Većina Podgoričana rođenih sredinom prošlog vijeka (decenija više, manje) Sutomore je smatrala svojom plažom. Ni ja nisam izuzetak. Čim otopli, takozvanim “kupačkim vozom” smo išli do svog omiljenog parčeta plaže u Sutomoru. Otišlo bi se lako. Povratak je bio posebna priča. Naime, svako je htio da se zadrži što duže i svi smo se nadali da ćemo se, ipak, nekako ugurati u voz. I uspijevali smo. No to su bile dogodovštine za roman. Uža specijalnost pojedinih bila je ubacivanje kroz prozor. Kad god pomislim na Sutomore, navru mi ove divne uspomene iz mladosti. Kasnije sam, iz raznih razloga, ljeti uglavnom išla u planine, a zimi šetala pored mora.
Odavno sam bacila oko na Haj–Nehaj, utvrđenje koje se nalazi oko 2 km sjeverozapadno od Sutomora. Pitala sam prijatelje koji imaju kuće u Sutomoru kako da se do gore popnem. Niko nije znao da mi kaže kako. Većina je tvrdila da se do gore i ne može. Ja sam, kao i uvijek, bila uporna. Imala sam sreću da sam prvog lijepog dana ove godine naletjela na sajt Vrhovi Crne Gore (https://medium.com/vrhovi-crne-gore) na kom sam našla ono što me interesovalo: kako da se popnem do Haj–Nehaja. Objašnjenje je bilo detaljno i dolazak do davno željenog cilja mi je izgledao više nego lak. I bio je. Polazna tačka je proširenje koje se nalazi prije ili poslije tunela Haj–Nehaj (u zavisnosti od toga da li dolazite iz pravca Petrovca ili Sutomora). Ja sam došla iz pravca Petrovca. Neposredno prije tunela, s desne strane, skrenuli smo na proširenje. Bio je neradni dan pa smo produžili makadamskim putem do uprave kamenoloma. Stražar nije imao ništa protiv da se tu parkiramo. Staza prolazi pored postrojenja za drobljenje kamena.
Pratili smo instrukcije sa sajta Vrhovi Crne Gore. Sve je bilo kao nacrtano. Nije se moglo promašiti. Počeli smo uspon kroz rijetku šumicu. Ubrzo smo pred sobom ugledali utvrđenje Nehaj. Da ne bi bilo zabune, naziv Nehaj je stariji naziv, kom je relativno skoro pridodata riječ Haj, koja potiče od naziva Golog brda koje se nalazi pored obale, tako da se na oba naziva može naići u tekstovima o tvrđavi.
Utvrđenje su podigli Mlečani, a 1571. godine su ga osvojili Turci. U ruke Crnogoraca je dopalo 1877. godine. Berlinski kongres ovo parče dodijelio je Austrougarskoj. Oni su ga koristili u okviru svoje linije fortifikacijskih objekata i dalje unaprijedili. Po odlasku Austrougara sa ovih prostora, napušteno je i ovo utvrđenje.
Jedini ulaz u utvrdu je sa zapadne strane. Sa ostalih strana je nepristupačna. Kad smo stigli do ulaza, vidjeli smo da jedna staza vodi u pravcu Maljevika. Prije neku godinu smo pokušavali da nađemo početak staze s te strane, ali nismo uspjeli, a nismo se usudili da idemo stilom koji povremeno koristimo: “ugledam i okomim se.”
Često se desi da moja očekivanja budu nadmašena. Ne znam kako bih nazvala ovo što mi se desilo kad sam se popela do Haj–Nehaja. Moja očekivanja su bila bar petostruko nadmašena. Nekako, kad se gleda s magistrale, stapa se boja okolnih stijena sa zidovima trvrđave i izgleda da je tvrđava manja i u gorem stanju nego što je. Makar je to bio moj utisak. Tek, kad sam prošla kroz dvoje ulaznih vrata, ispred mene se pojavio prizor koji me oduševio.
Nisam odoljela izazovu stepenica. Oprezno sam zidićem došla do ostatka kule da zavirim ima li šta interesantno. Nije imalo. U povratku sam se kajala strepeći da mogu pasti u ovo granje, pa kud muka, tu i bruka. Srećom, siđoh uspješno i nastavih da istražujem utvrđenje. S obzirom na to da su zidine iz XV vijeka i da već cijeli vijek niko na njih ne okreće glavu, drže se odlično. Prizori su bili nadrealni. Suživot kamena i biljaka me uvijek iznova oduševljava.
Išli smo za desnom rukom, što bi se reklo, hodajući pored zidina koje se pružaju prema moru. Konačno smo ugledali i Sutomore.
U pojedinim djelovima biljke prijete da prekriju dio ostataka kamenih građevina. Ali kad se skrene lijevo i popne do platoa, tek onda se mogu uvidjeti dimenzije utvrđenja. Zbilja nisam očekivala ovako nešto. Na najljepšem i najvišem mjestu nalaze se ostaci crkve Svetog Dimitrija koja je izgrađena prije utvrđenja, smatra se, u XIII vijeku. Crkva je imala dva oltara: pravoslavni i katolički.
Odavde se vidi Vrsuta. Sa nje smo prošle godine gledali Haj–Nehaj odozgo i vajkali se kako nam se ne da da do njega stignemo. I na Rumiju se pruža lijep pogled. Sutomore se vidi kao na dlanu, kao i Spičansko polje i uvala Maljevik. Ostali smo neko vrijeme diveći se ostacima utvrđenja, žaleći što se ništa ne preduzme da bude u još boljem stanju, a staza i prilaz dostupniji zainteresovanim turistima. Očigledno je da je tu nekad boravilo dosta ljudi. Kasnije sam pročitala da je utvrđenje imalo i cistijernu, objekte za stanovanje, barutanu i druge objekte potrebne za boravak vojske. Od auta do utvrđenja (nalazi se na visini od 231 metra nm) smo stigli za nepunih pola sata. Spustili smo se i brže. Pri odlasku smo bacili još jedan pogled na mjesto uspona za koje su nam trebale višedecenijske pripreme.
Dok smo osmatrali okolinu iz Haj–Nehaja, preko polja, na brdu preko puta, smo ugledali još jedno utvrđenje. Kao kroz maglu sam se sjetila da sam o tome nešto čitala, ali godine mi nisu dale da doprem do tih izgubljenih informacija. Čak sam pogrešno, prema nazivu polja, utvrđenje samonazvala Spič. U stvari, tvrđava se zove Tabija. Utvrđenje je podigla Otomanska imperija tokom XVIII vijeka. Poslije Berlinskog kongresa pripalo je Austrougarskoj, kao i Haj–Nehaj.
Krajem prošle godine je priča o Tabiji bila aktuelna zahvaljujući NVO “Za novo i ljepše Sutomore” i njihovoj inicijativi da se tvrđava valorizuje, ali u pozitivnom značenju te riječi. Riječ “valorizacija” je sad toliko uzela negativnog maha, da je teško prihvatiti da može i ovako.
Sa Haj–Nehaja smo vidjeli utvrđenje i pošli prema njemu u nadi da ćemo se nekako snaći. Snašli smo se. Parkirali smo se pored nekadašnjeg hotela Nikšić (sad se zove Sato). U toku su opsežni građevinski radovi na tom dijelu obale, ali je bio neradni dan, pa smo se parkirali pored nekih cijevi. Preskočili smo potočić i slijedili intuiciju. Olakšalo nam je i to što je postojala stazica, istina nekad jedva vidljiva. Stigli smo do zidina i spontano pošli desno, u nadi da će tamo biti izlaz. Intuicija nas sve bolje služi, a i prakse nam ne fali. Na ulazu smo odmah uočili da se ovdje vrijedno radilo. Takođe smo primijetili da je Prle ugrabio da se potpiše. Čeka se Tihi.
Unutra je vladala neka svečana atmosfera. Utvrđenje je neuporedivo manjih dimenzija od Haj–Nehaja, ali veoma interesantno. Savršeno se uklapa sa okolnim planinama.
Arheološki radovi su otpočeli prošle godine. Očigledna je namjera da se nastave. Dio koji nije istražen je uočljiv jer je pokriven najlonom. Saznala sam da je jedan od razloga što su radovi stali i nedostatak sredstava. Na taj razlog kod nas uvijek možete računati. NVO “Za novo i ljepše Sutomore” je sredinom decembra prošle godine organizovala i donatorsko veče na kojem su se prikupljala sredstva za nastavak arheoloških istraživanja koji je planiran već početkom ove godine. Svi koji žele da daju doprinos da tvrđava Tabija zasija novim sjajem, mogu se priključiti ovoj divnoj akciji. Potrebne podatke mogu naći na FB stranici ove NVO (https://www.facebook.com/NovoSutomore/).
Osim arheoloških istraživanja, oni imaju i druge ideje i planove. Prije svega je planirano pravljenje pristojne pješačke staze, osvjetljenja uz nju, izgradnja suvenirnice, muzeja, galerije i amfiteatra u kojem bi se održavale pozorišne predstave i drugi kulturni događaji. Plan je ambiciozan, ali vrlo primamljiv. Ljepšu scenu od ove pored ovog drveta, uz zalazak sunca, ne mogu ni da zamislim.
I sa Tabije Sutomore izgleda drugačije i ljepše. Ne vidi se haos izazvan nekontrolisanim građevinskim radovima. Kao što smo sa Haj–Nehaja uočili Tabiju, još lakše nam je bilo da odavde bacimo pogled na Haj–Nehaj i da mu se još jednom izdivimo.
I tako smo tokom jednog kratkog zimskog dana uspjeli da obiđemo dva utvrđenja: jedno, koje mjerkamo odavno i drugo, koje smo uočili po prvi put, iako u Sutomore dolazimo duže od četiri decenije. Kad smo sišli sa brda, pogledala sam Sutomore drugim očima i pomislila da za njega, ako se ostvare ideje entuzijasta iz NVO “Za novo i ljepše Sutomore”, ima nade.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
