Preko dvadeset godina putovanja, 97 država. To je danas Edin Krnić iz Tuzi, otac troje djece, dvije kćerke i sina.
Putovanja su njegov san od djetinjstva i činio je sve da taj san i ostvari. Počeo je da radi već sa 12 godina, kao autolakirer i, živeći u Titovoj Jugoslaviji, i sa takvim poslom, mislio je nikad neće vidjeti daleke predjele. Iako mlad, bio je ozbiljno posvećen svom poslu i u to vrijeme osvaja i nagradu za najboljeg autolakirera u bivšoj Jugoslaviji. Bili su tada ljudi skromniji i umjesto novčanih, radovalo ih je i kada bi kao nagradu primili gomilu knjiga o Titu. Nastavio je Edin da farba automobile, ali činio sve kako bi ipak ostvario svoj san. Po završetku osnovne škole, upisuje u završava turizam.
“Mislio sam biću turistički vodič, pa ću moći da putujem besplatno”, kaže.
I to mu nije bilo dovoljno, već je krenuo dalje. Sa idejom da nakon što oduži dug tadašnjoj JNA i odradi u službi cijelih 15 godina, upisao je vojnu školu. Želio je da postane pilot. Ali, nije mu se dalo.
“Majka nije željela ni da čuje”, priča Edin, navodeći da je na njenu molbu povukao dokumenta i odustao od sna da upravlja avionom i na taj način ostvari naum da putuje svijetom.
Ali, nije se dao. Već oženjen i roditelj, i dalje je sanjao daleke predjele. Početkom devedesetih upisuje Fakultet za turizam u Sarajevu u nadi da je ovog puta konačno na putu da ispuni svoje želje.
Devedesete... Rat na području bivše Jugoslavije. Ruši se država. Ruši se i Edinov san. Još jednom. Vraća se kući i skoro da odustaje od ideje da će ikad vidjeti svijet. Granice ostataka jedne države su bile zatvorene, viza ze morala dobiti za sve destinacije koje vam padaju na pamet.
“Sa 22 godine sam dobio sina, tada sam već izgradio i kuću u kojoj živim i danas. Mislio sam to je to”, kaže on.
Ovih dana, četvrt vijeka kasnije, Edin kreće na novo putovanje kojim će u svoj pasoš upisati stotu državu svijeta. Izbor je pao na Palestinu, jer se, kaže, često osjeća kao Palestinci.
“I ja se, poput Palestinaca koji se bore za svoju državu i nezavisnost, na pojedinim mjestima, posebno u Africi, Centralnoj i Južnoj Americi, borim da opstanem”, kaže on.
Za više od 20 godina, koliko putuje, Edin je obišao velik broj zemalja u Aziji, Americi, Africi... samo je na karnevalu u Riju bio već tri puta. U Evropi jedino još nije posjetio Irsku i Kipar.
Na putovanjima je vidio mnogo sirotinje, dešavale su mu se i loše stvari, pa opet, za svijet kaže da je “divno mjesto”.
“O kako su ljudi dobri! Čini mi se da ono što ne valja živi samo u velikim gradovima”, kaže.
Za nevolje koje bi ga zadesile na putu, kaže da nisu ni vrijedne pomena i da uvijek nakon njih uslijede dobre stvari.
“Dešavalo se da se na putu autobus pokvari, pukne guma… i ne možemo da nastavimo put. Ja tada dalje nastavim sam, dođem u neko zabačeno selo i tu upoznam sjajne ljude… Bukvalno se nadmeću u čiju ću kuću da uđem. Možda je stvar i moje prirode - u tim selima nema struje, pa ja kad vidim žene da kuvaju, priđem i pomognem. I oni gledaju u nevjerici, čudno im je da je neki bijelac, muzungu, svratio uopšte i da komunicira sa njima. I uvijek ih počastim makar sitnicom”.
Edin uživa u običnim ljudima i mjestima. U selima koja obično obilazi, nema tehnologije, kuće su zemljane, tu nema ni stolica, ni kreveta. Od posuđa se tu nađu šerpa ili dvije, nekoliko tanjira i čaše, nema pribora, jer - sve se jede rukama.
“Postoje i sela, kao u Lesotu, u kojima su kuće bez prozora, a unutrašnji prostor je pregrađen obično nekim platnom”.
A baš u Lesotu, živi pleme Soto, za koje Edin kaže da su, iako kanibali, jako gostoprimni.
“Nismo im više na meniju”, kaže smijući se.
Edin je na putovanjima upoznao mnoga plemena - Zulu, sa juga Zimbabvea, pleme Kosa iz Bocvane, narod koji umjesto govora “klika” ustima. Ipak, čini se da je posebno očaran Himba plemenom, koje nastanjuje sjever Namibije i jug Angole.
“Znao sam da neće biti problema obaviti dnevnu posjetu selu, jer mnoga plemena prilično dobro zarade od prodaje suvenira koje sami proizvode, ali da ću ovdje boraviti i spavati - nisam mogao ni sanjati”, kaže on.
Sa žarom priča i o plemenu Long Neck (Dugi vrat), posebno o njihovim ženama, po čijim dugim vratovima je pleme i poznato. Pleme potiče sa Tibeta, ali su zbog hladnoće emigrirali i naselili djelove današnjeg Mijanmara, Burme, Tajlanda, Laosa, gdje je bilo prašume, vode, zelenila. Nisu, kaže Edin, razmišljali da im tu, uz svu tu ljepotu, vreba opasnost. Muškarci iz tog plemena su radili fizičke poslove, a žene su brinule o djeci i kući. Tako bi morale da idu i po vodu, gdje su bile žrtve napada tigrova. Kako bi spriječili smrt žena zbog ugriza tigra za vrat, počeli su da im, još dok su djeca, stavljaju oko vrata alke od mesinga ili zlata. Kasnije je ono što je imalo praktičnu namjenu da zaštiti, postalo pitanje estetike - počele su im se sviđati žene dugih vratova, pa je i među ženama počelo bivati važno koja ima duži.
Edin je na putovanjima spreman na mnogo toga što u svom crnogorskom životu ne bi ni sanjao da učini. Probao je skakavce, paukove, zmije, tarantule… na Islandu je, na temperaturi vazduha oko šest stepeni, plivao 8,5 minuta, u vodi čija temperatura je ispod nule. Ronio je sa ajkulama, u Južnoj Americi je, da bi se popeo na preko 5.000 metara visoku planinu, probao kokain. Na preporuku ljekara.
“Mozak mi se na putovanjima jednostavno preokrene”, kaže.
Edin ne zna da li je neko iz Crne Gore već obišao stotinu država. Kaže da nije lako i dodaje da će, kad ispuni taj cilj, pokušati da osvoji sve zemlje svijeta.
“Ako me zdravlje posluži, uspjeću u tome, ako ne prije, onda u sljedećih deset godina”.
Krnić o putovanjima objavljuje na svom blogu (edinkrnic.me), portalu “Vijesti”, učestvovao je na Ignite i TEDx Podgorica, a u Podgorici i Tuzima je imao i više izložbi fotografija snimljenih na putovanjima...
Uvijek voljan da drugima pruži savjet o vizama i smještaju
Kako mnogi podaci na sajtu Ministarstva vanjskih poslova u vezi sa vizama nisu najprecizniji, Krnića često, tražeći savjet, kontaktiraju i znani i neznani.
“To sa informacijama o vizama je zaista veliki problem. U Svazilend sam ušao bez ikakvih problema, bez vize, iako sam pred ulazak imao podatak da je za tu zemlju, za crnogorski pasoš, viza potrebna.
Nekad ne dobijete dobru informaciju ni gdje uopšte možete izvaditi vizu, posebno kada su u pitanju zemlje trećeg svijeta. Tako će vam za Etiopiju reći da po vizu idete u Rim – a ne morate. Ili da vizu za Ugandu i Ruandu možete dobiti u Briselu, a ona u stvari može da se izvadi i po dolasku na afrički kontinent”.
Edin kaže da u Africi neke vize važe i za više država, poput šengena. Tako postoji East African viza, sa kojom je moguće putovati u Ugandu, Ruandu i Keniju.
“Takvu vizu morate tražili ili na granici ili u ambasadi”, objašnjava on.
Dodaje i da direktor Sektora za konzularne poslove, Selim Lika, u posljednjih godinu dana radi aktivno na rješavanju sličnih problema.
“Razumijem da Ministarsvo nije moglo preko noći ispraviti sve greške koje se vuku godinama, pogotovo što rijetko koji državljanin Crne Gore ide u ove zemlje”, kazao je Krnić.
Galerija
Bonus video:
