Svi znaju da Crna Gora ima prelijepe planine. Svaka od njih lijepa je na svoj način i za svaku će neko reći da je upravo ona najljepša. O ukusima ne vrijedi raspravljati, pa je bolje da se držimo činjenica. Bjelasica je planina koja se teritorijalno prostire kroz čak pet opština: Kolašin, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Andrijevicu. Sa teritorija svih opština postoje markirane planinarske staze koje vode do najvećeg vrha, Crne glave. Ono što ovu planinu čini posebno privlačnom su njena jezera: Biogradsko, Pešića jezero, Veliko i Malo Šiško i Veliko i Malo Ursulovačko. Vjerovatno ni po pitanju jezera ne postoji opšta saglasnost oko toga koje je ljepše i interesantnije. Moje favorit je, čak i prije nego što sam vidjela vidjela sva jezera, bilo Pešića jezero. No plan mi je bio da svakako okončam obilazak svih jezera na Bjelasici pa da donesem konačan sud. Nikako mi njegovo ostvarivanje nije polazilo za rukom. Pokušaj obilaska Ursulovačkih jezera je prošao neslavno. Munje i gromovi dozvolile su nam da samo bacimo pogled na njih sa Crne glave. Ipak, to sam na neki način smatrala završenim. Vidjela sam ih bar iz ptičje perspektive.
Šiška jezera su se baš opirala. Srećom, mene krasi upornost. Doprla sam do njih iz trećeg pokušaja. Prvi pokušaj je bio dobro isplaniran. Prije dvije godine smo krenuli poslednjeg dana oktobra. Bili smo solidno poranili. Iznenadio nas je snijeg.
Nekako nam je u svjetlu burnih političkih dešavanja od kojih smo to jutro, nas troje, pobjegli da razbistrimo glavu i plaknemo pluća, činjenica o snijegu na Bjelasici, promakla. Mali je to snijeg bio, ali dovoljan da nas uspori. Još kad je kasnije ugrijalo sunce, a snijeg postao bljuzgav, šljapkali smo gojzericama i zablatnjavili se “do za vrat”. Koliko god da smo žurili, kad smo stigli do Svatovskog groblja i izračunali vrijeme potrebno za povratak, morali smo sebi priznati da ako mislimo da stignemo prije mraka do auta moramo da krenemo nazad.
Do cilja nam je po procjeni trebalo oko pola sata hoda, ali smo nerado ipak krenuli nazad. Nije da nam je šetnja skroz propala, nadisali smo se svježeg vazduha, nagledali prelijepih predjela (kombinacija snijeg – šareno jesenje lišće), ali do Šiških jezera nismo stigli. U povratku smo pravili kombinacije za sljedeći put. Pošto smo više puta dolazili do Lalevića dolova, odlučili smo da sljedećeg puta pokušamo nešto drugo. Dok smo se onako blatnjavi i rezignirani lagano vraćali nazad pored nas je prošlo nekoliko džipova. Ideja se nametnula sama od sebe: dolazimo terenskim autom. Kako god!
Igrom slučaja saputnik u posjeti Šiškim jezerima, naš drug Ivan, prvi je nabavio odgovarajuće auto. Dogovor je pao: prva zajednička tura će biti pohod na Šiška. Sve smo bili do detalja isplanirali: polazak, stajanje na kafu, stajanja za fotografisanje, obilasci… Sve, sve… sem blato. U stvari, s jedne strane nam se ispriječio namet snijega, a sa druge gusto blato. Bilo je to jedno divno druženje. Nezaboravno, bolje reći. Umjesto da stignemo do Šiških, morali smo se zadovoljiti i sa Pešića jezerom. Dasteri su toga dana samo do Zekove glave s anđelima stigli.
Čak i kad smo iscrpili sve mogućnosti za taj dan ne dosegnuvši cilj, Ivan se nije predavao. Forsiranim maršom, od mjesta gdje su auta zaglavila u blatu, stigli smo do Lalevića dolova. Tek toliko da konstatujemo da moramo nazad i da bismo, možda, naredni put mogli da prespavamo na katunu, pa zorom poranimo prema jezeru. Dobra je to ideja bila, ali ovo ljeto (sa ogromnom temperaturom, požarima i sušom) nije mi bilo inspirativno za avanture.
I tako stiže jesen. Posljednji lijepi dan oktobra je bilo “biti ili ne biti”. Po svaku cijenu smo htjeli da konačno dođemo do Šiških jezera. Do sad isprobane varijante smo odbacili. Tražili smo mogućnost da do njih dođemo iz pravca Mojkovca, ali je nismo našli. Ni varijanta od Bijelog Polja, preko Ravne rijeke nije nam ulivala povjerenje. Na kraju, posle konsultacija sa našim drugarima planinarima Danilom i Predragom, odabrali smo varijantu preko Berana i Lubnice. Išlo se okolo, naokolo, ali smo se nadali da će nas ta vožnja konačno dovesti do cilja. Jutro je bilo svježe, ali je mirisalo na lijepi jesenji dan. Predjeli pored kojih smo promicali su bili u svom najboljem izdanju. Nisam gnjavila vozača da se zaustavlja pa nemam ni fotografije kao dokaz. Morate mi vjerovati na riječ. Raspoloženje nam je pokvarila saobraćajna patrola koja nas je kaznila zbog neznatno brže vožnje, ali se nismo dali. Sa puta Berane-Andrijevica skrenuli smo desno ka mjestu Lubnice. Put je u ovom dijelu čak i bolji od glavnog puta. Šuma nikad šarenija. Poslije nekoliko kilometara smo neosjetno skrenuli na mnogo uži, ali i dalje asfaltirani put, koji nas je doveo do Kurikuća. Vožnja makadamskim putem na samom kraju bila je neosjetna. Zaključili smo da smo mogli odavno doći malim autom. Šarenilo šume nas je natjeralo da se zaustavimo i uživamo u prizoru.
Pratili smo uputstva iz Vodiča za planinare i iznenada stigli pravo ispred Velikog Šiškog jezera. Ranije i lakše nego što smo se nadali. Konačno Veliko Šiško jezero!
Stravična suša koja je isušila i mnogo veća i moćnija jezera, a naročito Biogradsko, sigurno je doprinijela da ni ovo ne bude u reprezentativnom izdanju. No i ovakvo mi se dopalo. Posebni ukras jezeru napravili su ostaci snijega koji su se pružali kao da ih je neko specijalno aranžirao.
Popeli smo se na uzvišenja sa obje strane jezera da bismo dobili što bolje fotografije i prošetali okolo. Tabla pored jezera je pokazivala udaljenost većih mjesta od tačke na kojoj smo se nalazili.
Nismo polagali velike nade da se u ovako sušnoj godini Malo Šiško jezero održalo. No, ljubazni mještanin nam reče da ono nikad ne presušuje. Objasnio nam je i kako da do njega dođemo. Pošli smo na jug, prema katunu Šiška, a zatim smo se uzbrdo, vijugavom stazicom, koja se provlačila kroz nisko šareno rastinje, primicali Malom Šiškom jezeru.
Ja sam, po običaju, išla posljednja. Izvlačila sam se na fotografisanje. Mada, svaki pogled je zaista zasluživao da se zapamti. Bjelasica je toga dana zbilja bila izdašna što se ljepote tiče. Taman kad smo se zapitali da nismo negdje zalutali, pred nama je iskrslo Malo Šiško jezero.
Jeste malo površinom, ali ga izrazito zelena boja odvaja od ostalih jezera i urezuje se u sjećanje. Lako smo ga obišli prezadovoljni što smo uspješno okončali misiju upoznavanja sa Šiškim jezerima.
Ne mogu reći da sam bila očarana ovim jezerima kao što je to bio slučaj sa Hridskim, Zabojskim ili Pešića jezerom, ali sam bila zadovoljna što sam uspjela i njih da vidim. U povratku su slike šarenih krošanja bile još impresivnije, a nerijetko smo nailazili na razne prirodne “instalacije”, dušu dale za fotografiju.
Vratili smo se preko Mateševa jer smo bili ljuti na beransku policiju. :) Kad smo se konačno dokopali Crkvina i kačamaka, da li zbog toga što smo bili gladni, ili je kačamak stvarno bio toliko dobar, tek, rekli smo da boljeg do tad jeli nismo.
Izvor: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
