Turistima su jednako privlačne priče o nastanku i nestanku Venecije, grada koga ne bez razloga zovu Nevjestom mora i Gradom mostova. Legenda kaže da se jevanđelisti Marku, dok je šetao ostrvima lagune javio božji glasnik u obliku lava koji mu je kazao da će na tom mjestu biti podignut lijep i neobičan grad.
Sa druge strane, istraživanja pokazuju da grad polako tone a da su povećanje nivoa mora, kao i sve veći broj poplava (Trg Svetog Marka je tokom 2000. godine bio poplavljen više od 60 puta), situaciju učinili dramatičnom i da će do 2050. godine, grad Veronike Kastro, Marka Pola, Đakoma Kazanove, Ticijana, grad gondola, romantike i ljubavi - postati prošlost.
Možda je to jedan od razloga što je i ovoga ljeta hiljade turista poželjelo da vidi Veneciju prije njenog nestanka. Oni koji i dalje vjeruju u ljudsku genijalnost smatraju da je priča o potonuću samo marketinški trik jer neće valjda svijet dozvoliti da zauvijek nestane Duždeva palata, bazilika Svetog Marka, Rialto i Most uzdaha, crkva Santa Marija dela Salute, grad koji je proglašen spomenikom Svjetske baštine UNESCO-a.
Pamti, pa se vrati
Venecija se uglavnom gleda kroz objektiv fotoaparata ili kamere, jer ljepota koja vas okružuje ne dozvoljava da spustite te sprave. Romantična bajka počinje na brodiću (vaporeto), dok se kanalom Grande, dugim 3.800 metara i prosječnom dubinom od pet metara, približavate Veneciji. Duž obale kanala, koji ima oblik slova S i koji dijeli grad na dva dijela, nalazi se preko 170 palata od kojih je većina izgrađena u od 13. do 18. vijeka. Sa broda, popločanim pristaništem koje postoji više od 600 godina, pored kipa Vitorija Emanuela II, prvog kralja ujedinjene Italije, i pored jednog od najpoznatijih hotela u Evropi „Danieli“, čiji gosti su bili i Balzak, Prust, Vagner... stižete do trga Sv. Marka gdje vas čekaju Duždeva palata, zvonik, bazilika, toranj sa satom.
Grad koji tone ne prestaje da fascinira, Foto: Svetlana Mandić
Na trgu se nalaze dva stuba – na jednom je kip lava a na drugom Sv. Marka. Kažu da Venecijanci nikada neće proći između ta dva stuba jer su se tu nekada nalazila vješala, pa prolazak između stubova, navodno, donosi nesreću.
Duždeva palata, nekada rezidencija mletačkih duždeva a danas muzej koji se može posjetiti po cijeni od 16 eura, prepuna je slika i freski koje su uradili Tintoreto, Veroneze, Tiepolo... Fotografisanje je zabranjeno, ali zato očima možete „snimiti“ sva ta umjetnička djela koja će um da pamti.
Dio koji je dozvoljen za fotografisanje je zatvor, nekada najčuvaniji zatvor na svijetu iz koga je kroz istoriju samo dvoje ljudi uspjelo da pobjegne (jedan je bio Kazanova, a drugom niko ne pominje ime). Zatvor je sa palatom povezan preko Mosta uzdaha.
Legenda kaže da su osuđenici, prije ulaska u zatvor, sa mosta posljednji put vidjeli more i uzdahnuli. Pogledom su mogli da „uhvate“ samo krajičak plavetnila. Dovoljno za sjećanje na slobodu i uzdah. Moderna legenda je mnogo romantičnija – zaljubljeni parovi koji u zalazak sunca prođu ispod mosta i poljube se ostaće vječno zaljubljeni.
Most uzdaha (Ponte dei Sospiri) je postao toliko slavan da ima brojne replike širom svijeta koje su inspirisane njime, ili nose njegovo ime, poput mostova u Kembridžu i Oksfordu.
Most uzdaha, Foto: Svetlana Mandić
Bazilika Sv. Marka koja je građena po uzoru na Baziliku Svetih apostola u Konstantinopolju. Sagrađena je u 9. vijeku kao oltar za posmrtne ostatke Sv. Marka čije su mošti, prema predanju, prokrijumčarili venecijanski trgovci iz Aleksandrije u Egiptu, u bačvi sa usoljenom svinjetinom. Ovaj događaj prikazan je na jednom od mozaika na ulazu u crkvu. Ulaz u crkvu je besplatan, ali se zato posebno plaća (po tri eura) ukoliko želite da pogledate kriptu u kojoj je navodno sahranjen Sv. Marko i koja je ukrašena safirima, smaragdima i rubinima iz Konstantinopolja, kao i razgledanje četiri zlatna konja, koji vode porijeklo od prije nove ere. Na fasadi bazilike nalaze se bronzane kopije konja.
Preko puta bazilike je zvonik, visok 98,6 metara, koga Venecijanci od milja zovu Gazda kuće, i sa koga se pruža predivan pogled na Veneciju. Pogled je toliko veličanstven da su zbog njega i oni, koji imaju strah od lifta, uspjeli do pobijede “sebe”. I to ne zbog cijene karte, koja iznosi osam eura, već zbog pogleda koji vrijedi više od toga.
Trg krasi i toranj sa satom koji ima tri kruga koncentričnih brojčanika – najudaljeniji koji pokazuje vrijeme, središnji sa horoskopskim znacima i unutrašnji koji pokazuje mjesečeve mijene i sunce.
I romantika ima svoju cijenu
Iz Venecije se ne možete vratiti a da se ne provozate gondolom. Mladići, i oni koju „deseticu“ stariji, u plavo bijelim ili crveno bijelim majicama, provozaće vas znanim i manje znanim ulicama vješto izbjegavajući ostale gondolijere. Vaše je samo da se udobno smjestite u plišanu stolicu, mahnete turistima koji vas fotografišu sa nekog mosta i uz vino odsanjate tih četrdesetak minuta. I naravno, da za taj užitak izdvojite 80 eura. Ukoliko želite i muziku romantika će vas koštati i koju desetinu eura više.
Iako gondole voze isključivo muškarci postoji i jedna gondolijerka kojoj je dozvoljeno samo da vozi goste do hotela.
Gondolijeri dobro zarađuju od znatiželje turista iz čitavog svijeta, Foto: Svetlana Mandić
Tu su i maske, zaštitni znak Venecije, prigodne da sakrijete lice, promijenite identitet i makar za trenutak otplovite u prošlost i na nekom balu potražite srodnu masku koja vam možda pokloni nakit od murana (originalni, ne neku kopiju, a razliku ćete lako uočiti) napravljen na istoimenom ostrvu na kome je u 14. vijeku Mletačka republika staklorezcima dala niz privilegija uz jednu „kaznu“ – ostrvo nijesu smjeli da napuste. Željeli su da na taj način zaštite tajnu proizvodnje stakla. Ali bezuspješno...
Mnogo je toga u Veneciji. Međutim grad čijim imenom se diče i mnogi evropski i svjertski centri (Sankt Peterburg – „Sjeverna Venecija“, Amsterdam – „Zapadna Venecija“, Nju Orleans – „Američka Venecija“) teško se može dočarati riječima. Romantika se mora udahnuti, dodirnuti, osjetiti, mora se makar jednom odsanjati.
Svi putevi vode do neke bajke
istraživanja pokazuju da grad polako tone a da su povećanje nivoa mora, kao i sve veći broj poplava, situaciju učinili dramatičnom i da će do 2050. godine, grad Veronike Kastro, Marka Pola, Đakoma Kazanove, Ticijana, grad gondola, romantike i ljubavi - postati prošlost
Danas pored Rialta kanal povezuju još tri mosta. Najfotografisanija crkva u Veneciji je Santa Marija dela Salute, građevina čija spoljašnja ljepota vas podstakne da odrecitujete istoimenu pjesmu Laze Kostića.
Unutrašnjost crkve, koja je posvećena Bogorodici Mariji u znak zahvalnosti što je prestala epidemija kuge koja je u drugom vijeku odnijela gotovo trećinu stanovništva, nije ni približna ljepoti fasade. Ono što je svakako vrijedno je Tintoretova slika “Svadba u Kani”, gdje je autor naslikao i sebe, i Ticijanove tri borbe – između Davida i Golijata, Kaina i Avelja i Abrahama i vlastite savjesti.
Ono što je zanimljivo za Salute, kako Venecijanci zovu crkvu, je fešta koja se održava 21. novembra i u kojoj učestvuju svi gradski funkcioneri, a koja okupi hiljade turista i vjernika. Za tu priliku se gradi posebni pontonski most preko kanala Grande.
Od ove crkve mnogo vas više opčini unutrašnjost crkve Frari u kojoj se nalazi veličanstvena Ticijanova slika „Uspenje Marijino“, Donatelov kip, jedinstveni drveni ikonostas.
Galerija
Bonus video:
