U haosu građanskog rata u Južnom Sudanu, trebalo je tri godine Nijagongi Mačul da nađe svoju izgubljenu djecu.
Nijagonga je putovala od svog sela ka glavnom gradu, kada je predsjednik Salva Kir, pripadnik etničke grupe Dinka, otpustio svog zamjenika Rieka Mačara, koji je etnički Nuer.
Ta odluka Kir iz 2013. godine je pokrenula građanski rat u najmlađoj državi svijeta koji se vodi po etničkoj liniji.
Našla se odsjećenom od sina Niala koji sada ima 14 godina i predstavlja "glavu kuće", desetogodišnjeg Ruaija i osmogodišnje Mačieja, braću koja vole društvene igre i plivanje, stidljivu šestogodišnju Nijamer i tada tek bebu Nijavan.
Godinama se nadala nekim vijestima. U decembru je čula da su njena djeca živa, ali da su u dalekom gradu Bentiu, sjevernoj kapiji ka državnim naftnim poljima. Između njih je bilo više od hiljadu kilometara bojnog polja.
Kada je krenula na put, djeca su ostala sa bakom, ali su jedne večeri naoružani ljudi napali selo.
"Bio sam u krevetu, spavao sam. Odjednom sam čuo pucnje i ljude kako viču i vrište", priča Nial obučen u dres engleskog šampiona Lestera.
Uplašena djeca su se razbježala i sakrila blizu Nila. Kada su se vratili u selo, našli su se međusobno, ali nisu našli svoju baku. Odlučili se da bježe.
Išli su kroz močvaru kroz, vodu duboku do grudi okruženi zmijama i krokodilima. Prosili su od porodica koje ni same nisu imale puno da podijele.
Onda ih je nekadašnja komšinica, Nijabika Temdor primila kod nje, i jedno vrijeme su bili u kampu na malom ostrvu na Nilu. Ali, i taj kamp je napadnut i opet su morali da bježe.
"Morala sam da platim ljudima da nose malu djecu, jer nisu mogli da hodaju", priča Nijabika.
Nakon četiri dana su stigli u kamp za raseljene u Bentiu. U kampu je 120 hiljada ljudi, a naselje je ograđeno bodljikavom žicom i osmatračnicama.
Tu ih je pronašla organizacija CINA koja sa UNICEF-om radi na ujedinjavanju porodica. Nijagonga je bila među srećnima, najviše zato što program nema dovoljno novca i ne uspijeva da nađe porodice.
Njena djeca su avionom stigla u Džubu gdje ih je čekala majka u šatoru napravljenom od štapova i plastike, vrlo sličan onom iz Bentiua.
Kada su se konačno sreli, posula ih je vodom po licu kao tradicionalan blagoslov.
Njeni prijatelji su počeli da pjevaju i konačno je uslijedio zagrljaj, čekan toliko godina.
"Bog je odgovorio na moje molitve, tako sam srećna", kazala je.
Galerija
Bonus video:
