Terapeutkinja mi je saopštila da umire onako kako bi neko drugi možda priznao da više ne ide u teretanu. Kada sam je pitala kako joj ide imunoterapija, rekla mi je da je sve to prekinula. Zvučala je kao da joj je žao, ali nije bila zabrinuta. Bila sam zbunjena. Znala sam da su tumori u njenim plućima neoperabilni, ali sam shvatila da rak samo što nije pobijeđen. Pitala sam kako ide terapija samo da bih provjerila ima li gadnih nuspojava.
U stvari, hemoterapija nije uspjela, a imunoterapija je nekako pogoršavala stvari. Ponuđena joj je druga terapija, ali to bi značilo da će izgubiti kosu, a ona radije ne bi. Dakle, odrekla se svega osim kiseonika.
”Porca”, rekla je Sara, sumirajući situaciju konciznom italijanskom psovkom, a ja sam polako shvatala da jedna od mojih najdražih osoba na Zemlji umire.
”Volim život, ali ako je to sudbina, ne smeta mi da umrem. Mislim da je to nepravda, ali kažem, Saro, bar jednom manje brini!
”Vjerujem u čudo. Želim još godinu, možda će mi dati još nekoliko mjeseci, nije ni bitno. U stvari, osjećam se prilično dobro!”
U stvari, imale smo dva mjeseca. Umjesto da skrati naše sesije, ona ih je produžila, odbijajući da prihvati bilo kakvo dodatno plaćanje, i za čudo, to je nekako bilo dovoljno vremena da me nauči kako da živim bez nje i kako da izuzetno umrem.
”Dai, hajde, imamo mnogo posla. Moramo da završimo kako treba, a ti moraš da dobiješ bebu prije nego što umrem. Koncentrišite se na vođenje ljubavi!”
Šalila se, na neki način.
”Usput, da li slučajno poznaješ nekoga ko može da priča francuski sa mnom? Neko fin i druželjubiv. Moram da vježbam francuski za raj.”
Ako se čini da su granice konvencionalnog odnosa klijent-terapeut bile zamagljene tokom njenih posljednjih nedjelja, nisu. Barem, ne nenamjerno. Sara je bila nekonvencionalna, svakako, ali uglavnom je bila lukava. Imala je plan.
Pronašla sam je u novembru 2018. Bila sam na odmoru na grčkom ostrvu i vozila se strmim planinskim putem kada su dlanovi počeli da mi se jako znoje. Nisam vjerovala sebi da neću skrenuti preko ivice. Cijelo tijelo je počelo da mi se trese, nisam mogla da dođem do daha, mislila sam da ću da se onesvijestim, ali nisam imala gdje da stanem. Putevi su bili uski, a opasne strmine svuda okolo pa sam mislila da je najsigurnije rješenje da vozim polako pogrešnom stranom puta, držeći se obronka planine. Kamioni su vozili prema meni istom trakom, trubeći, skretali da me izbjegnu. Kada sam konačno stigla do ravnog terena na vrhu, stala sam, izašla i pala na zemlju. Ostavila sam iznajmljeni automobil i pješačila 35 km do luke, odakle su me ribarskim čamcem vratili do smještaja. Onda sam na internetu potražila terapeute.
Jedan od prvih rezultata koji je obećavao brz tretman paničnih poremećaja bila je Sara Drajburg, klinička psihološkinja i psihoterapeutkinja sa 30-godišnjim iskustvom.
Nekoliko dana nakon povratka kući, nalazim se u sobi za konsultacije u njenoj kući u sjevernom dijelu Londona. Na sofi naspram mene, u elegantnoj svilenoj košulji, pokrivena ćebadima, sjedi veoma sićušna žena, stara možda 50 ili 60 godina, sa ogromnim osmijehom, crvenim usnama i odličnom kosom. I ja sam pokrivena ćebadima i nosim plišane papuče sa psećim licima koje mi je ponudila. Soba je neuredna, zatrpana otvorenim knjigama, uglavnom o mitovima i filozofiji, uglavnom italijanskim, razglednicama, plišanim igračkama...
Kažem joj da su moji napadi panike počeli kada sam imala šest godina i prvi put shvatila da ću umrijeti. Oni nikada zapravo nisu nestali, samo su se pomjerali. Od Grčke, uglavnom su fokusirani na puteve. Kada se vozim bilo kojim putem sa strminom, mogu se onesvijestiti od užasa.
”Da, panika je tu da ti nešto poruči”, kaže Sara.
Ne želi više da priča o tome zašto. Umjesto toga predlaže da pokušamo sa vođenom meditacijom i, nevoljno, pristajem. Čitanje meditacije iz knjige je nešto što svakako mogu bez stručne pomoći. Ipak, zatvaram oči i koncentrišem se dok ona čita svojim jakim italijanskim naglaskom.
”Zamisli sebe pored nečega lijepog. Zbog čega se osjećaš vrlo smireno.”
Ne znam kako, ali djeluje. Kad završimo, osjećam se mirnije. Ili sigurnije? U iduće tri i po godine čula se s njom gotovo svake sedmice i život mi se potpuno mijenjao na mirnije i sigurnije. Napustila sam posao urednice u “Gardijanu”, preselila se u Grčku i konačno se oporavila od dugotrajnog, burnog raskida. Sesije nastavljamo putem telefona. Povremeno mi se obraća na italijanskom, odbijajući da prihvati da ne razumijem.
”Dai! Hajde, tako je lako. Naučila bi to za nekoliko nedjelja da pokušaš, a onda bi mogla da čitaš mog Morelija!”
U kliničkom smislu, Sara je jungovski egzistencijalista. Gore sa Karlom Jungom, Aristotelom i Melani Klajn je njen omiljeni italijanski psihijatar Rafaele Moreli. Ne mogu da nađem nijedan njegov rad na engleskom, ali Sara misli da jezik nije prepreka za bilo šta.
Karijeru je započela kao dječiji psiholog u Veroni, ali njen prvi posao u psihoterapiji odraslih bio je u bolnici Sent Tomas u Londonu, gdje se pokazala kao izuzetno efikasna uprkos tome što nije govorila ni riječ engleskog. Do trenutka kada smo se upoznali, razvila je svoj jedinstveni rječnik.
”Ne budi fašista! Uvijek takav ekstremista. Moraš pronaći svakodnevnost (quotidianity)”, kaže mi.
Svakodnevnost nije riječ, barem ne engleska, ali odmah shvatam šta misli. Balans. Opuštenost. Normalnost.
”Tužno je, da, ali hajde da pronađemo dobar augit”, predlaže ona neizbježno.
Dobar augit - takođe nije riječ - jeste srž Sarine ideologije. Ona ju je stvorila, pa otjelotvorila. Uvijek mi je zvučala kao neka italijanska varijacija riječi slutiti: to sluti na dobro, postoji augit. Tek kada umire, konačno je pitam šta zapravo znači. Da li je to stvar?
”Ne! Ne stvar. Augit. To znači biti u stanju da ostaneš sa dobrim dijelom svog života. Ostati pri dobrom augitu znači pronaći ono dobro u iskustvu”, kaže ona.
”Ako nemaš ovu sposobnost da uzmeš dobar augit, onda si zarobljena”.
Njeno umiranje je test za teoriju augita. Zatekla sam sebe kako hodam kroz prelijepe atinske parkove plačući jer ne mogu da se usredsredim ni na šta drugo osim na osjećaj slamajuće tuge. Čudan je osjećaj da se psihičke kosti lome i resetuju. Sara ovo razumije i da joj ne kažem.
”Nikad nisam naučila koliko u ovom posljednjem periodu, to je nevjerovatno. I ti radiš isto. Možda zato što se obje, na drugačiji način naravno, ponovo rađamo”, kaže mi.
”Ja ću se ponovo roditi kao anđeo, a ti kao drugačiji dio tebe”.
Kaže mi da želi da pišem o njoj. “Da! Cijenim sebe. Mislim da sam uradila dosta, zaslužujem dobar kraj, ili ne? Piši o Sari: “Nikad nisam srela nekoga tako ludog, ona umire”, kaže smijući se. “Želim da budeš na mojoj sahrani. Bilo bi lijepo da prisustvuješ kao novinar.”
Od tog trenutka počinjem da snimam sve naše seanse kako bih tačnije pisala o njoj, a Sara kreće na herojsko umiranje po principu dobrog augita.
Sara je u februaru primljena u bolnicu sa, po mom mišljenju, upalom pluća. U stvari, ljekari su joj prognozirali samo nedjelju ili dvije života. Soba ima prelijep pogled na London, kaže mi iz bolničkog kreveta, a sve sestre su ljubazne i briljantne. Jedno je posebno fascinira: ima troje djece, ali oni žive sa njenim roditeljima u Africi dok ona zarađuje dovoljno novca da ih izdržava. Sara, majka troje djece, to smatra nadljudskim.
”Ona je odlična medicinska sestra, odlična. Ako je pozovem, ona je u stanju da sve zaboravi i da se koncentriše na bolest, a istovremeno uvijek misli na ovo troje djece”, čudi se.
”Mislim da postoje periodi u životu kada možete da radite stvari koje su nemoguće. Moreli je u pravu - u našem umu ne postoji samo negativno, mi imamo resurse.”
Zaista vjerujem u prirodu. Treba se dobro odnositi prema prirodi jer imamo više od jedne porodice. Svi smo takođe djeca prirode i kosmosa
Italijanski fizioterapeut koji dolazi da je liječi kod kuće jer se kreće otežano je genije. On instinktivno zna da je odvraćanje pažnje pričama iz njegovog djetinjstva jedini način da joj pomogne da prebrodi zastrašujuće napade bez daha kako bi mogao da radi sa njom dovoljno da joj dijafragma ponovo funkcioniše.
Tu i refleksološkinja koja svako jutro dolazi kod nje i zasmijava je. Ona je tako talentovana, takođe profesorka jezika i šminkerka, i tako jaka.
”O bože, kako to mogu da rade? To je odvraćanje pažnje, ali sam iskreno zainteresovana”, kaže mi kada je pitam kako može da bude tako potpuno zaokupljena životima, problemima i sposobnostima svih ostalih kada se njen okončava.
”Nema smisla da posljednjih nekoliko mjeseci svog života provedete u žalosti.”
Ona više ne može da radi većinu stvari koje su joj oduvijek donosile radost - da vozi bicikl do Londonskog mosta, da ide na Vivaldijeve koncerte u St Martin-in-the-Fields, posjećuje Nacionalnu galeriju, šeta Hempsted Hitom - ali umiranje joj nije oduzelo zadovoljstvo.
”Tretiraju me kao kraljicu! Imam masažu stopala, imam fizioterapiju. Da sam znala da ću biti ovako razmažena, ranije bih se razboljela”, kikotala se na telefonu sredinom jula, dišući čujno kroz masku za kiseonik.
Voli ukusnu hranu, njen srednji sin je sjajan kuvar, ali njeno tijelo sada odbija da je svari i ona gubi mnogo težine. Ima bikini tijelo kakvo je oduvijek željela. “Znaš, Italijanke, one moraju da budu savršene. Nije me bilo briga. Uvijek sam kupovala ove veoma male bikinije sa ovim velikim stomakom.
”Rekla sam prijateljici u Italiji da moram da uzmem nekoliko bikinija. Ona kaže: ‘Ali Saro, ti ne dolaziš na more!’ Rekla sam joj, koga briga? Treba mi novi - nosiću ga u krevetu. Želim da ga imam prije nego što umrem.”
Sara je sa četiri godine imala upalu pluća. Tada je dobila reumatsku groznicu. Ujaci bi je u zoru vodili na more, vjerujući da će je voda ojačati. Njena sestra je umrla od upale pluća sa dvije godine, a Sara je, vjeruje, preživjela zahvaljujući moru. Čini se kao da bi joj moglo ponovo donijeti isto čudo, samo kada bi mogla da ga se dokopa.
”Jao, nedostaje mi more”, priznala je kasnije u julu kada je u sjevernom Londonu bilo 40 stepeni Celzijusa.
”Zaista vjerujem u prirodu. Treba se dobro odnositi prema prirodi jer imamo više od jedne porodice. Svi smo takođe djeca prirode i kosmosa”.
Njena vjerovanja su više starogrčka nego djece cvijeća, i ona mi pomažu. Umiranje nije tako zastrašujuće kada je to manje brutalan prestanak postojanja, a više povratak u neko prvobitno stanje sa vašom meta-porodicom: Majkom Gejom, Ocem Uranom i Babom Haosom. Smatram da je ta ideja ohrabrujuća, posebno ako Sara lebdi tamo negdje.
Otprilike u to vrijeme počinjem da grlim drveće. Radim to u parku blizu moje kuće kada sam sigurna da me niko ne može vidjeti. To je stvar povezivanja i takođe pomaže. Možda će djelovi Sare ili mene jednog dana biti drvo. Ne pričam nikome osim njoj.
”Pametno je što nalaziš roditelje u prirodi”, čestitala mi je. “Tvoj otac je vjerovatno drvo, breza ili nešto slično.
Za Saru, more sa beskrajnim horizontom je to što je povezuje sa beskonačnim, božanskim, kosmosom. Zato je njena zavisnost od boca sa kiseonikom tako teška. Više ne može da putuje dalje od sat vremena od kuće bez panike da će joj nestati zaliha. Nikada više neće vidjeti more.
Kako se ljetnji toplotni talas nastavio, nije mogla da napusti svoj stan na trećem spratu a disanje je postalo teže. Jedne noći je zamalo umrla. “U ovom trenutku, zaista sam od srca poželjala more kada je u oluji, uzburkano more. Imam prijateljicu koja predaje umjetnost i samo sam joj rekla: ‘Možeš li da mi pošalješ neko uzburkano more?’ Poslala mi je puno njih. Sada imam morsku oluju svuda, nevjerovatno je!
Na neki način, za nju, simbol može popuniti svaki nedostatak. Okružuje se slikama mora i svježim ružama. “Ne mogu da zamislim nijedan drugi cvijet oko sebe. Tek danas sam shvatila da je to zato što ruža pripada Italiji. Takođe u Engleskoj, svuda su ruže, tako da trenutno, kada ne mogu da idem u Italiju, one su moji korijeni”.
Početkom avgusta, došla sam iz Grčke da je vidim. Izgledala je mršavo, ali prelijepo, puna energije, vukla je bocu sa kiseonikom za sobom kao gomilu balona. Šta ako je ovo posljednji put da je vidim? Biće previše bolno. Uvjerena sam da ima više vremena što ljekari predviđaju. Oni je ne poznaju. Umrijeće kada bude spremna.
”Kada se vidimo opet?” pita me dok izlazim, a ja joj kažem da se vraćam u London u septembru.
”To je fino”, kaže ona. “Ja sam bolje. Mislim da ću biti živa. Idi i uživaj, lijepo se provedi. Ne možeš da radiš stvari bez rizika!”
Tokom naredne dvije nedjelje, naše sesije su prekinute jer putujem, lijepo se provodim. Kada smo ponovo razgovarale, bila sam u Grčkoj a Sara je zvučala slabo. Djelovalo mi je da više ne spava mnogo, ali noću razmišlja i piše. Studirala je filozofiju prije psihijatrije i od djetinjstva je pisala poeziju. Napisala je svoja pravila za dobar život i pitala da li može da mi ih pročita. Čula sam da se napreže.
1. Ravnoteža: ne ulagati sav svoj trud samo u jednu stvar poput profesionalnog uspjeha ili gomilanja bogatstva.
2. Iskrenost: biti iskren prema sebi; ne prihvatati udobne laži.
3. Njegujte odnose sa ljudima koji su vam važni. Prihvatite da se nekim ljudima nikada nećete svidjeti.
4. Razvijajajte život kako biste na najbolji način iskoristili svoje jedinstvene talente i osobine čak i kada rezultat nije ono što društvo najviše cijeni.
5. Znati kada treba odustati od izgubljenog slučaja. Dostojanstveno prihvatite ono što je neizbježno.
6. Razmislite o tome da pročitate “Meditacije” Marka Aurelija i “Aristotelov put” Idit Hol.
Zapisala sam ih, odštampala i zalijepila na zid pored svog stola. Kupujem ruže za svoj stan. Naručujem primjerak “Aristotelovog puta”. Sljedeći put razgovaram sa Sarom 16. avgusta. Imala je nekoliko teških noći, priznaje, ali kaže da je uspjela da ih prebrodi koristeći mitologiju. “To je u suštini Jung. Uvijek se okrećem Apolonu. Odlučila sam da sklopim ugovor. Rekla sam: ‘Apolone, hajde, daj mi nekoliko mjeseci. Moram da završim sa svojim klijentima kako treba.’ Još mi nije odgovorio šta želi zauzvrat. Šta mogu da vratim Apolonu? Moram da razmislim o tome.”
Kažem joj da razmišljam da tetoviram ružu jer me podsjeća na nju, ali joj se ta ideja uopšte ne sviđa. Zašto bih sebe izlagala takvoj vrsti bola? Kažem joj da je volim.
”Mislim da predstavljam siguran dio i to imaš u sebi”, kazala mi je.
”Spremna sam na sve jer imam odličan život. Obožavam svoje klijente. Uradila sam odličan posao. Zaista volim svoju djecu i muža. Nisam mogla ni poželjeti više. Ozbiljno! Ako treba da idem, možda je bolje da sam ja prva jer imam svu ovu romantičnu teoriju da mi pomogne. Uopšte me to ne brine, ali ne želim bol. To je to - ne želim previše bola.”
Pogledaću život i smatraću ga lijepim čak i ako je loš, a ponekad je stvarno loš. To bi svi trebalo da zapamtimo. Svi možemo da živimo odlično, a ne samo dobro
Pitala me je da li možemo da pričamo kraće, ali češće, jer je sat vremena jednostavno previše. Srijeda je i dogovorile smo se da ponovo razgovaramo u subotu. U subotu ujutro dobijam poruku sa njenog broja da se razboljela. Ne zvuči kao ona. I nije bila. Sara je umrla u petak ujutro.
Pomen je održan tačno mjesec dana nakon njene smrti. U restoranu gdje njen sin radi kao kuvar. Nosim minđuše koje mi je dala, kao i uvijek kada želim da se osjećam blisko sa njom, i crveni ruž jer bi joj se dopao. Kao i skoro svi, došla sam sa ružama.
Njen muž i tri sina drže govore. Pitam se da li im je teško da se suoče sa uplakanim strancima kada su oni ti koji su izgubili ženu i majku, ali su ljubazni, radoznali i velikodušni. Oni govore o Sari sa iskrenom emocionalnom inteligencijom koja oduzima dah. Njen najstariji sin priznaje da mu je bilo teško da prihvati da će ona umrijeti. “Rekao sam tati da se osjećam veoma loše, a on mi je, prilično ispravno, rekao: ‘Shvataš da tvoja majka dva mjeseca sjedi u stolici i ne radi ništa osim spletkarenja kako bi se uvjerila da ćeš biti dobro, zato joj vjeruj. ‘ I jesam. Bila je lukava.”
Njen srednji sin nam kaže da su svi bili sa njom kada je umrla.
”Medicinska sestra joj je davala svu terapiju koja joj je pružala miran kraj, tješeći mamu riječima: ‘Dobro ti ide, Saro, stvarno dobro.’ Posljednje što je mama uradila je da se okrenula i sa velikim naporom kazala: ‘Ne ide mi dobro, ide mi odlično.’
”To je bio njen stav. Da pogledaš u lice sve te bezvezne stvari i kažeš sebi da si u redu. Vidim da ste tu, ali biram da uživam u ovome više nego što mi je suđeno. Ta sposobnost da se pjeva i igra bez obzira koliko je loša situacija i odluči: ne, odbijam da se loše provedem ovdje. Pogledaću život i smatraću ga lijepim čak i ako je loš, a ponekad je stvarno loš. To bi svi trebalo da zapamtimo. Svi možemo da živimo odlično, a ne samo dobro.”
Njen muž kaže Sarinim klijentima da je napravila dogovore za sve nas koji smo željeli da nastavimo sa drugim terapeutom, ali nam ponavlja ono što je rekao svom sinu:
”Ako se osjećate izgubljeno, uzmite u obzir da je u posljednjih nekoliko mjeseci, kada je znala da je kraj blizu, veoma pazila da pripremi svakoga, bilo da su pacijenti, prijatelji, porodica. Ako želite njen spomenik, pogledajte u sebe.”
Po povratku u Grčku, pošla sam na jedno ostrvo sa prijateljima. Jako sam željela da budem blizu mora, a Ikarija je jedno od rijetkih grčkih ostrva sa pravim talasima. Želim da naučim da surfujem. Tek u vožnji od trajekta do hotela shvatam da je ostrvo u suštini jedna ogromna planina obrubljena zastrašujućim liticama. Razmišljam da se vratim pravo na 12-časovni trajekt do Atine. Nikada nisam vidjela takve puteve, svaka krivina ima vrtoglavi pad u sigurnu smrt. Dobro je, kažem sebi, znojavih dlanova. Surfaću i planinariti, pisati i piti.
Drugog dana sam uganula skočni zglob. Ako želim da radim bilo šta sljedeće nedjelje osim da sjedim u hotelskom baru, smrtonosni putevi će biti neizbježni. Slušala sam snimke sesija sa Sarom. Njen glas je jasan u mojoj glavi, ili je to moj glas, nisam sigurna.
”Dai, hajde, makar jednom brini manje. Zabavi se!”, kaže mi.
Put koji vodi do tajne plaže za koju su nam rekli je zemljana staza oivičena stijenom koja se spušta u more. Moj prijatelj pažljivo pregovara i kroz suvozačev prozor virim preko ivice. Spremna sam za hladan znoj, hiperventilaciju, nesvijest. Ali to se ne dešava. Kada smo se sputili, dočekala nas je jedna od najljepših uvala koje smo ikad vidjeli. Šepam prema vodi, ništa osim litica obrubljenih drvećem i duboko plavog horizonta ispred mene. Morska oluja, pomislih. To je veoma dobar augit.
Autorka je bivša novinarka “Gardijana”
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
