Crna Gora je prelijepa zemlja. To je nesporno. Na ovako malom prostoru imamo more, brojna jezera, rijeke, kanjone, prelijepe planine. Problem je što mi o tome ne umijemo i nećemo da vodimo računa. No pored prirodnih ljepota, mogli bismo se mi pohvaliti i brojnim kulturno-istorijskim spomenicima, ali smo tu tek omanuli. Mnoge spomenike kulture i svjedoke bogate istorijske baštine smo djelimično, a najčešće i potpuno zapustili. A to je ono što većina turista želi da vidi kada dođe u nepoznatu zemlju.
Skadarsko jezero je pravi biser. Turisti ga sve više posjećuju, a broj brodića i turističkih čamaca raste iz godine u godinu. Vožnja čamcem po jezeru je svojevrsni ugođaj koji bih svakome preporučila. Posebno ljubiteljima ptica. Vozeći se čamcem, uočavamo i istorijske spomenike, sela kao etnološke cjeline i svaki pravi turista će se zainteresovati za njih, a evo šta mi trenutno možemo da im ponudimo.
Lesendro je utvrđenje koje se nalazi na istoimenom, nekada ostrvu. Izgradnjom magistrale i željezničke pruge, Lesendro se povezalo sa kopnom. Nalazi se u blizini Vranjine, skoro preko puta zgrade u kojoj se nalaze prostorije Nacionalnog parka Skadarsko jezero i restoran Jezero. Prije svega, dolaskom na Lesendro s kopna (s jezera je prilaz još i teži) krši se nekoliko saobraćajnih pravila. Ako se parkirate kod restorana Jezero, pretrčite magistralu na mjestu gdje nema pješačkog prelaza, uzverete se na prugu i istu bezbjedno pređete, doći ćete do uske stazice koja vas vodi pored pruge, pravo do ostrva. Nemojte to raditi. Evo, ja sam se “žrtvovala” u vaše ime.
Staza je niža od pruge. Kad već dovde stigneš, bezbjedno je. Posebno u zimskom periodu kad nema još jedne opasnosti koja ovdje vreba, a to su zmije. Mogu one biti i bezopasne, ali većina ljudi ne voli ni da ih vidi. Ono što te dočeka prije nego što stupiš na ostrvo, i zimi i ljeti, jeste deponija smeća koje voda nanese u blizini jedinog ulaza u utvrđenje. Nisam to htjela da fotografišem. Dovoljno sam se ja iznervirala. Kad sam ušla u utvrđenje, bila sam prijatno iznenađenja. Bilo je u puno boljem stanju nego što sam očekivala. Rastinje je u priličnoj mjeri raskrčeno, a trava uredno pokošena.
Nego, ja se zaletjeh, a ne upoznah neupućene sa Lesendrom. Dovoljno je reći da je ime ovog ostrva ušlo u narodne uzrečice. “Izgore ka’ vladika za Lesendrom” se kaže kada neko mnogo pati za nečim. Čak su neki išli toliko daleko da su tvrdili da je upravo gubitak Lesendra bio jedan od razloga što se Njegoš razbolio i mlad umro. Naime, Turci su, iskoristivši odlazak crnogorske vojske na Grahovo kada je na Lesendru ostalo svega 20-ak vojnika, izvršili prepad i osvojili Lesendro i Vranjinu. To se zbilo 1843. godine. Uprkos svim pokušajima, i diplomatskim i vojnim, Lesendro je povraćeno tek nakon 35 godina.
Jedini ulaz u tvrđavu je sa sjeverne strane, iz pravca Vranjine. Pored ulaza bio je sagrađen mali pristan koji je sad skoro skroz zarastao u granje i ispunjen raznim smećem. Kada sam stupila u unutrašnjost utvrđenja, iznenadila sam se veličinom prostora i brojnim objektima, od kojih su ostale manje i veće naznake. Prema nekim izvorima, ovdje je boravilo i do 5000 vojnika. To mi iz ove perspektive zvuči nevjerovatno, ali valjda su bili skromniji kad je prostor u pitanju. Zagledala sam svaki ćošak razmišljajući koliko bi ulaganje bilo potrebno da se bar ovo što je ostalo konzervira i spriječi da i dalje propada. Pogled prema jezeru je bio fenomenalan. Brojne patkice su još više popravljale opšti utisak.
Onda ugledah ono što mi je paralo oči već duže vrijeme, kad god sam prolazila pored Lesendra: ogromni metalni stub od električne struje. Ja sam ljubitelj i zaštitnik prirode i kulturno-istorijske baštine. Muž mi je inženjer. Ne složismo se oko toga da li je ovome stubu ovdje bilo mjesto. Ja sam tvrdila da se, zbog izuzetnog značaja ovog ostrva, to moralo izbjeći i da se morao naći drugi način. On je tvrdio da stub ne smeta ništa. E, meni smeta. I to mnogo. A vi sami procijenite.
Otišla sam sa Lesendra razmišljajući o tome da smo, možda, kako smo iz evropskih fondova dobili sredstava za Besac (utvrđenje iznad Virpazara), mogli tražiti i sredstva za Lesendro. Očito neko ima neke druge planove. Ili niko nema nikakve. Ne znam šta mi je gore.
Vozeći se čamcem po jezeru tokom prošlog ljeta, naišla sam i na utvrđenje Grmožur. Ono je povezano sa Lesendrom, na neki način, jer su Turci, pošto su osvojili Lesendro, imali planove po kojima je Grmožur trebalo da im služi kao zamajac.
Grmožur je ostrvo koje se nalazi na izlazu iz godinjskog zaliva. Turci su utvrđenje na Grmožuru napravili 1846. godine, za manje od mjesec dana. Po oslobođenju Crne Gore od Turaka, kralju Nikoli je ovo ostrvo poslužilo kao zatvor. Kada je Grmožur u pitanju, ne zna se gdje se završavaju istorijske činjenice, a gdje proradi pripovjedačeva mašta, tek postoje razne interesantne priče s njim u vezi. Prva se odnosi na objašnjenje naziva “Crnogorski Alkatraz”, koje ima ovo ostrvo. Priča se da su i osuđenici i stražari bili neplivači i da se sa ostrva nije moglo pobjeći. Postoji i priča da je jednom zatvoreniku to ipak uspjelo jer je iskoristio drvena vrata kao splav. Postojao je i pravilnik zatvora u kom je stajalo da, ukoliko neki zatvorenik pobjegne, stražar koji ga je čuvao zauzima njegovo mjesto. Ko je zamijenio ovoga što je uzeo vrata i koja je prostorija ostala bez vrata, ne pročitah nigdje.
U početku su tu bili smješteni zatvorenici osuđeni za teška krivična djela, a kasnije su tu uglavnom boravili politički protivnici kralja Nikole. Otvaranjem Jusovače u Podgorici, Grmožur je napušten. Smatra se da je utvrđenje oštećeno u zemljotresu 1905. godine. Do danas, nažalost nije obnovljeno. Pošto su ga napustili ljudi, naselile su ga zmije, pa je dugo bilo poznato i kao “Ostrvo zmija”. U novije vrijeme su vidljiviji stanovnici ptice pa ostrvo ima i privlačniji naziv – “Ostrvo ptica”.
Dok smo prolazili čamcem pored ostrva vidjeli smo brojne ptice, pretežno kormorane. Ali ova dva galeba su ušla u blog jer su najbolje pozirali. Odlazeći od ostrva, pomislih da bi ovdje dovoljno bilo da se bar dva puta godišnje posiječe rastinje (jer će uskoro prekriti zidine utvrđenja i učiniti ih nevidljivim). A svi vlasnici čamca su, vjerujem dobri poznavaoci istorijskih i narodnih priča koje mogu ispričati turistima dok obilaze ostrvo.
Na obali Skadarskog jezera (ili malo dalje od nje) postoje brojne lokacije, koje su u većoj ili manjoj mjeri dostupne turistima i imaju svoje mjesto u turističkoj ponudi Nacionalnog parka Skadarsko jezero. Za ovaj blog bih izdvojila jedno koje, nažalost ni izbliza nije onakvo kakvo bi moglo i trebalo da bude. Radi se o selu Godinje.
Selo Godinje je jedinstvena ruralna cjelina, koje po nekim predanjima postoji od X vijeka. Priča se da je u njemu boravio i knez Vladimir. Boravak ovdje mu je mnogo godio, pa je po tome selo i dobilo ime. Koliko je selo bilo lijepo i imalo izuzetan položaj govori i činjenica da su Balšići krajem XIV vijeka u njemu sagradili ljetnjikovac i u njemu često boravili. Posebno je interesantan način gradnje kuća. Naime, kuće su zbijene jedna uz drugu, a postojao je sistem prolaza pomoću kojih se moglo neprimjetno proći od prve do poslednje kuće u selu. Prolazi su služili kao zaštita stanovnika od napada neprijatelja tokom otomanskog perioda. U selu se nalazi nekoliko izvora vode, a nekad je postojalo i nekoliko vodenica. Danas je dosta kuća u velikoj mjeri ruinirano, a biljke prijete da prekriju mnoge napuštene objekte.
Za selo Godinje se, još početkom prošlog vijeka, čulo u Londonu, a i šire. Naime, na svjetskom izboru ljepotice Crnu Goru je predstavljala djevojka iz ovog sela. Bila je vrlo zapažena, dobila brojne ponude. Čak i bračne. Sve je to odbila, vratila se u rodno Godinje i udala za komšiju. O tom događaju postoje i tekstovi iz stare štampe i fotografije iz tih vremena. Uspomene na to se čuvaju i prenose s koljena na koljeno. Godinjani nikad nisu htjeli da budu samo posmatrači istorijskih događaja, nego i zapaženi učesnici. Tako se veliki broj njih priključio trinaestojulskom ustanku. O tome svjedoči veliki spomenik na početku sela.
Većina stanovnika je napustila selo i napravila nove kuće u dolini ispod prvobitnog sela. Vjekovima se ovdje živjelo od ribolova. Postoji i duga tradicija vinogradarstva i pravljenja vina. Zato je velika šteta što se ne napravi projekat i krene u restauraciju sela. Ovo bi sigurno mogla da bude reprezentativna turistička destinacija i to ne samo u okviru NP Skadarsko jezero, nego i daleko šire. Godinje ima staru, izuzetno zanimljivu arhitekturu, istorijske priče koje se pružaju kroz vjekove i tradiciju pravljenja vina. Sa malim kafićima u prizemljima kuća, obilježenim i uređenim ljetnjikovcem iz doba Balšića, uređenim izvorima…to bi mogla da postane top destinacija o kojoj se prenose dobri glasovi. Još kad bi se rasčistio prolaz od prve do poslednje kuće, koji je nekad postojao. Da je bilo sreće, dobrih namjera i pametnih planiranja nadležnih za oblast turizma, priča o Godinju bi se već nadaleko čula.
Za sad postoji samo potencijalna, a neiskorištena mogućnost da se ove lokacije predstave turistima na pravi način. Ja se i dalje nadam da će nekad, na pozicijama koje odlučuju o ovako bitnim stvarima biti postavljeni stručni, sposobni ljudi, voljni da Crnu Goru kao turističku destinaciju predstave na najbolji mogući način. Vjerujem da je to moguće. Još uvijek.
Preuzeto sa : Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
