Prije tačno četiri godine smo se peli do tvrđave Sveti Andrija. Početna tačka nam je bio Perast. Prilično smo se namučili jer je staza duga i relativno zahtjevna. Dovoljno je reći da se pređe oko 700 visinskih metara. Staza ide starim putem rađenim u vrijeme Austrougarske, krajem XIX vijeka. Na nekim mjestima je solidna, ali većim dijelom je prilično poklekla pod teretom godina.
Malo prije nas je tada ovuda prošao naš najstariji sin. Nama su se dopale fotografije, a pošto se nikad do tad nismo ovuda peli, odlučismo da probamo. On nas je odgovarao govoreći da je to prezahtjevno za nas, da se i on baš umorio. Nismo se dali. Umorili smo se i mi (moj muž danas to ne bi priznao), ali nismo dozvolili da nas tako rano otpiše. :)
Kada sam prije dvije godine počela da pišem blog (http://jasninaputovanja.me/2015/04/23/nasa-mila-boko-ljepotice/) opis ovog uspona sam opisala među prvima. Tada mi je u prvom planu bio zaliv koji kao da raste sa svakom novom osvojenom serpentinom. Mislim da sam ušinula vrat pokušavajući istovremeno da vodim računa gdje stajem i da gledam u nevjerovatne prizore “naše mile Boke”.
Kući sam pokušala da na internetu nađem nešto o tvrđavi Sveti Andrija, ali mi to nije pošlo za rukom. To je bila samo jedna tačka na planinarskoj transverzali Orjen–Lovćen–Rumija. Krajem prošle godine, kad sam konačno u rukama imala primjerak knjige “Werk: Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori” autora Radojice Raša Pavićevića, odmah sam je potražila. Čitanjem sadržaja i ovlašnim prelistavanjem, nisam je ni ovdje našla. Detaljno čitajući knjigu konačno sam riješila misteriju. Ova tvrđava se u austrougarskim dokumentima naziva Vranovo brdo, po brdu na kom se nalazi, pa je to razlog što je nisam odmah otkrila. Iznad ovog utvrđenja se nalazi i tvrđava Šanik. Prilikom prve posjete ovom mjestu ne sjećam se da li smo je i konstatovali. Uglavnom smo bili usmjereni na more, Kotor i Štirovnik koji je bio pod snijegom.
Željela sam opet da pođem do ove tvrđave, kao i da obiđem Šanik, koji mi je bio promakao prethodni put. Realno sam zaključila da bi nam ponovni uspon od Perasta bio pretežak. Na gugl mapama smo uočavali neke serpentine s druge strane, ali nismo znali gdje počinju, dokle stižu i o kakvom se putu radi. I opet mi je u pomoć priskočio moj omiljeni planinarski blog Vrhovi Crne Gore (https://medium.com/vrhovi-crne-gore/%C5%A1anik-tvr%C4%91ava-877-mnm-sv-andrija-tvr%C4%91ava-vranovo-brdo-743-mnm-c6bc9b45dedf). Sve je bilo detaljno opisano. Činilo se jednostavnim, samo se čekao lijepi dan. Ljepši dan od prvog aprila se nije mogao zamisliti. Pošli smo iz Podgorice oko 8 sati. Nije bilo gužve ni zastoja i preko Nikšića i Grahova smo stigli do raskrsnice sa koje desno put vodi ka Crkvicama (zašta postoji putokaz), a lijevo je bio put koji je nas vodio ka cilju (na toj strani nije bilo nikakve oznake). Poslije nekoliko stotina pređenih metara sa desne strane sam ugledala ostatak nekog objekta. Bio mi je neobičan zbog crnih pjega, ali nisam uspjela da otkrijem o čemu je riječ. Možda će mi neko od vas u tome pomoći.
Nakon otprilike još 2 pređena kilometra naišli smo na novu raskrsnicu. Desni put ide ka Risnu (stari put Risan–Grahovo), a mi krenusmo lijevim koji ide ka selu Ubalac. Tu se put već značajno mijenja. Prilično je uzak, a asfalt mjestimično veoma oštećen. Iako mi se već tada činilo da možda nije dobra ideja da ovuda idemo našim malim autom, kasnije mi se ta misao puno više vrtjela po glavi. No pogled prema Risnu, koji je bio tik ispod nas je bio fantastičan. U daljini se uočavao novi put Risan–Grahovo. Stali smo na sred puta jer nikoga nije bilo na vidiku. Srećom, jer mimoilaženje auta je ovdje nemoguća misija.
Tačno kako je pisalo u tekstu u Vrhovima Crne Gore, poslije 2.5 kilometra stigli smo do spomenika iz NOR-a, kod kojeg se i završio asfaltni put. Nastavili smo desno, makadamom. Moram priznati da to uopšte nije bila dobra ideja i da nikome bez prevoznog sredstva koji bez problema može da ide po makadamu ovo ne bih preporučila. Moj muž se nije složio sa mnom. Tvrdio je da je put sasvim solidan. Pogled prema zalivu je neobičan. Do tad nismo imali priliku da ga gledamo sa ove strane. Poslije nekih kilometar puta pojavljuje se još jedno račvanje . Jedan krak ide lijevo uzbrdo. Mi smo nastavili pravo, prateći luk zaliva. Odustala sam od pogleda i skoncentrisala se na put. Nadala sam se da ću tako spriječiti pojavu auta iz suprotnog smjera. Sad, da li je to upalilo ili ne, tek do sela Ubalac nismo sreli nikoga. Tvrđava Šanik se uzdizala na brdu u čijem se podnožju nalazi selo Ubalac. Selo nema struju, a za vodu se snalaze pomoću bistijerni. U štali je bilo nekoliko konja, što znači da neko tu boravi, bar privremeno. Između granja se vidjela jedna kućica. U kamenitom okruženju sa livadom ispred, djelovala je nestvarno.
Put i do Šanika i do Vranovog brda je dobro označen. Do Šanika vodi serpentinski put građen takođe od strane Austrougarske, krajem XIX vijeka, kada je građen i Šanik. Nažalost, put je, kao i tvrđava, prilično zapušten. Mjestimično je širok i do 2 metra i u vrlo dobrom stanju. No većim dijelom je prilično oštećen, dijelom zbog obrušavanja kamenja na put, a dijelom zbog obrušavanja samog puta. Veliki problem pravi rastinje koje sužava put, tako da je na pojedinim mjestima moguće proći samo uz krajnji oprez. Takođe su poželjni dugi rukavi, ako ne mislite da sjutradan izgledate kao da ste se borili sa divljim mačkama.
Put za obje tvrđave počinje od sela. Prvih 500 metara zajednički su za obje tvrđave. Na raskrsnici se nalaze putokazi koji su samo djelimično tačni. Naime, piše da je za uspon do Šanika potrebno 45 minuta, što je tačno. No, po putokazu, do Vranovog brda treba punih sat vremena. Mi smo lagano stigli za pola sata. Prvo smo se popeli do Šanika. Visinska razlika je nešto preko 200 metara. Uspon je lagan. Samo je neophodno oprezno gaziti zbog odronjenog kamenja. Povremeno smo se osvrtali i ubrzo, posle nekoliko serpentina, ugledali selo ispod sebe. Sve s visine ljepše izgleda, pa i selo Ubalac.
Oko tvrđave Šanik se nalaze ostaci brojnih fortifikacijskih objekata. Svi oni su, kao i sama tvrđava, u vrlo oronulom stanju. Čak se i put u jednom trenu skroz gubi jer je preko njega pala velika gomila kamenja. Srećom, tu ne možeš promašiti. Tvrđava je nad tobom. Ovaj betonski bunker se još, možda, i najbolje drži.
Tvrđava Šanik je tzv. zaprečna tvrđava. Građena je od 1882. do 1983. godine, što je i uklesano na sjevernom zidu tvrđave. Piše FJ I (Franc Josef prvi) 1882/83. To je jedino na njoj što je ostalo u dobrom stanju.
Od tvrđave Šanik, kao i od većine tvrđava iz ovog perioda, ostala je pretežno gomila kamenja. Ponegdje je ostao očuvan spoljašnji zid, a unutrašnji zidovi su skroz srušeni. Tako da je nemoguće, makar u glavi, rekonstruisati njen nekadašnji izgled. U sklopu tvrđave se nalazila i cistijerna koja je i dalje u funkciji. Tvrđava je imala prizemlje i dva sprata. Sad se sve to skupilo na pola sprata.
Koliko smo bili razočarani stanjem u kojem se tvrđava nalazi, toliko smo bili oduševljeni pogledom. Između planina, prema jugoistoku, izviruje jedan krak zaliva u kojem je smještena Ljuta. Prema jugu se vidi Vranovo brdo i tvrđava na njemu, kao i zaliv, sve do Kotora u pozadini. Spustili smo se za pola sata. Žurili smo jer smo mislili da nam do sledećeg cilja treba sat vremena. Put prema Vranovom brdu od raskrsnice je u izuzetno dobrom stanju. Nema uspona, pa ni odrona kamenja. Put vodi kroz rijetku šumicu. Kad smo izašli iz nje, na uzvišenju smo ugledali tvrđavu Vranovo brdo, kako se zvala za vrijeme Austrougarske, ili Sveti Andrija (kako se zove danas). Ona je u neuporedivo boljem stanju od tvrđave Šanik. Mada ne u onom koji bi se mogao smatrati zadovoljavajućem.
I tvrđava Sveti Andrija (Vranovo brdo), kao i Šanik, spada u tzv. zaprečne tvrđave. One su građene na planinskim komunikacijama i značajnim prevojima i vrhovima. Sem ove dvije, na ovim prostorima postoje još dvije: Goli vrh i Grkavac. Ova tvrđava je građena od 1882. do 1886. godine. U okviru tvrđave se nalazila i kasarna. Brojne građevine sa ovog prostora su ostale u tragovima. I unutar ove tvrđave se nalazi cistijerna koja je još uvijek u funkciji.
Sve tvrđave iz ovog perioda imaju izuzetan položaj koji im omogućava da se sa njih dobro i daleko vidi. Mogu, ipak, da tvrdim da nijedna tvrđava nema tako lijep pogled kao ova. Sa Svetog Andrije se krak Bokokotorskog zaliva koji ide od Kotora prema Orahovcu vidi kao na dlanu. S lijeve strane se vidi Dobrota, a s desne Prčanj i Stoliv. U daljini, pod snijegom, Lovćen i Štirovnik. Nema tog fotoaparata koji može to da dočara. Morate se popeti. :)
Sa desne strane je put koji od Risna vodi ka tvrđavi. Tamo se vide Verige, a pogled dobacuje i do Bijele. Samo što mi položaj sunca nikad ne dozvoli da napravim neku dobru fotografiju. Ili baš ne umijem, kako mi neki spočitavaju. Evo, samo da dam nagovještaj, pa ko može bolje, neka izvoli.
Teško nam je bilo da se odvojimo od ovolike ljepote, ali, moralo se nazad. Čekalo nas je 4.7 km makadamom. Bez mimoilaženja. Opet ne sretosmo nikoga. Kaže mi drug: nije to sreća, nego tamo niko sem vas i ne ide. Povratak je bio brži i lakši. Auto se lakše kotrljalo nizbrdo, a i tačno smo znali šta nas čeka.
Jedina mrlja na ovaj divni izlet je činjenica da brda od Grahova prema Trubjeli gore još od prošle sedmice. Vjerovatno i duže, ali ovo znam pouzdano. Dim i neprijatan miris sprečavaju ljude da uživaju u prirodi. Mi smo odustali od obavezne kafe uz koju sumiramo utiske sa ture. Kad već ljudi nemaju osjećaj da je bilo slučajno, bilo namjerno paljenje nešto što se ne radi u civilizovanom svijetu, na to treba da ih podsjete i primjereno kazne nadležne službe. No bojim se da je ova negativna pojava uzela izuzetnog maha, a ne čujem da se tim povodom iko oglašava. Bojim se da, ako se ovako nastavi, ubuduće neću imati gdje da “putujem”.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
