sem nekih kućica u kojima se prodaju suveniri, u ostalima se nalaze muzejske postavke iz raznih epoha i oblasti života. Tu se mogu vidjeti sobe raznih zanatlija, čak i jedan bioskop. U kući broj 22 je boravio i Franc Kafka, pa je ispred nje najveća gužva. Na spratu se nalazi izuzetno zanimljiv Muzej srednjovjekovnog oružja. U jednoj prostoriji se nalaze i sprave za mučenje iz tog perioda. Da nije tolika gužva i da vas prosto masa ne nosi, samo za ovu uličicu vrijedi potrošiti nekoliko sati.
Kad smo sve obišli i izašli iz Praškog dvorca, kiše više nije bilo, a red za ulaz se bio prilično protegao. Po ko zna koji put smo bili zadovoljni sobom što smo po prirodi ranoranioci.
Laganim hodom smo se uputili prema Starogradskom trgu (Staroměstské náměstí). Skoro pa svaka zgrada pored koje smo prošli zavrijedila je našu pažnju. Gdje god glavu da okreneš, naiđeš na nešto zanimljivo. To usporava šetnju, ali je upravo to razlog što mnogi smatraju da je Prag jedan od najljepših, ako ne i najljepši, grad u Evropi. Iako je bio kraj oktobra, trg je bio prepun turista. Toliko da je probijanje kroz gužvu znalo i da iznervira. No, ono što je imalo da se pogleda popravljalo je raspoloženje. Trg je stvarno fascinantan. Na njemu se nalazi više objekata koji plijene pažnju turista. Teško je praviti redosled po značaju i ljepoti, jer svako ima svoje favorite. U svakom slučaju, turistima je najzanimljiviji Astronomski sat, koji se nalazi na tornju Orloj. Zanimljiv je po mnogo čemu. Prije svega, zbog svoje starosti. Jedan je od najstarijih astronomskih satova na svijetu. Sastoji se od tri dijela: na gornjem su dijelu mehaničke figurice koje izlaze svaki puni sat kada sat zvoni, ispod njih je astronomski sat koji prikazuje položaj Sunca, Mjeseca i razne astronomske detalje, a pod njim je kalendar s horoskopom. Na svaki sat vremena, gužva ispred sata dostiže vrhunac. Imadoh sreću da se nađem na trgu na puni sat. Pridružih se masi koja je iznad glava drčala fotoaparate i mobilne telefone. Kad sam poslije pogledala fotografije, od apostola ni traga ni glasa. Valjda su bili prebrzi za mene. [:)] Na vrhu tornja, visokog 69 metara, nalazi se osmatračnica sa koje se pruža pogled na cijeli trg i okolne ulice.
Hram Djevice Marije Tinske (Kostel Matky Boží před Týnem) je monumentalna gotička crkva, jedna od najljepših građevina u Pragu. Crkvu krase dva zvonika, blizanca, visoka 80 metara, koja se mogu uočiti iz daljine, te služe turistima i za orjentaciju. Na ovom mjestu je počela svjetska crkvena reformacija usmjerena protiv bahatosti tadašnje katoličke crkve.
Na trgu se nalazi i zgrada vijećnice, crkva Svetog Nikole, monumentalni spomenik Janu Husu i još mnogo toga. Svuda okolo su kafići i restorančići gdje umorni turista može da se odmori posmatrajući i diveći se okolnim građevinama. Na trgu nikad ne manjka raznih dešavanja. Tu je čovjek koji pravi ogromne balone, ljudi skulpture, kao i brojni muzičari. Prag je grad umjetnosti svih vrsta, ali, meni se čini da se muzička najviše njeguje. Svi muzičari su kvalitetni, i, iznad svega, izvode muziku koja prija svakom uhu i slaže se s okolinom, naravno.
Turistički grad sa ovolikom posjetom turista koliku ima Prag mora stalno da smišlja nove stvari koje će da privuku turiste. Čini mi se da su prilično uspješni u tome. Pored oldtajmera, vozila koja se zovu rikše, turističkih autobusa, neobičnih naprava na dva točka, kojima ne znam ime, veoma su popularni i fijakeri, posebno kod turista sa istoka. Saobraćaj je pregust, a ove atrakcije dodatno ometaju i usporavaju njegovo odvijanje. Ali, privlače pažnju turista, pa se niko ne buni.
Uveče smo odlučili da se provozamo brodićem po Vltavi. Vožnja ne traje dugo, oko sat vremena. Moj muž, koji se vozio Senom, bio je razočaran. Čudio se kako praški čelnici ne osvijetle bolje okolne građevine, kad ih već toliko ljudi posjećuje. Ja se nisam vozila po Seni, pa sam bila zadovoljna i vožnjom po Vltavi. Na mene je ubjedljivo najveći utisak ostavilo to što dok se vozim po njoj slušam Dvoržakovu Vltavu. Za mene je to bilo neprocjenjivo.
I naredno jutro smo bili među prvim turistima koji su se odvažili na šetnju. Pošto nam je smještaj bio u centru starog dijela grada i pošto smo do tad uvijek išli desno, odlučili smo da promijenimo pravac i krenemo ulijevo. Prva građevina na koju smo naišli je čuvena Kuća koja pleše (Dancing House), jedan od rijetkih arhitektonskih podviga novijeg doba. Gradnja je trajala od 1992. do 1996. godine. Autori su češki arhitekta hrvatskog porijekla Vlado Milunić i američki arhitekta kanadskog porijekla Frenk Geri. Iako je ovo mjesto nezaobilazno pri posjeti Pragu, moram priznati da na mene nije ostavilo neki specijalni utisak. Zamislite onda kakve su tek sve ostale građevine.
Uputili smo se ka Vyšehradu, starom gradu iz 10. vijeka, koji je izgrađen na visokoj stijeni, na desnoj obali Vltave. Tu se nalazi groblje Slavin, na kojem su sahranjeni skoro svi češki velikani. Na njemu je smještena i bazilika Svetog Petra i Pavla, veoma zanimljiva i značajna građevina sagrađena u neogotskom stilu, u 11. vijeku. Kao i kod većine ostalih crkvenih objekata, nisam mogla da se odlučim da li me više fascinirala spoljašnjošću ili onim što se može vidjeti u njoj.
Pored bazilike se nalazi veliki park sa prelijepim skulpturama, galerijom, ljetnjom pozornicom i nekoliko vidikovaca sa kojih se može baciti pogled na veći dio Praga, posebno na Vltavu i njene mostove.
Toliko toga ima da se vidi, da bi i deset dana bilo malo. Mi smo uspjeli da, moram priznati, ovlaš vidimo dosta toga za dva dana. Prvi razlog je što rano ranimo, a drugi što ne stajemo dok ne padnemo s nogu, tj. do kasnih sati.
Prvi put smo odlučili da iskoristimo gradski prevoz da bi se povezli do brda Petrin, na kojem se nalazi istoimeni toranj, koji predstavlja repliku Ajfelovog tornja i poznat je kao jedan od vidikovaca sa kojih se pruža jedan od najljepših pogleda na Prag. A ja sam čuveni “lovac na poglede”. Nismo stigli tramvajem baš do tornja. Malo smo omanuli, ali smo se, ipak, značajno primakli. Usput smo naišli na mnoge znamenitosti Praga na koje smo bacili pogled i napravili po koju fotografiju. Među njima je bila prekrasna crkva Loreta, samostan Strahovski (izuzetan kompleks za koji treba odvojiti bar sat, dva vremena). Dok smo stigli do tornja već smo se bili prilično umorili. Pogled prema vrhu tornja nas je deprimirao. Vagali smo da li imamo snage da se popnemo stepenicama do vrha. Malo smo se kad tako obradovali tokom boravka u Pragu kao kad su nas prilikom kupovine ulaznica upitali: Stepenicama ili liftom? A, liftom, brate, sestro! Liftom! Naravno ulaznica za vožnju liftom je bila za trećinu skuplja, ali se nismo dvoumili ni milisekundu. Pogled je, zbilja bio lijep. Uhvatili smo dva kruga na vrhu. Napravili priličan broj fotografija. Čak i nekoliko selfija za prijatelje. Tako da imamo možda čak i 5-6 svojih fotografija. Obično nemamo nijednu.
Sa tornja se dobro vidio i Praški grad, kao i Karlov most na kojem se uočavalo bezbroj ljudi. Planirali smo da ga konačno posjetimo po danu, i to sunčanom. Prvo je trebalo da se spustimo sa brda čija je visina, saznala sam naknadno, 318 metara. Pošto se nismo peli na toranj pješke, imali smo snage za dalje šetačke avanture. I po brdu je, osim tornja imalo mnogo toga zanimljivog da se vidi. Mimoilazili smo se sa brojnim posjetiocima, uglavnom mlađim, koji su hitali ka vrhu. Iako smo i sa tornja vidjeli da na Karlovom mostu ima puno ljudi, iznenadili smo se kad smo se suočili s tom masom. Sem posjetioca, duž mosta su bili raspoređeni brojni štandovi sa raznovrsnom ponudom suvenira. Moram priznati da su suveniri koje Prag nudi, možda malo skuplji (bar za mene), ali da je izbor izuzetan. Za svakoga se može naći po nešto. Samo treba para i vremena za birkanje. Mi smo to preskočili. Pored štandova sa suvenirima, na mostu se smjeste i slikari i muzičari. Svako nađe neki kutak za sebe. A tamo gdje uočite najveću gužvu, a ne možete da priđete i vidite o čemu se radi, ja ću vam odati tajnu: to je mjesto gdje se kače ljubavni katanci.
Karlov most je sigurno jedna od najvećih turističkih atrakcija Praga. Mnogi ga stavljaju i na prvo mjesto. Izgradnju mosta je platio Karlo IV (čiji kip se nalazi sa Malostranske strane mosta). Zvanično se nazvao Karlov tek 1870. godine, a do tad je bio Praški i Kameni most. Izgrađen je davne 1357. godine, tako što su se kamene ploče spajale jajima. Ljepoti Karlovog mosta u velikoj mjeri doprinose dva gotička tornja (Starogradski i Malostranski) koja se nalaze na oba njegova kraja. Most je dug 515 a širok 9,5 metara. Najveću vrijednost mostu daju 30 baroknih kipova svetaca, koji su smješteni na mostu, i koji su, većinom, postavljeni krajem 17. vijeka
Skoro da je nemoguće da samo spomenem sve znamenite građevine pored kojih smo prošli u ta dva dana. Kao što rekoh, Prag je grad umjetnosti, pa su, u skladu sa tim, i sve zgrade koje imaju veze sa umjetnošću više nego monumentalne. Pored zgrade pozorišta koja je jedna velelepna barokna građevina u kojoj je, dovoljno je reći, 1777. godine premijerno izvedena Mocartova opera Don Đovani, pažnju privlači i Rudolfinijum. Nekad je to bila zgrada Skupštine Čehoslovačke a danas je to zgrada u kojoj se održavaju brojne kultorno-umjetničke manifestacije, poznate i van granica Češke. Među njima je najpoznatija “Praško proljeće”, svjetski poznat festival klasične muzike.
U potrazi za vidikovcima, nismo mogli da zaobiđemo ni Praški metronom. Da bismo došli do njega, morali smo preći Vltavu i popeti se do uzvišenja na kojem se nalazi. Podignut je 1991. godine, na mjestu gdje se do 1962. godine nalazio monumentalni Staljinov spomenik. Metronom je visok 23 metra. Uglavnom je mjesto gdje se okupljaju mladi, a veoma je popularno mjesto za skejtbordere. Ovdje se okupljaju ljubitelji ove vještine iz čitavog svijeta. U pozadini Metronoma se nalazi ogroman prelijepi park Letna (Letenske sady), jedno od omiljenih mjesta za bijeg od gradske vreve, više stanovnika Praga, ali i pojedinih turista željnih prirode i tišine. Ja spadam među takve. Sa metronoma se pruža divan pogled na Prag.
Međutim, malo dalje od metronoma, kroz park (bliže centru grada), nalazi se neobična građevina koja nam je privukla pažnju još tokom plovidbe brodom. Izgledala je kao neka crkva, a čuli smo da je riječ o restoranu Hanaski paviljon, koji je izgrađen 1891. godine kao češki kandidat za izložbu Expo. Po završetku izložbe građevina je donirana Pragu i smještena na mjesto sa ubjedljivo najljepšim vidikovcem koji sam ja u Pragu imala prilike da vidim. U periodu od 1967-1971. godine, građevina je rekonstruisana i pretvorena u restoran.
Vraćajući se iz parka, prepuni pozitivnih utisaka, naletjesmo na ovu porodicu koja je za obilazak koristila ovo pomagalo koje sam vam ranije spomenula, a kojem ne znam ime. Nije da im nisam pozavidjela, jer mi je već “klecalo staračko koljeno”. No, znala sam da ja nisam vična ovim spravicama i da se nikad ne bih usudila da se pomoću ovoga krećem kroz nepreglednu masu turista. Mogla sam samo da im se divim izdaleka.
Kao da nas namjerno izazivaju, pored nas se provezoše i dvije neobične, takozvane rikše, koje su nam od ranije privukle pažnju.
U povratku smo došli do još jedne znamenitosti Praga – Gradske kuće. Pored nje se nalazi Barutni toranj (Prašna brana) koji je u srednjem vijeku bio jedan od 13 ulaza u grad. Ime je dobio po tome što se nekad u njemu čuvao barut. Danas je u njemu smještena galerija, a na vrhu se nalazi i vidikovac.
Gradska kuća je izuzetna građevina. Iznad glavnog ulaza se nalazi ogromni mozaik “Omaž Pragu”. U ovoj zgradi se danas nalaze barovi, restorani, vinoteka, pivnica, poslastičara, bilijar sala i još mnogo štošta.
Šta sve nismo stigli da obiđemo? Mnogo, mnogo toga. Prije svega žalim što nam je prifalilo vremena da obiđemo čuvenu Jevrejsku četvrt. Obišli smo je spolja, ali nismo imali vremena da posjetimo sve objekte u okviru nje. To mi ostaje za neki drugi život. Takođe, nismo uspjeli da posjetimo ni jedan od brojnih muzeja, od kojih se ne zna koji je zanimljiviji. Kad sam stigla sa puta, jedan prijatelj mi je skrenuo pažnju na skulpture Davida Černija, koje sam propustila da vidim, a koje sad, na neviđeno, preporučujem svim budućim posjetiocima zlatnog grada. Nisam uspjela ni da uđem u srkvu Svetog Nikole i vidim “umjetničke eksponate vrhunske vrijednosti” koje se u njoj nalaze. Kampa, mali park na otočiću ispod Karlovog mosta je takođe izmakao našoj pažnji. Možda najviše žalim što nisam uspjela da prisustvujem ni jednom koncertu ozbiljne muzike. Vidjela sam da se karte za takve događaje rezervišu mjesecima unaprijed. Međutim, skoro svakodnevno se u crkvicama održavaju koncerti sa veoma dobrim repertoarom i, ne sumnjam, izuzetnim muzičarima. I mogla bih ja do sjutra lamentirati nad tim šta sam još trebala da vidim, a nisam. Ne smijem biti neskromna. Koliko para, toliko i muzike. Odnosno, za toliko vremena (a sigurno i para), mi smo stvarno dosta toga vidjeli. I kada smo narednog jutra napuštali Prag, ispratilo nas je nasmijano lice grada uokvireno dugom. A ja sam, gledajući fotografiju, shvatila zašto Prag zovu zlatnim.
Nisam govorila o cijenama ulaznica jer nisam uspjela da ih popamtim. Znam samo da mi je izgledalo da su pristojne. Što se hrane tiče, ja kao neko ko ne konzumira ni meso, ni pivo, nisam kompetentna da komentarišem kulinarsku ponudu grada. Ja, lično, nisam bila zadovoljna. Ne samo izborom, već i uslugom i cijenom hrane. No, taj momenat je kod mene, ne u drugom, već u desetom planu. U svakom slučaju, Prag je grad za svaku pohvalu i preporuku. Jedini savjet koji mogu da dam je: odvojite više vremena i skupite dovoljno para. :)
Tekst je preuzet sa bloga Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
