Na internetu sam vidio fotografiju ekološke kampanje. Dječak čuči na plaži i podiže rukom talas, kao list papira, da pogleda što je ispod.
Tamo je bilo puno otpadaka. Naziv kampanje je: ”Samo zato što ne vidite, ne znači da nije tamo”. Meni je fotografija zanimljiva prije svega kao metafora našeg unutrašnjeg svijeta.
Što je suprotno pomenutom sloganu?O kojem prostoru većina brine? O onome koji osjeća kao svoj.
Većina svojim prostorom doživljava samo dom. Što čini da neki prostor bude “naš”? Prije svega osjećaj slobode, oslobođenost ograničenja, glumatanja, skrupula...
Mora li to biti samo dom u kojem živimo? Ko god ima iskustvo boravka u prirodi, mogao je osjetiti da nakon nekog vremena u takvom ambijentu počnu da se rastapaju granice u nama, postajemo prirodni.
Pamtim da bih se u šetnjama prirodnim ambijentima često pozdravio u prolazu sa potpunim neznancima, iskreno i naklono. Potaknuti prirodom van nas, u takvim trenucima dopuštamo prirodi u nama da djeluje istinski!
Istinski se ne mora djelovati samo u prirodnom ambijentu. Što je ključ za življenje istinskog sebe u ma kojem ambijentu?
Uslov je da relaksom stupimo u kontakt sa svojom pravom prirodom. Potrebno je ’’naučiti’’ osjećati sebe.
Kad god se duboko relaksirate, počinje se mjenjati percepcija od ’’ja i moje’’, do ’’mi i naše’’- koje nije stvar kulturološkog sentimenta pripadnosti, nego istinskog, jednostavnog osjećaja, da svi i sve jesu jedno! Sve je moje, svi su u meni i ja sam u svima/svemu!
Provjerite, ali zadovoljite preduslov dubokog relaksa. Prestaje podjela na spoljašnje i unutrašnje.
Sve jeste i vani i unutra, istovremeno. Ko tako živi, taj ne može a da ne brine, humano, o prostoru van sebe.
Uvijek kada iznosim smeće van, na putu do kontejnera neodoljivo pokupim i neki papir na koji naiđem. Da li ih vi uopšte primjećujete.
To je dobar, prvi korak. Posljednji je, da ne ostanemo dužni za odgovor sa početka: “Ko brine o sebi, taj brine o svemu!”.
www.zlatnicovjek.com
Bonus video:
