Pokazivao si mi spontanu vožnju.
Po poligonu si zapravo vozio kao što po papiru spontano crtaš.
Bila je to najzabavnija vožnja ikada!
Osjećao sam dobar priliv energije sa mjesta suvozača...
Baš je bilo dobro. Šteta što realno nije moguće baš tako, jer ceste nisu poligoni.’’
Neću tumačiti san, nego njime potaknut pitati se: kakav je onaj ko dobro radi ono što čini?
Ko dobro vozi?
Zar ne neko ko je, imajući svijest o razlogu/svrsi vožnje, sposoban i spreman da iz trena u tren usklađuje ’’unutrašnje’’ uslove/potencijal vozila (snaga i mehanička preciznost funkcionisanja,...) sa ’’spoljašnjim’’ uslovima putovanja (karakteristike puta, terena, prometa, meteo prilika, ponašanje učesnika u saobraćaju, pravila,...)?
Jednako se može pitati ko dobro svira, crta, sprema hranu, ljubavi, komunicira...?
Odgovor bi bio stalno sličan navedenome.
U poruci je naglašeno da se pri spontanoj vožnji događao ’’dobar priliv energije’’ i da je to ’’bila najzabavnija vožnja’’, te da zato ’’baš je bilo dobro’’.
Ovo su značajna opažanja.
Mahom ljudi ne osjećaju ništa slično dok obavljaju svoje uobičajene prakse.
Naprotiv!
Osjećaju kako gube energiju, zamaraju se i uglavnom im nije zabavno ono čime se bave.
Izgovor za svoje angažmane nalaze u različitim ’’mora, treba, nužno je...’’.
Kao da im je nedohvatno ’’baš volim, biram, hoću, jedva čekam...’’.
Kako dosadan život stalnih prinuđavanja i obavezivanja zamijeniti zanimljivim, avanturnim i kreativnim?
Ključ je dat u neobičnom opisu ’’fiće’’ iz sna: spolja mali, neugledan, a iznutra ’’začuđujuće prostranosti’’.
Spolja-ličnost, unutra-naša prava priroda.
Kada god dopustimo da nas u aktivnostima vodi naša priroda, spontani smo, osjećamo priliv energije, aktivnost poprima karakter igre.
Uslov za takvo prekopčavanje je relaksirano tijelo i spokojan um.
Za to treba samo malo vježbanja.
Nedavno sam u oblačno popodne, poželio da odem u živahnu šetnju.
Nije mi se nosio kišobran. Imao sam namjeru da odem onoliko daleko i hodam onoliko brzo da najbolje iskoristim vrijeme do kiše.
Bio sam jako pažljiv i osjećao kako me untrašnji impulsi iz časa u čas navode da ubrzam ili usporim korak.
Tako spontano hodajući, samo što sam otključao vrata od kuće, svjedočio sam naglom pljusku.
Putevi i staze kojima sam tako hodao bili su za mene kao na poligonu.
Što vas sprečava da pokušate i vi?
www.zlatnicovjek.com
Bonus video:
