Kao dijete, naša sagovornica Zorica Mišković-Pavićević, dio svakog ljetnjeg raspusta provodila je na selu. Taj period djetinjstva, u igri s braćom i sestrama, umnogome je obilježio njen život. Svjedočenja iz tog vremena nisu samo vezana za radost igre u svemu što su radili, već za nešto mnogo više od same igre.
“Nismo osjećali razliku između ljuljanja na ljuljaški, igranja badmintona, stonog tenisa, kopanja korova, guranja kolica, našeg radosnog smijeha kada svinje pohrle na hranu koju im donesemo” u jednom dahu nam prica Zorica, dodajući i da je “najradosniji od svih nas obično bio onaj koji se ujutro iskrade iz kreveta, prije svih, i donese prva jaja koja su snijele koke”.
Nakon djetinjstva i Zorici je, kao i većini mladih ljudi, došao period kada je više voljela vreli asfalt voljenog grada i samo bi povremeno, prkoseći obavezama, otišla do kuće na selu, ali uvijek sa željom da se cijala porodica okupi na starom mjestu, tamo gdje sve miriše na radost djetinjstva. Zato naša sagovornica kaže da se i danas raduje svakoj prilici da ode na “selo svog djetinjstva”.
“Radujem se što i danas mogu da odem tamo, kada god se ukaže prilika, iako je posljednjih desetak godina neka nova kuća zaokupirala moje vrijeme i pažnju”.
Kada se prije tri decenije prvi put našla na mjestu na koje su tada ona i njen momak, danas suprug, pobjegli od gradske verve, kako i sama kaže, nije ni slutila da će to zdanje, čija je izgradnja bila u toku, jednog dana postati njen dom. Kuću su s ljubavlju započeli da grade njeni svekar i svekrva na imanju svojih predaka. Bolest svekra, a ubrzo potom i njegov odlazak, zajedno s paralelnim dešavanjima u familiji promijenila je životni tok njenih najdražih i ubrzala povratak iz inostranstva u Crnu Goru. Nakon trinaest godina života u Americi, u kući s baštom koja je za nju bila carstvo prepuno ukusa domovine, povratak prirodi je logično rješenje čak i u Podgorici ima stan na jednoj od najatraktivnijih lokacija.
Porodične i poslovne obaveze, međutim, nisu ostavljale puno prostora našoj sagovornici za završetak kuće i okućnice, i dovođenje u stanje u kojem se danas sve nalazi, ali uz nesebično angažovanje supruga i ljubav prema domu koju je majka nesebično prenijela na Zoricu, danas imaju ovaj topli kutak koji je njihova oaza ljubavi i mira.
“To je oaza koja našoj starijoj djeci tamo u delakoj Americi grije srca, koja okuplja familiju tokom božićnih i uskršnjih praznika, koja otvara vrata prijateljima, kako na dan slave, tako i u brojnim drugim prilikama uz uvijek lijepa druženja koja često traju i do duboko u noć”, s ponosom ističe Zorica dodajući:
“Najljepši su vikendi na ušuškanoj terasi, na kojoj nas čeka naša maca, koja je došla prije par godina i tu ostala, terasi s koje pogled “pada” na Podgoricu i koji ni najveće magle ne mogu da pomute. Tamo su najljepša buđenja i najljepša svitanja, najljepša ispijanja jutarnje i popodnevne kafe”.
Kada je na selu, našoj domaćici ne nedostaju čak ni duge šetnje Goricom, niti odlasci u teretanu ili na masažu, nakon napornog radnog dana. Sigurna je da nema vježbe koja može da zamijeni okopavanje bašte, zalijevenje cvijeća i brojne druge “seoske” aktivnosti. Pogotovu je nezamjenjivo nadgledanje radova na budućem bazenu, gdje je svaki postavljeni kamen korak više od obične rupe do mjesta za savršeno osvježenje njene porodice tokom vrelih ljetnjih dana.
Tehnološki napredak, takođe, je olakšao njen život na selu, omogućivši joj uvođenje interneta i korišćenje aplikacije uz pomoć koje, s bilo koje tačke na svijetu, članovi njene porodice mogu da prate dešavanja u kući, kao i oko kuće.
“Bude tu i duhovitih situacija”, ističe Zorica "posebno kada suprug i ja pijemo kafu na terasi, a djeca iz Amerike otvore aplikaciju pa jave da i oni piju kafu s nama i onda padaju komentari ispunjeni smijehom i nostalgijom”.
Međutim moderne tehnologije po nekad i pokleknu pred ne tako rijetkim situacijama kada na selu nestane struja. Ovi prekidi traju po nekoliko sati što je u odnosu na više dana još i dobra dobra opcija kada u pomoć priskače agregat, da npr. jelo u rerni ne ostane nedopečeno, da odgledate omiljenu seriju do kraja, ili da se dopuni telefon kojem je baterija na tri posto. Ali, pomoć agregata je ograničena na par sati, zato agregat i nije konačno rješenje, posebno što ga ljudi koji žive na selu, nažalost, uopšte nemaju. Zato jedino oni znaju kako izlaze na kraj s tim ispadima sa sistema i kako funkcionišu bez struje. O sudbini hrane u zamrzivaču da i ne govorimo.
“Ipak, kada nešto volite nije vam teško, tako i meni ne predstavlja problem boraviti tamo, gdje imam komoditet veći nego u stanu u gradu, i voziti se do posla i nazad. Ali, svaki put kada prođem tim putem pomislim kako se ništa nije promijenilo za ove tri decenije od kada su se seljani udružili i prikupili novac da omoguće dolazak autom do svojih kuća i kako taj put danas vapi za sanacijom, a ulaganja očigledno niotkuda”, jasna je naša sagovornica.
Naša sagovornica tvrdi i da su brojni i drugi nedostaci sela, u odnosu na grad, prvenastveno kada su u pitanju udaljenost škola, banaka, apoteka i svega drugog što čini neodvojiv dio života čovjeka današnjice.
“Međutim, ljubav je jača od svih nedostataka, jača i od neasfaltiranih puteva i od truskanja u autu i egzibicija da se izbjegnu rupe na putu. Kada parkiram auto u dvorištu i nađem se na omiljenoj terasi, s koje je i pogled na nebo drugačiji, poželim ostati tu što duže, daleko od svih obaveza”.
Dobre strane boravka na selu, u pravom smislu, Zorica je osjetila upravo sada, u situaciji koju nam je donijela pošast, zvana korona.
Kako ona kaže "na selu niste zatvoreni u kući, u svom dvorištu nemate obavezu da poštujete mjere u vidu nošenja maske i nema čekanja u redu da kupite potrebne namirnice. Hrana stiže direktno iz bašte na naš sto, od crvenog luka koji ima ukus najsočnije jabuke, preko paradajza koji je, kako moja sestra kaže, “najbolji na svijetu” do zelene salate koja svakom obroku daje posebnu draž”.
Zahvaljujući već pomenutim modernim tehnologijama, uz internet i elektronsko bankarstvo današnjem čovjeku je omogućeno da poslovne obaveze nesmetano obavlja, zvalo se to rad od kuće, ili još bolje reći rad sa sela. Tako je naša sagovornica s nadmorske visine od 400 m održavala video konferencije s Južnom Afrikom, plaćala telefonske račune u Americi za brojeve koje ona i njen suprug koriste kada tamo borave i prisustvovala online sastancima s kolegama iz drugih država Evrope.
“Ograničenja putovanja su uticala da djeca ne dođu ovog ljeta iz Amerike, što je još više pojačalo nostalgiju i potvrdilo njihovu ljubav prema domovini i ovom kutku u kojem svako uživa na svoj način. Suprug i ja u plodovima rada proteklih dvanaest godina, koji se nastavljaju, kako to obično i biva kada je u pitanju kuća. Djeca, kada su tu, sa svojim društvom, uz roštilj, muziku i ples. Naš pas srećan što može da trčkara livadama, a svi zajedno u tim posebnim trenucima pod zvjezdanim nebom dok u daljini kao naljepši lamiponi iskre svjetla Podgorice” pomalo će nostalgično, ali i zadovoljno naša domaćica Zorica Mišković-Pavićević.
Bonus video:
