Ne zna se da li je Nacionalni park Durmitor čuveniji zbog svojih vrhova ili zbog jezera. Odgovor je, vjerovatno, zbog oboje. Jezera ima 18. Nekoliko njih su periodična, koja presuše tokom sušnog perioda. Neka su prilično mala, pa se zapitamo ko im dozvoli da se zovu jezerom :) , a većinom su prelijepa, neobična, samo sebi nalik. I put kojim se ide da bi se došlo do određenog jezera se ubraja u znamenitosti tog jezera.
Zminičko jezero (kao i Zabojsko) pripada NP Durmitor, iako se ne nalazi na Durmitoru, već na Sinjajevini. Do njega se može doći autom. Od Žabljaka se može doći kraćim i dužim putem. Kraći je kad se putem Žabljak – most na Đurđevića Tari skrene prema Njegovuđi i od nje se produži još oko 3 kilometra. Do Njegovuđe se može doći i drugim putem, koji je duži, ali puno zanimljiviji. (doduše, i dosta lošiji). Iz Žabljaka se ide preko Virka i Banskih kuća, a prolazi se pored Ševarite lokve (periodično jezero), kao i pored Ribljeg i Vražjeg jezera.
Od Njegovođe se prolazi pored vrlo neobičnog drveća, za koje nisam dokučila kojoj vrsti pripada, ali koje bi moglo da posluži za ilustraciju poznate pjesme i još čuvenijeg žabljačkog kafića “Čudna šuma”.
Iako sam ja mislila da je jezero dobilo ime po tome što u njemu ima zmija, ispostavilo se da se kraj zove Zminice, pa otud ime. Po čemu je kraj dobio ime, nije bitno za ovaj blog. Uglavnom, sve što bi htjeli da znate o ovom jezeru, pročitaćete na ovoj informativnoj tabli koja se nalazi pored jezera.
Ima tu dosta zanimljivih, a i korisnih informacija. Jedna od njih je da se oko jezera nalazi dobro utabana pješačka staza. Mjestimično su, duž nje, postavljene i klupice, pa se može uživati prelazeći s jedne tačke na drugu, uz odmor i neku dobru knjigu, eventualno. Jezero se tako može vidjeti iz raznih perspektiva a i hladovina oko jezera prija, posebno tokom ljetnjih mjeseci kad i ovdje temperatura na suncu zna da bude poprilična.
Na slici gore možete primijetiti vodene biljke koje su zauzele dio površine jezera. U jednom periodu, prijetila je opasnost da potpuno prekriju cijelo jezero i na taj način ga unište. Pošto nadležni nisu registrovali tu pojavu (ili ih nije baš ni najmanje sjekirala), ljudi koji imaju vikendice u okolini jezera su se samoorganizovali i samopregalačkim, volonterskom radom, su napravili čudo.
Na obali vidite sasušene biljke koje su oni pomoću specijalne “seckalice” na čamcu kidali, a zatim grabuljali i vukli do obale. Na ovoj slici se vidi solidan dio jezera koji je očišćen. Bila sam prisutna toga dana kad su radili ovaj mukotrpan, ali i posao zbog kojeg su im svi ljubitelji prirode, a posebno Durmitora, zahvalni. No, tad nisam znala da bi nekad to mogla da stavim “na papir” pa ih nisam pitala za dozvolu da objavim sliku. Zato je neću ni objavljivati.
Sad, uvijek ima onih koji pokažu neke sumnje u smislu: ovo nije dobar potez dugoročno. Možda. No, kratkoročno, ovo jezero bi već bilo bara. Nadam se da oni koji vode računa o njemu, neće dići ruke, kao što su to uradili nadležni. Dugoročno.
Još jedna zanimljiva stvar se može pročitati sa “informacione table”. Naime, u vodama jezera obitava endemska vrsta daždevnjaka koja se zove Serdarski triton. Da naša zemlja iole brine o svom prirodnom bogatstvu o ovom jezeru bi vodila računa, između ostalog, i zbog životinjske vrste čije je stanište samo ovo jezero. I nema ga nigdje više. Na žalost, nemaju oni sluha za to.
Zminičko jezero je prilično fotogenično. Od svega je najslikanije ovo suvo drvo, koje je ostalo kao spomenik velikom drvetu koje je uništeno gromom. Tako je postalo, tako reći, zaštitni znak i znak za prepoznavanje ovog jezera.
Jezero je prilično izolovano. Rijetko oko njega ima gužve , a svako može naći neki kutak samo za sebe. Ljeti je temperatura i do 22 stepena pa ima i kupača. Lično, nisam probala da se kupam u njemu. Ne znam kako bih reagovala pri bliskom susretu sa tritonom. :)
Šetajući oko jezera, može se naići na razno poljsko cvijeće, kao i na ovakvu “instalaciju” napravljenu od čička i leptirova. U potpunoj su simbiozi. Na prvi pogled sam pomislila da se radi o nekom neobičnom cvijetu. Neobično je što su svi leptirovi bili iste, oker boje, ukrašeni crnim šarama.
Kad rode šumske jagode, i ako je period kad su u punom rodu, nigdje ih nema toliko kao u okolini Zminičkog jezera. Samo treba produžiti kroz šumu putem kojim ste stigli do jezera.
Tekst i fotografije preuzeti su sa JasninaPutovanja
Galerija
Bonus video:
