"Razgovarajući sa kolegama prije nekoliko mjeseci rekla sam da se moje preseljenje na selo prije sedam godina pokazalo kao odlična odluka, pogotovu u vrijeme trenutne epidemiološke situacije i prvog lockdowna, koji nas je zatekao”.
Ovim riječima dočekala nas je naša domaćica, Dejana Ponoš, dodajući da joj se te davne 2013. godine, kad je nakon razvoda trebalo da donese odluku gdje će njihovo malo domaćinstvo, koje su činile dvogodišnja Sofi i ona, nastaviti svoj život, hiljade stvari i pitanja vrzmalo po glavi. Odlučila se tada za izgradnju kuće na selu. Odluku je donijela zajedno sa svojim roditeljima, i složili su se da je gradnja nove porodične kuće, sa zasebnim stanovima za njihove dvije familije, potpuno logična i funkcionalna.
“Sofi je tako dobila svoj kutak i „palaču drvenog svoda“ (često citiramo Branka Ćopića i Ježevu kućicu), odrasta u prirodi, okružena biljkama i životinjama. Insekte nazivamo kućnim ljubimcima, i nerijetko se desi da ljeti zaspimo sa zrikavcem u dnevnoj sobi”, emotivna je ova ponosna mama i dodaje da su baka i djed u stanu pored, tako da je cijelo djetinjstvo Sofi ima svoju sobu za igranje doma, i jednu cijelu dnevnu sobu okupiranu igračkama, jer baka je uvijek znala da kaže “pa nema veze što dolaze gosti, ona je moje unuče i mora da se igra”
Naša sagovornica ističe da se ljudi koji žive na selu drugačije nose sa nedaćama i imaju posebnu vrstu psihičke stabilnosti.
"Odmah se, recimo, ističe Ponoš, mora naučiti da jedan grád ili previše sunca može uništiti grožđe, koliko god truda da ste u njega uložili. Zato se neke stvari prosto ne mogu kontrolisati pa je, samim tim, potrebno i potencijalni stres dovesti na razumnu granicu. Takođe, dodaje Ponoš, ukoliko živite na selu, a niste sve što vam je potrebno nabavili u gradu, do narednog odlaska u „civilizaciju” ostaćete bez potrebnih stvari pa ćete sljedeći put napraviti podsjetnik i potrgovati sve što je potrebno“.
Kuća porodice Ponoš na selu ima i svoj vinograd, voćke, pa čak i 24 posađena stabla masline. Za održavanje svega toga potreban je i veliki rad, a kako kaže Dejana, najviše truda ulaže njen otac, Sofin djeda, koji se neumorno brine o svemu.
"Kako smo porijeklom iz Dalmacije, imali smo želju, a kasnije su nam to omogućile i klimatske karakteristike ovog područja, da određene autohtone, dalmatinske, vrste vinove loze i maslina posadimo i u našem dvorištu. Prije nekoliko godina smo od tete iz šibenskog zaleđa donijeli pitar lavande, a onda smo je dalje presađivali da okruži cijelu kuću. Međutim, izgleda da ipak nije istina da lavanda štiti od komaraca, mi ih imamo i dalje“, dodaje Dejana i ističe da su za prijatelje i ličnu upotrebu čak dizajnirali etikete za vino i lozovu rakiju koje sami proizvode.
"Tako je bijelo vino dobilo ime Skradin, po rodnom mjestu moje mame, a crno Iskra, kao danilovgradski brend. Za ideju i njenu implementaciju zaslužna je moja sestra, naš česti posjetilac i asistent kod flaširanja vina. Međutim, kako Sofi majviše voli agrume prvi izlazak u grad, nakon lockdowna, iskoristitli smo za kupovinu sadnica limuna kojem je djed, uz odličan osjećaj za prostor i planiranje, našao odlično mjesto, odmah ispod prozora Sofine sobe. U zavjetrini. Taj boravak u gradu iskoristili smo i za kupovinu bicikla djedu na poklon, što se ispostavilo kao izuzetno dobra odluka“.
I pored toga što je zaista mnogo posla oko kuće na selu ako, kao Dejana, naslijedite zlatne ruke i kreativnost svojih roditelja, živi svijet u vašem dvorištu će postajati samo raznovrsniji i kvalitetniji. Tako je lozu koja ne daje dovoljno dobar prinos potrebno na vrijeme zamijeniti novom, pravilo je Dejaninog oca, kao što je potrebno pratiti i sve promjene na biljkama kako bi se uvijek moglo odgovoriti izazovima čuvanja kvaliteta i održavanja svega što je zasađeno i daje plodove. Ipak, ukoliko ste kao porodica Ponoš, dovoljno dobro organizovani po pitanju svog života na selu, i bez obzira na već pomenutu udaljenost od Podgorice od 12 km, a od Danilovgrada 7km, ne morate nužno imati osjećaj i otuđenosti od civilizacije. „Međutim, dodaje naša sagovornica Dejana, možda nam najteže padne kada se slučajno nešto zaboravi doma, ili na poslu, pa se moram vraćati, ili kad moram skočiti po Sofi, povesti je na neku vannastavnu aktivnost i vratiti doma“. U rješavanju ovih problema pomogli su im porodični sastanci i dogovori, pa obaveze sada dijele u skladu sa mogućnostima.
Vaspitački štab odraslih, u porodici Ponoš, uvijek nađe rješenje. Baki je danas najžalije što i ona ranije nije naučila da vozi, pa bi danas mogla učestvovati u odvoženju i dovoženju Sofi. Ipak, i ovako sve stižu, a kada je to potrebno iskoriste, kako kažu, dobro organizovan gradski prevoz koji trenutno ipak izbjegavaju zbog epidemiološke situacije. Uzevši sve u kolnosti u obzir odlučili su i da Sofi pohađa školu u Podgorici, jer su poslom svakako vezani za grad i dnevnu relaciju Komunice - Podgorica. Ovakva odluka, za njih, je bila sasvim logična, bez obzira što postoji i seoska škola i dobro organizovan prevoz za đake.
Selo Ponoševima, pored svega navedenog, nudi ponajviše mira i tišine koja krijepi i omogućava trenutke koje nijedan grad ne može omogućiti. Svjesni toga, u ovoj porodici, i te kako znaju da iskoriste benefite koje se dobili boravkom na selu; mada nekada toga i nijesu u potpunosti svjesni. Najbolji primjer ove tvrdnje svakako je ljetošnja situacija nastala tokom jednog poslijepodneva i druženja naše sagovornice Dejane i njene ćerke Sofi, tokom kojeg je, igrajući asocijacija, djevojčica objašnjavajući zamišljeni pojam istakla da mama ima nešto bez čega ne može, na šta se Dejana nije odmah sjetila pojma, pa joj je Sofi pomogla objašnjavajući da se upravo radi o njihovoj kući.
"I zaista je tako, kaže Dejana, to su naša 4 zida izložbeni salon SophieSunshine, mjesto gdje rastemo i razvijamo se, gradimo sopstvene osobenosti, kreativnost, uzajamno poštovanje, toleranciju, neosuđivanje drugih ljudi i poštovanje tuđih potreba. Pod našim krovom, u dva stana, istom dvorištu živi četiri člana iz tri generacije, a tu su i naši brojni kućni ljubimci - neki čuvaju kuću, neki su za maženje i mjaukanje, a neki nam daju i domaća jaja...I da ne zaboravim, nedostaje nam samo optički internet, a imamo i česte probleme sa opremom, usljed vremenskih nepogoda koje, istini za volju, veoma brzo otklanjaju dežurne ekipe“, iskrena je naša sagovornica.
A kako će naredni mjeseci biti obilježeni radovima na magistralnom putu Podgorica-Danilovgrad sigurni smo da će porodica Ponoš, kao i sve njihove komšije, sa nestrpljenjem očekivati žavršetak radova, vjerujući da će tako njihovo selo biti bolje povezano sa gradom.
Ali, kako su teritorijalno vezani za opštinu Danilovgrad, priča nam Dejana, odnedavno su uspostavili novu tradiciju.
"Svaki drugi vikend kad je moja kćerka doma, a ne u posjeti tati, idemo u Danilovgrad i tamo obavljamo spizu, frizera, kafu, veterinara, kao i omiljenu posjetu skulpturama ispred Likovne kolonije. Imamo sve i sve je blizu. A ako nas pitate šta bismo još dodale svemu ovome, onda je to sigurno ona mala, plava tabla sa brojem, tabla sa gradskih ulica, koju ćemo ponosno okačiti na kapiju gazdinstva Ponoš. Mi smo zaista ponosni što smo naš dom sagradili upravo tu, a pogotovu jer je malo nas koji imaju tu sreću da živimo u carstvu divljih danilovgradskih šipkova i pitomih dalmatinskih maslina“.
Auto kao mjesto za male porodične sastanke
"Novo selo, Komunice, za koje se odlučila Dejana, nalazi se na 12 km od dijela grada Preko Morače, što je otprilike 10 do 15 minuta vožnje do njenog posla, nekada Sofinog vrtića, a danas do škole. Vrijeme vožnje Dejana i Sofi najčešće provode pjevajući, pričajući na najrazličitije teme, a zaključile su i da je auto nekada odlično mjesto za male porodične sastanke, ili pak samo za sabiranje i defragmentaciju misli. Nakon zajedničkog vremena, provedenog u vožnji, svakoj od njih počinje dio dana ispunjen obavezama i zaduženjima. Svake večeri one su ponovo zajedno, a to znači i da je došlo vrijeme za druženje, čitanje, uživanje u doživljajima Hari Potera, ili pravljenje naušnica za mamu".
Jedinstveni doživljaj sela
"U našem dvorištu, čarobno je pratiti sva godišnja doba, promjene boja listova, sazrijevanje plodova... Ipak, moje omiljeno godišnje doba je ljeto... Bez jakog uličnog osvjetljenja, reklama i neona, seoske noći su drugačije, a zvijezde sjajnije, pogotovu ljeti. Umjesto saobraćajne buke uspavljuju nas zrikavci, a budi cijepanje drva... odmaramo opijeni mirisom pokošene trave i uživamo u grabuljanju opalog lišća murve... Svi ti zvuci, boje, mirisi... samo su jedinstvenog doživljaja koji selo može da pruži. To ne želimo da mijenjamo".
Bonus video:
