Stalno ističem da sam prvenstveno veliki ljubitelj prirode. U skladu s tim, uvijek sam prednost davala geografiji. Istorija me interesovala samo kao kulturološka kategorija. Nisam htjela da me prošlost opterećuje, kao brojne ljude sa kojima sam imala priliku da komuniciram. No, nekako jedno ne ide bez drugog. Šetajući po ovoj našoj maloj, ali raznovrsnim prirodnim ljepotama bogatoj zemlji, nailazila sam na brojne građevine koje su me zaintrigirale. U startu mi je plan bio da obiđem sva jezera u Crnoj Gori. Tako je na red došlo i Šasko jezero. Prvi put sam ga obišla prije četiri godine. Jezero se nalazi u blizini Vladimira, mjesta koje je smješteno pored puta koji od Bara ili Ulcinja vodi ka Sukobinu, graničnom prelazu sa Albanijom. S obzirom na međunarodni značaj puta, on je u sramno lošem stanju i žalosno je da nadležni ne preduzimaju ništa tim povodom. Frekvencija saobraćaja ovim pravcem je u porastu. Sve više ima i velikih, turističkih autobusa, a put je nedovoljno širok i za mimoilaženje malih automobila. Nego, da se vratim jezeru.
Iz centra Vladimira se uočava tabla koja pokazuje pravac prema Šaskom jezeru. Na tabli piše i Svač. Na njega smo prvo naišli. Bio je kraj novembra i velika gužva nas je zbunila. Svratili smo da vidimo o čemu se radi. Tek ovlaš sam bila načula o postojanju ovog starog grada i zadivila sam se pročelju jedne građevine koja me je momentalno “kupila”.
Okolo je bilo puno ljudi i nije nam bilo teško da zaključimo da se radi o arheolozima koji će, ponadala sam se tad, da nam otkriju drevne tajne ovog mjesta. Nismo htjeli da ometamo radove. Iako je bila druga polovina novembra, dan je bio prelijep, a vegetacija još uvijek živa. U vazduhu se osjećao optimizam.
Popeli smo se do mjesta odakle se pruža pogled na Šasko jezero. Nigdje sunce ne brani fotografu da napravi dobru fotografiju kao ovdje. Ili ja uvijek dođem u pogrešno vrijeme. Ova je od prije neki dan, za nijansu bolja od prethodnih.
Kada smo nakon obilaska, u tom momentu arheološkog lokaliteta, svratili do kafane da saberemo utiske i raširili novine uz kafu, bili smo zatečeni. Na dvije strane je bio tekst o istoriji Svača i planiranim arheološkim iskopinama. Nismo mogli da vjerujemo u toliku slučajnost. Znam da mnogi sumnjaju u postojanje slučajnosti. “Sve to ima svoje…” Pa i ja, poslije nebrojenih sličnih “slučajnosti”, počeh da podržavam stanovište da njih, u stvari nema. Sve se dešava s razlogom.
Bilo je, u međuvremenu, više tekstova o Svaču. U svakom od njih je ukratko opisana istorija Svača i autori većine tekstova su bili optimisti po pitanju budućnosti ovog mjesta. Naravno, bili su i zadivljeni njegovom ljepotom. Istorija ovog mjesta se u novinskim i online člancima mora pisati ukratko, jer kada bi se sve priče skupile, popunile bi podeblju knjigu. Odakle da počnem i kako da se ne ponavljam? I kako da spriječim čarke brojnih “poznavaoca istorije” koji priznaju samo ono što oni znaju? Ja priznajem da o ovom mjestu nisam znala ništa. Kada sam isčitala sve što se o njemu moglo naći na internetu, ostala sam zadivljena. Jednom riječju, tako dugu i bogatu istoriju kakvu ima Svač, ima malo koje mjesto u širem okruženju.
Nisam najbolji interpretator istorijskih podataka. Sem toga, podaci raznih autora nisu identični. Tek, istorija Svača se pruža kroz desetak vjekova. Negdje piše da počinje u četvrtom, a negdje u šestom vijeku. U svakom slučaju, početak postojanja se vezuje za Ilire. Kasnije su Svač jedni rušili, drugi gradili, dok ga Turci, definitivno, u XV vijeku, nisu razorili. Sve je ovo veoma zanimljivo, ali od sve burne istorije, mene je najviše frapirala najezda Mongola, koja je po Svač imala veoma loše posljedice. Zar su Mongoli i dotle stizali? Stvarno nisam zasluživala one ocjene iz istorije koje sam imala. Ili ovo nismo spominjali.
Ono što se stalno ponavlja, kada je Svač u pitanju, jeste legenda koja kaže da je na ovom prostoru bilo 365 crkava, po jedna za svaki dan u godini. Kažem legenda, jer su arheolozi uspjeli da registruju tek osam (neki autori spomiju i petnaest), od čega su samo dvije sačuvane toliko da se može prepoznati da se radi o većim građevinama. Koliko sam uspjela da odgonetnem, na fotografijama iznad je Crkva Svete Marije. Ispod je Crkva Svetog Jovana.
Nakon dvije i po godine smo ponovo pošli do Svača, da vidimo kako napreduju radovi. Bili smo razočarani što, ne samo da nije bilo vidljivih pomaka, nego je i ono što je bilo obilježeno prilikom prve posjete bilo zaraslo u korov.
Inače, prvo značajnije arheološko istraživanje je urađeno sad već davne 1985. godine. Toliko toga se tada otkrilo, a još više je bilo naznaka da tu ima još mnogo toga što tek treba da se otkrije. Svi su bili puni entuzijazma kada je riječ o ovom lokalitetu i predviđali mu svijetlu turističku budućnost. U svakom slučaju i istorija i arheologija bile bi bogatije za brojne, do tad nepoznate činjenice. Sličan optimizam je izbijao i iz svake riječi, kako arheologa, tako i turističkih poslenika, kada je počelo istraživanje krajem 2012. godine. Ponovo odoh do Svača prije neki dan. Razočarah se grdno. Sve zaraslo u korov i drače. Jedva se probih do crkve Svete Marije. Pošto sam se već maksimalno izgrebala i upropastila ranac (ali moja upornost ne zna za granice), u povratku pronađah jedva vidljivu stazicu kojom sam se nešto lakše vratila. Jedino što je urađeno poslije naše prve posjete su stepenice do crkve Svetog Jovana. Na tom lokalitetu su rađena neka iskopavanja, zato su na vratima postavljene zapreke za ulazak. No, sa gornje strane, koga ne mrzi da se pentra po kamenju koje nije ni malo stabilno, mogu da se osmotre radovi.
Na još jednom mjestu gdje su prije četiri godine obavljana srheološka ispitivanja stoji jedan odbačeni sto u fazi truljenja. Okolina je prilično zarasla u korov, tako da se ne uočavaju granice objekta koje su prvobitno bile označene.
Ispred srkve Svetog Jovana stoji jedna improvizovana bina i klupice za gledaoce. Ne znam kad i šta se ovdje gledalo. Šteta je što se to nije češće ponavljalo. Sa ovim mobilijarom, sraslim sa žbunjem, više zasigurno neće.
Pročitah i jednu zanimljivu priču iz 2012. godine, kako su lokalni stanovnici stavljali klipove, tj. kamenje na putu do iskopina, kako bi omele arheologe da im unište fudbalsko igralište koje se nalazilo između glavnog puta i iskopina. Četiri godine kasnije mogu da konstatujem da je fudbalsko igralište živo i zdravo. Pored njega se nalaze neki neobični stubovi koje ne mogu da povežem sa Svačom. Odakle su, i kakve je namjere imao onaj koji ih je ovdje postavio, za mene je tajna.
Ne da nisam zlonamjerna, nego bih bila presrećna da sam ovdje uočila neki napredak i da se bar deseti dio nadanja turističkih poslenika ovog kraja ostvario. Nažalost, lično sam se uvjerila da je sve krajnje zapušteno i prepušteno zubu vremena koje je neumoljivo. Razočarani viđenim, pošli smo do restorana Šasko jezero (Shasi) koji se nalazi malo dalje od Svača, u pravcu Fraskanjela. Za razliku od Svača, restoran i njegova okolina su na nas ostavili pozitivan utisak. Postoji i staza do obale jezera koja vodi kroz visoku trsku. Stajala sam na ivici vode neko vrijeme, nadajući se da ću “uloviti” koju pticu objektivom. No, ptice su bile prebrze za mene, a i objektiv je bio prilično slab za takvu udaljenost. Shvatila sam da nisam dorasla tom poslu. Da mi sem boljeg objektiva treba veće strpljenje, jače ruke i bolji refleksi.
Na stijeni iznad novog restorana, u doba društvene imovine nalazio se prelijepi restoran. Kada je prestao da radi, ne znam. Spolja se i dalje dobro drži, a do kad će, ne zna se. Lokacija i spoljašnji izgled su zbilja bili impresivni.
U blizini ovog, nailazimo na još jedan objekat iz doba SFRJ, koji čeka da se uruši sam od sebe i prestane da nervira nadležne svojim postojanjem, jer se uvijek nađu ovakvi kao ja, koji ih podsjećaju da su prema svemu ovome mogli da se odnose na neki drugi, pametniji način i iskoriste ono što su naslijedili od prethodnika. To je karaula Fraskanjel. Nalazi se malo dalje od restorana. Prije Fraskanjela se skreće lijevo, pored table koja upozorava da je u blizini granica. Granica je rijeka Bojana. Graničnog prelaza nema. Kasarna se nalazi na uzvišenju sa veoma dobrim osmatračkim položajem.
Odavde se pruža izvanredan pogled na Bojanu koja ovdje pravi krivinu. Albanija je sa druge strane obale. S njihove strane je ravnica, brojne kuće i dosta obradjenih površina. S naše strane, brdo obraslo šibljem. Šiblje je toliko preraslo da je maksimalno suzilo put koji vodi do kasarne. Mi smo već toliko izgrebali naš auto tokom raznih avantura, da ogrebotina više ili manje nije bila od značaja.
Januarski dan je kratak, pa smo se vratili kući bez svraćanja u Ulcinj, koji mi je jedan od omiljenih naših gradova i o kojem sam već pisala u dva navrata. Koliko god da uživam u šetnjama prirodom i istraživanjima (meni) nepoznatih predjela, često ponesem i neku gorčinu i zapitam se: zar ne možemo bolje? Imamo toliko toga, samo nam nedostaje domaćinsko gazdovanje i dobra namjera onih čija je to nadležnost.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
