U klubovima zabave imao sam mnogo prilika za iščuđavanje. Često bih skupa sa prijateljicom slobodno i raskošno plesao i u pokretu razgovarao.
Takav razgovor bi uvjek bio veoma kreativan, duhovit, inteligentan, inspirativan... Drugi bi nas stidljivo primjećivali.
Ženama se lako moglo pročitati u očima: “I ja bih da plešem...”, sa muškarcima: ”Nasloniću se na sto, ko zna kako bih sve mogao izgledati ako se zaplešem, a onda...”. Koji dio tijela pravi najveći otpor plesnom pokretu i zašto? Karlica i zglobovi uopšte. Odgovor na “zašto”, radije istražite sami...
Jednu poznanicu koja je htjela da me nauči koreografski plesati, zamolio sam da nakon toga otplešemo bez naučenih formi plesa, slobodno, po prirodi tijela. Prilično sam uspio odigrati po “njenom”, a kada je došao red na “moj” prirodni ples, vidio sam zbunjenu i uplašenu “skulpturu” pred sobom... Mnogima je puno lakše izvršavati naučeno i ponavljati ga do perfekcije. Eh, da je samo u plesu tako...
U šali sam, ovako konstruisao stepene prepuštanja:
1.Kakva je ovo glupost?
2.Ne smeta me, ali i ne zanima.
3I ja bih rado!
4.Samo što nisam.
5Uh, baš mi prija.
6.Otelo se ’’kontroli’’/neodoljivo je.
E baš tada kada se “otme kontroli” (uma/ega/svjetonazorima/brigama kako ću izgledati kada sam iskren) tada počinje oblast predanosti i povjerenja u trenutak/sadašnjost, u život, u kojem su sva čuda moguća!
Nije li moguće baš ove stepene odbijanja/prihvatanja novog prepoznati i u ma čemu drugom? Kako se pokrenuti uz muziku? Osjeti svoje tijelo! Omekšaj pažnjom što veće djelove tijela, a potom i zglobove. Meko tijelo će se i samo od sebe pokrenuti. U prirodi nam je pokret. Slušaj muziku i prepusti se.
I ne zaboravite, da zaboravite/zanemarite što drugi misle. Za takav oslobađajući stav se možete i programirati.
U stanju relaksiranosti i utišanosti ponavljajte četiri sedmice u sebi program: “Nije mi važno što se dopada drugima, niti što misle o o nome što se meni dopada”.
Provjereno. Radi!
www.zlatnicovjek.com
Bonus video:
