Pored nekih putokaza prolaziš bezbroj puta i nikad se ne zapitaš: ima li šta zanimljivo da se vidi tamo? Ja volim da unaprijed znam gdje idem i šta me tamo gdje sam se uputila čeka. Međutim, u poslednje vrijeme sam sklona i ovim “naglim skretanjima”. Čovjek može veoma prijatno da se iznenadi.
Elem, krenemo jednom prilikom ja i moj životni saputnik na Dane vina i ukljeve u Virpazar. Bude tolika gužva da momentalno odustanemo od traženja parkinga i odlučimo da odemo do Petrovca, preko Paštrovske gore. No, na jednoj lakat krivini, ugledasmo putokaz koji pokazuje na pravac kojim se ide do sela Podgor i Brčeli. Nikad tamo nismo bili. Što ne bi sad? Ionako smo već jednom promijenili plan, što ne bismo i drugi put. Rečeno, učinjeno! Put uzak, ali se ide lagano. Gužve nema. Uskoro nailazimo na još jednu raskrsnicu. Desno se ide za Podgor i Brčele, a pravo za Utrg. Za ova dva sela desno sam bila čula ranije. Za Utrg, priznajem, nisam. Zbog toga sam, valjda, još više bila prijatno iznenađenja sređenošću sela. Tek kasnije sam pročitala da je to rodno mjesto narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa. Tako mi postade jasno što se tako lijepo čuvaju tekovine NOB-a. Prvo me iznenadio ovaj spomenik, koji su Utržani podigli 1974. godine “borcima za socijalističku revoluciju”, kako piše na spomeniku.
Pored toga, tu je i Spomen dom, podignut 1981. godine ispred kojeg se nalaze biste stradalih heroja toga kraja, tokom Drugog svjetskog rata.
Ono što me je naročito oduševilo je stanje očuvanosti i spomenika i Doma. Malo gdje sam vidjela takav odnos prema svojoj istoriji. Još jedna stvar mi je privukla pažnju u selu Utrg. Ova oznaka za vidikovac i natpis “Jonova rodna kuća”.
Pored natpisa se nalazi uređeni vidikovac sa zbilja fantastičnim pogledom na Skadarsko jezero i dalje, sve do Komova.
I o ovome sam se naknadno informisala, pa da to podijelim s vama. Naime, Jovan John Hajduković (otud natpis “Jonov” :) ) je rođen u selu Utrg. Kao mlad je otišao na Aljasku i nikad se nije vratio na rodno ognjište. Ali, na Aljasci je postao veoma značajna ličnost, pa su u njegovu čast, članovi društva crnogorsko-američkog prijateljstva odlučili da obnove njegovu rodnu kuću, a, eto, napravili su i ovaj izvanredni vidikovac. Fino je kad se tako njeguju uspomene. Na opštu dobrobit.
Bacismo pogled od vidikovca lijevo. Tu se nalazi dio sela, sa crkvom i seoskim grobljem. No, sjetismo se da nas čekaju Brčeli i Podgor, pa se odatle vratismo do prethodne raskrsnice.
Prošli smo kroz selo i nastavili dalje. Na jednom proširenju, pored izvorišta “Podgor”, gdje smo zatekli sledeći putokaz, ostavismo auto.
Odlučismo da prošetamo prema HE Podgor. Već na samom početku nas je oduševila rijeka Orahovštica (tako piše na tabli). U upotrebi je češći naziv Oraovštica. Valjda što nismo ništa očekivali, nismo mogli da povjerujemo da tako blizu postoji ovako divno mjesto, a da mi o njemu ništa ne znamo.
Sigurno smo potrefili momenat kad ima dosta vode. Nije uvijek baš ovako atraktivno. Ali, mi imadosmo sreće. Malo naprijed, iznenadi nas divni kameni most. Jedan od onih koji je zidan tesanim kamenom od strane lokalnih majstora klesara. To pročitah naknadno, naravno. Dok smo ga gledali, samo smo se divili nepoznatom neimaru i žalili što veći broj ljudi nije upoznat sa ovakvom ljepotom (i rijeke i mosta).
Kako smo sporo išli zastajkujući na svakom koraku, nekako nam se oduži put do hidroelektrane, pa odlučismo da se vratimo. Popesmo se putem prema Virpazaru, tek da na jednom vidikovcu osmotrimo okolni reljef , pa pođosmo kući uz obećanje samima sebi, da ćemo se opet vratiti da ispitamo nastavak ovog puta.
Zaboravila bih ja na ovo obećanje, da ne vidjeh najavu jednog planinarskog društva za ovu turu. Fotografije koje su pratile najavu su bile fantastične. Svako bi poželio da ode. Sad, ne znam, ja ne koristim fotošop i razne filtere, upravo iz razloga da bi bile vjerodostojnije. Ne želim da nekoga dovedem u zabludu. Meni je dovoljno lijepo to što vidim, ako je i tebi, pođi, pogledaj i ti. Ne bih da neko sjutra prokomentariše: “Niđe veze!” Ovo je bila mala digresija. Ne kažem da one slike koje sam vidjela u najavi ture nisu bile vjerodostojne. Puno zavisi i od perioda godine kad se negdje pođe. Odlučismo da idemo sami, te da produžimo tamo gdje smo stali, odnosno da krenemo iz Podgora. Računali smo, ići ćemo uz rijeku, ne možemo promašiti. Pa… Nismo bili u pravu. No, nijedno iskustvo nije višak.
Rijeka nije bila onako plahovita kao prvi put. No, isto je bila lijepa. Na momente i baš lijepa.
Prošli smo pored hidroelektrane Podgor. Lijepo smo proćaskali sa radnikom koji rijetko ima s kim da se druži dok mu traje smjena. Ispričao nam je ponešto o okolini , o granici između opština Bar i Cetinje. Žao mu je bilo kad produžismo. Reče da je prije neki dan prošla grupa motorista koja je imala istu namjeru kao i mi, da obiđe ovu malu, ali lijepu rječicu.
Put je išao uz obalu rijeke, a nekad se i odvajao od nje, pa smo hodali livadom. U jednom momentu smo se zapetljali u takvo granje da smo odlučili da nam je pametnije da se vratimo, dok je to još moguće. :)
Umorni od borbe sa granama izađosmo na čistinu i otvorismo neki keks da se malo povratimo. Nešto šušnu s desne strane. Ugledasmo porodicu konja.
Nisam plašljiva i obožavam životinje, ali, priznajem da mi nije bilo svejedno kad su se više nego žurnim koracima uputili pravo ka nama. U trenu viknuh: “Duško, daj im keksa!” I stvarno, keks im se baš dopao. Kad smo nastavili put, samo su nas propratili pogledom.
Odlučili smo da probamo da se “probijemo” iz pravca Dupila. Vratismo se do auta, pa, nalevokrug! Usput svratisnmo do manastira Sveti Nikola u Donjim Brčelima, koji je, po predanju, podigla Jelena balšić u XV vijeku. Manastir je lijepo izgledao, okolina je bila uredna i sređena.
Probasmo da dođemo do manastira u Gornjim Brčelima. Nekako se spetljasmo, izgubismo strpljenje i odustadosmo.Magistralom nazad, pa, na mjestu gdje se skreće za Virpazar desno, mi skrenusmo ka Rijeci Crnojevića, lijevo. Malo poslije kafane Crmnica, prije nego što put krene da se naglo penje, postoji neugledna tabla i put za Dupilo, lijevo od glavnog puta. Nikada tuda nismo prolazili, lagano smo vozili i razgledali naokolo. Naiđosmo opet na jedno neimarsko pregalaštvo “lokalnog klesara” koje je imalo i svoju odbranu u vidu jednog simpatičnog psa koji me lajanjem upozorio da je snimanje zabranjeno.
Da li je ovo čuveni most Mare Neškove ili Babin most, nisam uspjela sa sigurnošću da utvrdim, jer se nijedna od njih nije pojavila da bih priupitnula. :)
Dovde smo već izgubili volju za pješačenjem. Nastavismo da se vozimo. Poslije kratkog vremena put se odvojio od rijeke i naglo popeo. Zato smo odlučili da se vratimo i svratimo do jedne kafanice na obali rijeke koju smo ugledali usput. Mjesto je bilo odlično. Oraovštica je ovdje tekla mirno i tiho. Odlučismo da uživamo u idili i srknemo po kafu. Moram vam reći da, u jakoj konkurenciji, nisam probala goru kafu u životu.
Nisam dozvolila da mi kafa pokvari uživanje, a posebno kad sam preko puta, kroz prolaz, ugledala livadu i na njoj konje. Bilo ih je dosta i raznih boja, a uski prolaz nije dozvoljavao da snimim čitavo krdo odjednom.
Oraovštica se neposredno prije Virpazara uliva u rijeku Crmnicu, pa obje u Skadarsko jezero. Vrlo malo podataka o svemu ovome može da se nađe na internetu. Šteta je što naše turističke organizacije nisu agilnije i što ne shvataju značaj i mogućnosti predstavljanja. A ne treba mnogo, sigurna sam. Za početak, dobra volja. I malo znanja i sposobnosti.
Oprostismo se od Oraovštice. Možda joj se sljedećeg proljeća opet vratimo, pored nekoga ko poznaje put bolje od nas.
Pošto smo bili uranili, a dan je dug, odlučismo da ostatak dana provedemo u Poseljanima. Stadosmo da fotografišemo Virpazar sa tačke odakle najljepše izgleda i nastavismo do Poseljana, pravom biseru Skadarskog jezera o kojem sam već napisala blog pa, koga zanima, neka pročita.
http://jasninaputovanja.me/2015/04/22/poseljani-skriveni-dragulj-skadarskog-jezera/
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Bonus video:
