“Niko ne zna šta su muke teške, dok ne pređe Albaniju pješke“, reče saputnik tokom ove šetnje po albanskim gudurama. Naša tura nije bila ni približno teška kao ona koja je inspirisala pjesnika na ove stihove. Samo, pogled okolo-naokolo je ulivao strahopoštovanje prema planinskim masivima i onima koji su nekad bili primorani da spas traže u njima.
No, da krenem od početka. Putem kojim se preko Albanije može stići do Gusinja i Plava sam se vozila u dva navrata. Oba puta sam bila očarana okolinom, planinskim vijencima i planinskim rijekama pored kojih smo prolazili. Svoje utiske sam i prenijela u blogu koji je bio najčitaniji od stotinjak do sad napisanih. Kad sam vidjela najavu PSK Montenegro guide za turu uz korito rijeka Proni i Cemit, u blizini sela Tamare, odmah sam se prijavila. Jutro je obećavalo lijep dan, te se nas dvadesetak kombijem uputilo prema Božaju. Na granici sa naše strane nije bilo gužve, dok je gomila automobila hitala u smjeru ka nama. Znala sam put, ali svaki put se oduševim serpentinama i vidikovcu koji gleda na našu stranu i mjesto do kojeg je odavno trebalo da stigne i put koji bi prilično skratio ovu turu. Kao i obično, i ovdje smo, u najmanju ruku, zakazali.
Oni koji su prvi put išli ovuda, a njih je bilo većina, oduševili su se. Nismo se puno zadržavali jer nas je čekalo pješačenje od otprilike 3 sata u jednom pravcu. Početna tačka je bilo proširenje prije mosta na oko 2 kilometra pred selom Tamara. Tu se rijeka Cemit uliva u Cemi. Tako u Albaniji nazivaju Cijevnu. Ako pogriješim kod nekog toponima, nemojte zamjeriti. I naš vodič je muku mučio da s mještanima naglavi kako se šta zove. Rijeka do čijeg izvora smo stigli kao do krajnje tačke ovog pohoda, po tvrdnjama mještana, nije ni imala ime. Nama je to bilo neshvatljivo. Posle smo čuli da je ona periodična i da je nema tokom većeg dijela godine. Tako da se nisu ni mučili da je imenuju.
Makadamski put je počinjao neposredno prije mosta, uz korito rijeke. Na putokazu je pisalo Vukel, ali nam to nije ništa značilo. Uzdali smo se u vodiče koji su nekoliko dana ranije prošli stazu. Pogled unazad, poslije pređenih stotinak metara, otkrio nam je ostatke starog mosta koji je postojao prije nego što je ovuda napravljen novi put. Kad smo se još malo udaljili od početne tačke, iza sebe smo ostavili divan prizor kanjona rijeke sa seocetom na obali.
U narednih sat vremena smo hodali sa pogledom ulijevo prema koritu rijeke. Rijeka je podsjećala na Cijevnu, nekad i na Mrtvicu, s tim što bih, ipak, Mrtvici dala prednost. Boja rijeke je poprimala izvanredne nijanse tirkizne boje, koje su se mijenjale u zavisnosti od količine i veličine kamenja na pojedinim mjestima. Ja sam, kao po običaju, zaostajala za grupom u pokušaju da “uhvatim rijeku” i što vjernije je predstavim fotografijom. To je teško jer je i zvuk neodvojivi element opšteg utiska.
Uspon nije bio naporan, ali je bio konstantan. Odjednom smo se našli okruženi vrletnim stijenama. Putem je nailazilo poneko vozilo, čak i kombi sa pretencioznim natpisom “Evropa tours”. Na kritičnim mjestima makadamski put je ojačan betonom, prilično temeljno i bez cicijašenja na materijalu.
Korito rijeke je bilo sve dublje, a planine sve bliže i više. Stijene različitih struktura materijala, boja i šara sigurno bi bile izazov za geologe, a jedan crtež na stijeni je ukazao da je ovdje naroda bilo i u dalekim vremenima. :)
Kad smo se, pojedini, već bili zamorili, prije svega od vrućine za koju nismo bili pripremljeni i za nju opremljeni, rijeka je postala mirnija, skoro ravničarska. Ispred nas se pojaviše kuće. Kad smo uočili seosku prodavnicu shvatili smo da smo stigli do prvog cilja, sela Donje Kožnje (Kozhnja e Sipërme). U centru sela nekoliko kuća, pored prodavnice minijaturna škola. Novi betonski most, pored starog, visećeg. Ugledavši našeg vodiča Danila kako ide od kuće do kuće pomislih da kupuje neke domaće proizvode krijući od nas. Međutim, nije to bilo u pitanju. Danilo i Filip su nekoliko dana ranije, kao što sam već napisala, obišli ove krajeve. Bio je radni dan pa je škola radila. Kako su ovdje stranci rijetkost, izazvali su interesovanje mještana i đaka. Danilo, vrsni fotograf, je fotografisao đačiće i upravo je po kućama dijelio urađene i uveličane fotografije. Taj njegov potez me je oduševio. Vjerujem i djecu i njihove roditelje. Prodavnica je bila siromašna artiklima i nas starije je podsjetila na seoske prodavnice našeg djetinjstva. Bilo je bitno da je imala piva, i to pećkog.
Ovdje smo napustili makadamski put i krenuli do izvora neimenovane rijeke, za koju nam je samo jedan mještanin rekao da ipak ima ime: Kožnje (kao sela pored kojih prolazi). Naš sljedeći cilj je bilo selo Gornje Kožnje. Ono djeluje potpuno napušteno. Jedna kuća ipak nije bila. Do narednog sela smo išli kamenitijim terenom, sve dok u jednom momentu nismo stigli do relativno prostrane doline. Rijeka je i dalje bila prelijepa. Teško smo mogli da prihvatimo činjenicu da će za mjesec, dva na njenom mjestu ostati samo kamenje. U daljini se uočavao vrh Muricjellis (2023 mnm).
I pored velike vrućine uspjeli smo do sela Gornje Kožnje da stignemo za 20 minuta manje od planirana 3 sata. Nismo se previše ni bili umorili. Poslije kraće pauze vođa puta nam je izložio plan za najspremnije: da se ode još malo uz rijeku (po izuzetno kamenitim terenu), dođe do izvora i vrati drugom obalom do drvenog mosta koji smo bili uočili u dolasku. Svi smo bili najspremniji. :) Nije bilo teško osim na samom izvoru, ali smo sve prepreke uspješno prebrodili i dokopali se druge obale. Posle je sve bilo šetnja.
Šetajući niz rijeku, drugom obalom, rijeka nam je bila bliža i još ljepša. Od obilja fotografija teško je izabrati i odlučiti se za najreprezentativnije. Možda je i svjetlost bila povoljnija, tek, bila sam zadovoljna sobom kao fotografom kao rijetko kad. Pravila sam se da je do mene, a ne do prirode.
Iako je kraj kojim smo prolazili bio slabo ili nikako naseljen, uočili smo da se o svemu vodi računa. Mostići su bili improvizovani, ali sigurni, a oboreno stablo koje je prepriječilo put je bilo prešegano tačno u širini puta. Nisam mogla da bar u sebi ne priznam da smo mi, po tom pitanju, daleko iza njih.
Selo Donje Kožnje nas je dočekalo još tiše nego u dolasku. Idiličnu panoramu i tišinu je remetio jedino vrijedni mještanin koji je uz pomoć 3 konja nešto prevozio. Kad je vidio da ga fotografišem veselo me je pozdravio.
U povratku smo se raštrkali. Svako je hodao svojim tempom, zastajao gdje je htio. Sunce je bilo na drugoj strani pa je rijeka dobila drugu nijansu i izgledala još ljepše nego kad smo išli uz nju. Ali odlučila sam da spakujem fotoaparat i samo uživam. U obližnjem seocetu Tamare je bio planiran ručak u seoskoj kafani. Svi smo bili prijatno iznenađeni kad smo vidjeli kako selo izgleda. Kompletno selo je izgrađeno nanovo. Preko ulice sam uočila ruševinu nekadašnje kuće i dva bunkera. To je ostalo od ranije. Na ovoj strani puta je sve bilo pod konac: trg sa fontanicom, spomenik, kafane, prodavnica sa domaćim proizvodima… Uz obalu izbetonirano šetalište i pogled na Cijevnu. Ponovo sam morala da im odam priznanje i napravim paralele na našu štetu. Kolege planinari mi rekoše da se upravo ovo mjesto uočava sa vidikovca Grlo sokolovo koje se nalazi u blizini Kučkih korita. Locirali smo i vidikovac, mada ne baš precizno jer se odozdo nije uočavao.
I u povratku smo imali sreće sa zadržavanjem na granici. Kući smo se vratili, kako smo i planirali, oko 22,00. Svi smo bili zadovoljni proteklim danom. Najčešća tema razgovora, kao i uvijek, bile su prošle i buduće ture, planovi i predlozi za buduće avanture.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
