Njihova priča započela je na ostrvu Veliki Kajman, gdje su se Goran i Rene upoznali 1998. godine. On je bio doktor, a ona je držala časove ronjenja turistima iz Njujorka, Nju Džersija, Pensilvanije… Upoznali su se preko zajedničkog prijatelja, ubrzo se vjenčali i dobili dvoje prekrasne djece, Luku i Anđeliju. Osam predivnih godina ova porodica je sa svoje dvoje djece i Nikolom i Hanom, njihovom djecom iz prethodnih brakova, provela u raju Kajmanskih ostrva.
“Često smo nakon završene Goranove smjene u bolnici sjedjeli i razgovarali o tome kako bi izgledalo da imamo sopstveni vinograd i šta bismo uopšte voljeli da radimo, kada bismo bili u prilici da biramo”, započinje svoju priču Rene Radević.
“Upravo ovdje moram da kažem "Pazite što želite", jer je 2004. godine uragan Ivan, kao uragan pete kategorije, pogodio i porušio našu lijepu kući na ostrvu Veliki Kajman. To nam je bio znak nakon kojeg smo odlučili da prestanemo da pričamo o svom snu i da ga jednostavno ostvarimo. Goran nas je odveo u Crnu Goru, vidjela sam zemlju i shvatila da bi bilo lijepo da ovdje odgajamo djecu, dok ujedno živimo svoj san”.
Rene ističe da su je u Crnoj Gori, odmah privukla ruralna područja.
“Goran je imao neku porodičnu zemlju u Rogamima, pa smo odlučili da tamo napravimo naš vinograd iz snova”, kaže ona, dodajući da su željeli da njihova djeca osjećaju kao da su dio zemlje, zajednice i da budu sastavni dio onoga što su pokušavali da postignu.
Radevići posao vode iz svog doma, tako da doslovno žive tamo gdje rade. Kupce pozivaju da posjete i obiđu njihove vinograde koji, ne samo da “pričaju” njhovu fantastičnu priču, već omogućavaju i da tokom obilaska svaki posjetilac dobije i detaljan opis procesa proizvodnje vina. Posjetioci, takođe, degustiraju sve divne proizvode koje, ova fantastična porodica, proizvodi na svom imanju, a koji su naravno proizvedeni bez upotrebe pesticida, herbicida ili insekticida.
“Anđelija i ja držimo pčele na imanju tako da je važno da “ostanemo zeleni” i organski, ne samo zbog pčela, nego i zbog svega ostalog što proizvodimo”.
Zato se Rene nada i da će ostali poljoprivredni proizvođači krenuti njihovim stopama i odlučiti da ne koriste hemikalije koje imaju jako štetan uticaj ne samo na okolinu već i na nas same.
Opisujući život na selu Rene ističe da je jedini istinski nedostatak ovakvog načina života to što nema dovoljno ljudi koji bi bili dio realnih brojki i statistike, i koji bi činili da se stvari blagovremeno dešavaju. Rene nam, u ovom kontekstu, priča da je nedugo nakon njihovog dolaska u Crnu Goru preko njihovog imanja napravljen pružni prelaz, na kom je njenog supruga Gorana i ćerku Anđeliju udario voz. Suprug Goran se tri mjeseca borio za život u bolnici, dok je Rene vodila računa o završavanju njihove kuće, vozila djecu u školu, iz škole, naravno po odvojenim rasporedima, i ujedno vodila njihov porodični posao.
Ćerka Anđelija srećom, i pravim čudom, nije bila ozbiljnije povrijeđena, osim potresa mozga i nekoliko šavova. Iako je pružni prelaz izgrađen zbog peticije koju su potpisali mještani sela posao nikada nije do kraja završen, niti je postavljena adekvatna signalizacija, alarm, rampa…bilo šta što bi prelaz učinilo sigurnim i bezbjednim za korišćenje. Rene nam, prisjećajući se svih nevolja sa ovim prelazom, dalje kaže:
“Imali smo mnogo sastanaka sa inženjerima koji rade na željeznici, i sa zvaničnicima u Vladi zbog završetka ovog prelaza. Postoji problem sa maglom u jutarnjim časovima kada je nemoguće vidjeti bilo što što dolazi iz bilo kojeg pravca na šinama. Da ne spominjemo nesreću koja je zamalo odnijela živote mog supruga i kćerke, kao i to da je to ulaz na naše imanje, u našu kuću, u naš vinograd, naš biznis, u naš prodajni salon koji mnogi ljudi posjećuju i kod nas svakodnevno dolaze da trguju. Njihov odgovor je bio da je “prelaz dovoljno dobar”, na šta sam odgovorila “očito nije s obzirom na nesreću koja se tu dogodila”.
I naravno ništa nije konačno riješeno zato gospođa Radević, pomalo rezignirano, kaže da je sramota što je zauzet takav stav, pogotovu ako se u obzir uzme činjenica da su njen suprug Goran i ona u ovu zemlju donijeli sav svoj kapital i znanje, ali i ostale resurse kojima su raspolagali i za koje su godinama naporno radili. Ipak, Rene ističe i da "odgajati našu djecu ovdje i pokrenuti posao u Goranovoj domovini, koja je zahvaljujući vinskim entuzijastima postala još poznatija širom svijeta, stvoriti “kultno vino” koje traže mnogi ljubitelji najkvalitetnijih vina i koje uz to u Crnu Goru dovodi posjetioce iz cijelog svijeta izgleda nije bilo dovoljno za adekvatnu izgradnju i postavljanje jednog pružnog prelaza”.
No, svakako je puno više kvalitetnih razloga za u prilog životu na selu zato naša domaćica Rene ističe predivan simbiotički odnos između života u selu i života u gradu. Tu, u Rogamima, oni su stvorili nešto što ljudi u gradu žele ili za čim žude, bilo da se radi o kupovini vina, rakije, porta ili konjaka, ili o prilici da pobjegnu od užurbanog života i dođu da uživaju u mirnom prostoru u kojem doslovno mogu da osjete kako se ramena opuštaju dok probaju nagrađivane proizvode porodice Radević. S druge strane oni su vrlo lako i jednostavno, za svega desetak minuta, u gradu i u prilici da, kao i svi ostali stanovnici grada, uživaju u druženju, kupovini i mnoštvu dešavanja koje samo grad može da pruži.
Rene posebno ističe da život u selu daje pravi osjećaj pripadnosti, jer uvijek postoji mogućnost da se, zbog prebrzog gradskog tempa, čovjek može izgubiti u tom načinu života.
“Pod izgubiti, kaže gospođa Rene, mislim da možete izgubiti osjećaj za sve sa čim ste povezani u prirodi, a posebno ukoliko ste konstanto okruženi bukom, zagađenjem i betonom. Ljudi se u ruralnom okruženju oslanjaju se na svoja zapažanja o vremenu, temperaturi i drugim znacima koje priroda daje, jer od toga zavisi njihova egzistencija. Kada živite u gradu, te stvari nijesu važne osim što vas podsjećaju da uzmete kišobran ili dodatni komad odjeće kako biste mogli udobno da stignete do mjesta na koje ste krenuli”.
Govoreći uopšte o prirodi, spoju čovjeka i prirode, potrebi da prirodu poštujemo ona ističe da su njihova djeca naučila važnost egzistiranja u skladu sa prirodom, ne protiv nje.
“Jer bez obzira na to koliko je rano ujutro, kasno naveče, koliko je hladno ili veoma toplo, posao se morao uraditi, ili će porodični posao trpjeti”, kategorično tvrdi gospođa Radević ističući da su poslovi oko imanja bili izuzetno važni za njihovu djecu, jer su im dali osjećaj da su bitan dio svega onoga onoga što je potrebno da jedna porodica uspije.
Njihova djeca su, kaže, imala svoje zadatke prije i poslije škole, svaki dan u nedjelji, a kada su dolazili kupci od njih se očekivalo da pomognu u bilo kom svojstvu. Vrijeme berbe bilo je vrijeme kada su djeca bračnog para Radević morala da svoja druženja ostave po strani i od njih se očekivalo da rade po vrućini baš kao i svi drugi. To je pomoglo da izgrade čvrste karaktere i da se u njih usadi jaka radna etika.
“Naš sin Luka, danas ima 20 godina i studira enologiju i vinogradarstvo na Beogradskom univerzitetu, kako bi jednog dana mogao da preuzme porodični posao i da nastavi ono što smo započeli, dok Anđelija radi na karijeri medicinskog radnika i planira da se licencira i u Evropi i u Americi”, s ponosom ističe Rene.
Utisci o Crnoj Gori još uvijek izuzetni
Rene je, i nakon toliko godina, prepuna utisaka o našoj zemlji.
"Crna Gora je zapanjujuće lijepa zemlja. Boravak u njoj pruža vam mogućnost da dišete, daje vam prostor da odrastate i istinski osjećaj sopstvene vrijednosti i postignuća kada postanete samoodrživi. Ovdje postoji pravi osjećaj zajedništva, pomažemo jedni drugima i koristimo sistem razmjene među susjedima koji će uvijek, bez razmišljanja, priteći u pomoć ako vam je potrebna. Na primjer: susjedove ovce pasu travu na našoj zemlji, mi imamo koristi od đubriva i ne moramo da kosimo travu. Naš susjed nam, zauzvrat, daje jogurt i sir. Sjećam se i da su nam prije samo nekoliko godina trebali ljudi koji će pomoći u vinogradu; dolazila je oluja koja je dovodila našu berbu u opasnost. Cijelo susjedstvo je odustalo od svojih radova i priskočilo nam u pomoć. Vino koje smo proizveli od te berbe držimo na posebnom mjestu u našem vinskom podrumu, kao podsjetnik na ono što su ljudi u selu učinili za nas.
Svakih nekoliko godina preplavljeni smo i požarima koji prijete našim farmama i domovima u zajednici, a sve zbog ljudske nepažnje. I svaki put, bez razmišljanja, stanovnici sela se udružuju kako bi pomogli u borbi protiv vatrene stihije. Oči mi se napune suzama svaki put kada se sjetim tih trenutaka i koliko smo sretni što živimo tamo gdje živimo, među ljudima sa kojima dijelimo ovu predivnu poljoprivrednu zajednicu".
Radujemo se napretku Crne Gore
Crna Gora je mala zemlja sa nevjerovatnom divljom ljepotom i mnogim dragocjenim resursima. Primijetili smo ipak da neki ljudi imaju tendenciju da sela i riječne pojaseve koriste kao svoje lične deponije za odlaganje građevinskog materijala i drugih proizvoda iz gradova. Svi imamo izbor kako ćemo se odnositi prema zemlji, vodama i jedni prema drugima na ovoj zemlji.
Goran i ja smo imali sreću da smo živjeli na mnogim mjestima i iskusili različite kulture, zato duboko vjerujemo da je Crna Gora biser u pijesku koji treba pažljivo sačuvati i zaštititi. Radujemo se što ćemo vidjeti velike stvari koje će se dogoditi ovoj zemlji i svakako ćemo nastojati da na svoj jedinstven način doprinesemo njenom razvoju i učinimo šta god možemo kako bismo osigurali budućnost našoj djeci i budućim generacijama da dođu u ovu prekrasnu zemlju koju zovemo domom.
Bonus video:
