Pred sam kraj prethodne godine osvanu vedro jutro bez vjetra. Bilo je prilično hladno, ali ja shvatih da je to prilika koja se ne propušta u ovo doba godine i odlučih da izađem iz kuće. S obzirom na moju kondiciju u obzir je dolazila samo lagana šetnja. Pošto sam mogla da se sjetim samo tura koje sam obišla već bezbroj puta, konsultovala sam se sa mojom omiljenom stranicom za ovakve dileme – Vrhovi Crne Gore. U meniju na vrhu postoji i odjeljak Pješačke staze. To će, u narednom periodu, biti moji ciljevi. Među njima je mnogo interesantnih mjesta, i to u okolini Podgorice, koje do sad nisam pohodila. Izabrah Velje brdo i tvrđavu Crvena stijena. Priznajem da do tog momenta o tome nisam bila čula ništa.
Autom smo se iz centra Podgorice zaputili ka naselju Tološi. Čim se prođe groblje u ovom naselju sa desne strane se uočavaju karakteristične crvene stijene u kojima se smjestila i pećina Magara (Megara). Na vrhu brda, ako se dobro zagledamo, možemo uočiti djelove utvrđenja. Sa ove strane je bolji i lakši prilaz pećini, a prilaz za tvrđavu Crvena stijena je sa druge strane, sa strane Mareze. Detaljan opis kako da se stigne do tvrđave smo pročitali na stranici Vrhovi Crne Gore (što i vama preporučujem ako krenete u ovu šetnju), parkirali auto na kraju asfalta i krenuli neobilježenom, ali uočljivom stazom, pravo naviše. Dan je bio idealan za šetnju i do cilja nam je trebalo pola sata. Nismo nigdje žurili pa se tih pola sata malo odužilo. Iza sebe smo ostavili Garač i naselje Mareza.
Prateći uputstva, dva puta smo na raskrsnicama izabrali stazu koja ide desno, sve dok nismo izbili na plato odakle su se iza dalekovoda pružale Kučke planine pokrivene snijegom.
Zagledani u daljinu tek kasnije smo sa desne strane uočili tvrđavu. Treba samo preći jednu travnatu padinu i stiže se do nje.
Pored zidina tvrđave, kroz gusto šiblje, vodio je puteljak, mjestimično obrušen. Pretpostavili smo da je to put do cilja i bili smo u pravu.
Na kraju puteljka, sa desne strane, nalazi se ulaz. Spustila sam se malo niže da obuhvatim dio zida. Prethodno sam se sa interneta informisala da je bedem elipsoidnog, a tvrđava četvrtastog oblika; da je površina utvrđenja 1500 metara kvadratnih, a obim fortifikacije 150 metara. Bedemi su sačuvani u visini od 1 do 4 metra, a njihova debljina iznosi od 1,1 do 1,5 metara. Inače, nadmorska visina na kojoj se tvrđava nalazi je 229 metara. Reklo bi se da to nije ništa, ali se mora priznati da se sa ovog mjesta može osmatrati na sve strane.
Sve su ovo egzaktni podaci oko kojih nema nikakvoga spora. Međutim, oko toga ko je sagradio tvrđavu ispred koje sam se nalazila, ne postoji saglasje. Pošto je tih dana bilo aktuelno skupštinsko izglasavanje novog zakona po kojem bi se kaznio svako ko bi iznosio netačne istorijske činjenice, razmišljala sam da li uopšte smijem da pišem o ovom utvrđenju. Jer, kao što rekoh, istorija se nije dogovorila ko ga je sagradio. Dok je opšte uvjerenje da su graditelji Austrougari, narod je zove Turska tvrđava. Zar da narod griješi? Nisam sama došla do sledećeg zaključka, već sam se, na osnovu svog iskustva sa sličnim fortifikacijskim objektima, saglasila sa već postojećim: sagradili su je Turci, popravili i za svoje potrebe prilagodili Austrougari. Jer se mjesto na kom se Crvena stijena nalazi i u jedno i u drugo doba moralo smatrati strateškim. Ne prođe predloženi zakon (bar za sad), pa rekoh da ugrabim priliku i napišem koje slovo.
Prije nego što sam krenula da istražim unutrašnjost zidina, bacih pogled na Podgoricu. Bolje da nisam. Od smoga se samo moglo nazrijeti ono što smo pretpostavili da se nalazi na tim lokacijama. Nismo ni svjesni kakav vazduh udišemo dok se malo ne popnemo. Davno je rečeno: “Ko na brdu ak’ i malo stoji…”
Unutar bedema se nalaze ostaci zidina, najvjerovatnije, nekadašnje kasarne. Krova nema, a zidovi se sa nekih strana drže bolje, sa nekih gore. U svakom slučaju, uveliko se urušavaju i sve manje liče na prvobitni objekat.
I sa spoljne i sa unutrašnje strane zidina izraslo je žbunje, šipkovi, šipuraci. Njihov rast doprinosi bržem uništavanju zidina. Vidi se da zbog toga niko ne bere brigu.
Svuda u bedemima postoje puškarnice. Bedemi su pri vrhu mjestimično srušeni, ali ovako, u miru, kad se zaboravi čemu su nekad služile, u kombinaciji sa pozadinom od planina pokrivenih snijegom, djeluju idilično.
Samo na jednom mjestu sam na utvrđenju uočila osmatračnicu. Okrenuta je ka naselju Mareza. Onaj koji je kroz nju osmatrao i djelovao morao da bude visok bar 1,8 metara.
Sa istočne strane se nalazi ulaz u nešto što bi moglo da bude ostava za kvarljive namirnice, ali će prije biti da se radi o tamnici. I iz glavne utvrde se može ući u prolaz koji vodi do tih prostorija koje, nažalost, nisam mogla da osmotrim jer su bile u mraku, a ja bez adekvatnog pomagala.
Malo dalje od ulaza u ove podzemne prostorije sam uočila otvor bistijerne. Bistijerna i lučni ulazi na bedemu i na kasarni, koji djeluju kao da su naknadno umetnuti, daju za pravo onima koji smatraju da su ovdje Austrougari umiješali svoje prste. Položaj i narodni naziv daju za pravo onima koji misle da datira iz doba Turaka.
Znali smo da se neposredno ispod tvrđave nalazi pećina Magara (Megara). Dvoumili smo se da li da pođemo i do nje, ali smo, srećom, odustali. Tek kad smo se vraćali kući i ponovo pogledali prema pećini vidjeli smo da smo postupili pametno i da je prilaz pećini odozgo prilično težak i slabo uočljiv. Iako bi za vedra dana, sa čistim vazduhom, odavde moglo da se vidi puno toga, toga dana to nije bio slučaj. Neposredno ispod se vidjela trafostanica koja ni u kom pogledu nije predstavljala neki prizor za divljenje.
I tako, prošetasmo uzduž i poprijeko, sa žaljenjem konstatovasmo, kao i mnogo puta do sad, da je velika šteta što nadležni ne posvete dužnu pažnju ovakvom objektu.
Netaknuti šipak pored zidina kasarne naveo nas je na pomisao da ovdje baš rijetki navrate. To i nedostatak smeća. Eto, svako zlo ima neku dobru stranu, kažu stari, i kao i obično, imaju pravo.
Preuzeto sa jasninaputovanja.me
Bonus video:
