"Boravak na selu čini dobar dio mog života, sada naravno više nego ikada prvenstveno zbog projekta kojem sam se posvetio“, započinje priču nas sagovornik Miško Leković, prisjećajući se sada već davnih slika sela na kom je živjelo mnogo više ljudi nego danas, a bilo i mnogo više djece čija igra je, ta davna ljeta, činila nezaboravnim. Zato ističe i činjenicu da je život na selu sada drugačiji kako za njega, tako i za njegovu djecu.
Leković, trenutno, veći dio godine provodi u Godinju, jednom od najljepših crmničkih sela, u Nacionalnom parku Skadarsko jezero koje je od Virpazara udaljeno samo 5 kilometara. U istorijskom dijelu sela, koje je prije četiri godine zaštićeno kao kulturno dobro Crne Gore, tik uz zidine nekadašnjeg dvora Balšića nalazi se porodična kuća Lekovića, u kojoj je sada registrovana vinarija Garnet.
Za ovaj naziv, kaže nam Miško, odlučili su se, želeći da učine živom legendu koja se prepričava u Crmnici, vezanu za djevojku koja je nosila krčag vina i spotakavši se pala i prolila po zemlji dragocjenu tečnost. Zemlja je, na takav dar uzvratila dragim kamenjem tamno crvene boje pod nazivom granat. I upravo u spomen na ovu legendu Lekovići su odlučili da svoje vino nazovu Garnet, što je engleska riječ za granat. Uz to, napominje Leković, ovakv naziv je odličan za promociju i lakše približavanje njihovim brojnim klijentima, a pogotovu stranim.
Za našeg domaćina Miška najveća je privilegija biti okružen prirodom no, čini mu se, da se urbanizacijom, koja je neminovan proces, na žalost, bespovratno gube prirodna područja, a dobija još više betona, buke i gužve. Prirodno okruženje, po njemu, polako postaje luksuz, a to možda ne vidimo mi u Crnoj Gori toliko dobro koliko stranci koji posjećuju njegovu vinariju i pričaju o tome kako je živjeti u višemilionskim gradovima.
"I upravo zbog toga je njihov odmor upravo bijeg od toga“, navodi Leković.
Nadovezujući se na prethodno on kaže:
"Time dolazimo i do drugog jako bitnog benefita ovog našeg porodičnog posla, a to je biti okružen ljudima dobrih namjera. Nakon deset godina bavljenja ovim poslom, uvijek se saglasimo da su svi gosti od prvog do posljednjeg bili baš takvi, dobronamjerni, otvoreni za novi doživljaj, zahvalni na dobrodošlici i srećni što su nas pronašli. Veliki je broj njih sa kojima i dalje komuniciramo putem društvenih mreža, ili koji nas preporučuju svojim prijateljima. I baš zbog osjećaja naših gostiju da su došli u posjetu svojim prijateljima, i želje da taj doživljaj ne prestaje, naše degustacije često potraju i mnogo duže nego što je planirano. Još češće se dešava da izgubimo osjećaj da u tom trenutku radimo, već to za nas predstavlja ugođaj druženja“.
Kako svaki dio godine ima svoj prirodni ritam i u poslu Lekovića se, takođe, smjenjuje nivo obaveza. Intenzivan rad je od proljeća do jeseni, dok im zimski period omogućava da odmore i da se posvete jedni drugima. I pored brzog ritma, obaveze se ređaju tempom koji mogu predvidjeti i planirati, tako da uspijevaju da održe korak sa obavezama kojih u vinariji uvijek imaju na pretek. Rani jutarnji sati uvijek su predviđeni za boravak u vinogradu, dok od podneva otvaraju vrata vinarije i pripremaju degustacije za goste.
Međutim, ono što, kako ističe Miško Leković, predstavlja najveću prepreku razvoja crnogorskog sela, uopšte, jeste slaba infrastruktura. Ovaj problem, naravno, ne zaobilazi ni Godinje. Ipak, on ističe, da ih ohrabruju najave koje dobijaju sa raznih adresa da će na putu Crne Gore prema EU selo dobijati na značaju pa će biti sve više investicija koje će olakšati dolazak do sela, ali i boravak u njemu.
Uz to, on priznaje i da je sreća geografska pozicija Godinja koje je locirano nedaleko od Podgorice i Bara, i u srcu je Nacionalnog parka Skadarsko jezero. To im umnogome olakšava svakodnevnu organizaciju, ali i turistima dolazak do njihove vinarije, jer ljudi iz grada sve više žele da borave na selu, a ljudi sa sela, najčešće zbog vrlo praktičnih razloga, takođe moraju boraviti u gradu. Time se stvara neraskidiva veza, ali i beskonačan potencijal za razvoj cijele države.
Trenutne nedostatke života na selu, ova porodica kompenzuje time što su stalno na relaciji Godinje-Podgorica.
"A da li ćemo u jednom trenutku odlučiti da svoj život u potpunosti, i tokom cijele godine, preselimo u Godinje pitanje je na koje trenutno nemamo odgovor, jer zavisi od brojnih faktora“, iskren je Leković.
"Ipak mislim da je ohrabrujuće da smo odlučili da veliki dio vremena, i prije penzije, provodimo na selu i u tome nismo jedini. Naša vinarija je mjesto čestog okupljanja mnogobrojnih prijatelja koji vrlo rado dolaze u Godinje i dijele sa nama strast koju imamo prema tome što radimo“, završava naš sagovornik zadovoljno konstatujući još i da po svojoj djeci najbolje vidi koliko je selo bitno za čovjeka.
Gledajući djecu koja dobar dio vremena odrastaju na selu, Lekovićima je postalo jasno da je to ambijent koji im na prvom mjestu budi znatiželju i maštovitost, odvlači ih od kompjutera i igrica, a uvjereni su da ih cijeli taj paket čini i boljim osobama.
"U sadašnje vrijeme život u gradu je prepun žurbe i obaveza i u svemu tome najviše ispaštaju porodica i porodični odnosi. Život na selu ima drugi ritam koji nam omogućava da se vratimo onim pravim vrijednostima, a opet ne sputava da razvijamo svoju ličnost i svoj posao. To je naša najveća privilegija", zadovoljno naš domaćin Miško Leković završava priču o svom životu na selu.
Bonus video:
