A: Taman sam završio zapis pjesme kad sam se osjetio da me kreativni impulsi navode da crtam.
Ubrzo se pojavio lik srednjovjekovnog oklopnika okrenutog licem prema posmatraču, s oružjem, u stavu za otpor i napad...
Djelovao je kao nevidljiv nosač oklopa i oružja koji izražavaju njegovu životnu situaciju.
Boriti se, sukobljavati, napadati i braniti se, strahovati i izazivati strahove, mrzjeti i izazivati omraze, okrivljavati i biti okrivljavan, protiviti se, odbijati, uništavati...
Kakav pakao! Iako mu se oči nisu vidjele iza vizira, jasno je da strogo i sa nepovjerenjem motre i kontrolišu sve i svakoga.
Prava slika života u neprestanom strahu i sumnji, destrukcij i patnji, odijeljenosti i nepovjerenju u život...
Onda se pojavio drugi lik, potpuno nag, leđima okrenut posmatraču, u zanosu spontanog plesa, prepun životne radosti, u plamenu energije ljubavi...
Bilo je očito da je potpuno svjestan da je voljeno dijete Postojanja i zato radosno, slobodno zaigran, ekstatično predan životu u potpunom povjerenju, stopljen u jedinstvu sa cjelinom...
Borba donosi samo još više onoga protiv čega se bori. Voleći, stvaralački čovjek, prepun zdravlja i ljepote, nježnosti i snage, slavi život u svim njegovim manifestacijama.
B: Imam obojicu likova u iskustvu. Svi smo ponekad, manje ili više ’’oklopnici’’, baš kao i ’’nagi plesači’’. Oklopnik je onaj ko je krut i tvrd kao stijena, a tvoj ekstatični plesač je lak kao pero.
U tom rasponu smo svi mi, kako kada... ’’plesač’’ može postati ’’ratnik’’i to usred plesa, ali i obratno, ’’ratnik’’ se može transformisati u ’’plesača’’ i to usred borbe.
Da nije tako, zar bi moglo biti ikakvih promjena u čovjeku. Sve bi bilo ’’zamrznuto’’, fiksirano jednom zauvjek. Nema čiste tame, niti čiste svjetlosti. Usred najvedrijeg dana mora postojati jedva vidljiv, ali trag noći, baš kao što i u najtamnijoj noći mora postojati makar malo svjetlosti, inače nikada ne bi svanulo.
Ništa i niko nije potpuno beznadežan, ostavljen od života.
Život sve i svakoga strpljivo čeka i čeka i čeka... da propleše kroz ratnika, da ga razgoliti i rastopi u potpunom povjerenju, predanosti.
No, mnogi su se toliko uživjeli u svoju masku da su zaboravili na sebe istinske, prirodne, iza svake maske.
Sjećam se pitanja poznanika: ’’Koliko je potrebno čovjeku da prepozna svoje maske i da ih skine sa sebe?’’.
’’Od trena do beskraja!’’, odgovorio sam.
Srećno!
(www.zlatnicovjek.com)
Bonus video:
