Većinu ljudi uhvati jeza kad čuju zvuk sopstvenog glasa. Averzija prema sopstvenom glasu je tako uobičajena da je za nju uveden stručni termin: suočavanje sa sopstvenim glasom.
Ali, zašto se to često događa kad čovjek čuje zvuk sopstvenog glasa, dok na glasove drugih gotovo i ne obraća pažnju?
Odgovor na to pitanje polazi od toga da obično čujemo svoj glas dok pričamo. U tom procesu primamo zvuk prenesen spoljnim putem, odnosno protokom vazduha, i zvuk prenesen unutrašnjim putem - kroz kosti. Protok zvuka kroz kosti rezultira bogatim niskim frekvencijama koje nisu sadržane u zvuku koji do nas dolazi putem vazduha.
Kada svoj glas čujemo snimljen, bez tih frekvencija, zvuči nam viši i drugačiji. Načelno, razlog zbog koga ne volimo svoj snimljeni glas je činjenica da on tada ne zvuči onako kako mi to očekujemo.
Psiholog sa Univerziteta u Eseksu Silke Paulman nagađa da upravo ta činjenica stvara u nama odbojnost prema sopstvenom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutrašnjih očekivanja. Ona je mišljenja da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta, i da zbog toga svako od nas osjeća neprijatnost kada shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja.
Neka istraživanja su pokazala da ta teorija daje tek djelimično objašnjenje. U istraživanju, objavljenom 2013. godine, učesnici su morali da ocijene privlačnost različitih snimljenih uzoraka glasa. Kada je u te uzorke bio dodat njihov glas, ocijenili su ih znatno većim ocjenama nego kad bi svjesno prepoznali svoj glas. Štaviše, potpuno objašnjenje ovog fenomena može se pronaći u nizu ranijih studija objavljenih prije nekoliko decenija.
Psiholozi Fil Holcman i Klajd Rouzi su, u svojim eksperimentima iz 1966. godine, zaključili da se suočavanje sa sopstvenim glasom ne javlja samo kao rezultat razlika u očekivanoj frekvenciji nego i kao neobično otkriće koje dolazi na vidjelo nakon spoznaje svega što se može prenijeti sopstvenim glasom.
Usljed toga naš glas ne zvuči samo drugačije od naših očekivanja nego i otkriva aspekte naše ličnosti koje možemo u potpunosti sagledati tek nakon što čujemo snimak. Neki od tih aspekata su nivo anksioznosti, neodlučnost, tuga i ljutnja.
Njihova sljedeća studija je pokazala je da su dvojezični ljudi, koji su drugi jezik naučili nakon 16. godine života, pokazali veći stepen neprijatnosti kada su čuli svoje glasove snimljene na svom prvom jeziku.
Malo je vjerovatno da su drugi u jednakoj mjeri kao mi iznenađeni visinom tona našeg glasa, a još je manje vjerovatno da oni posmatraju naš glas na isti način kao mi. Mi nemamo običaj da kritički posmatramo tuđe glasove tako da je vrlo izvijesno da jedino mi sami razmišljamo o sopstvenom glasu.
Bonus video:
