I ovog ljeta dio svog godišnjeg odmora Luiza Zlatović sa porodicom provodi u rodnom gradu: ova Baranka živi skoro četvrt vijeka u Vankuveru, gdje je stekla reputaciju cijenjenog arhitekte i sa suprugom Džordžom Divaldom dobila kćerke Ariju (10) i Kjaru (14). U svijetu struke poznata je po svom autorskom doprinosu na projektu čuvenog Konvencijskog centra u Vankuveru, sagrađenog uoči zimske Olimpijade u ovom kanadskom gradu: specifikum ovog zdanja je inovativni "zeleni krov" koji na sebi ima mnoge lokalne biljke i košnice sa pčelama!.
Luizin potpis je i na dijelu projekta bolnice za djecu sa posebnim potrebama u Torontu, a radi u svojoj privatnoj firmi koju je smjestila u porodičnoj kući.
"Mogli smo bilo gdje u gradu, ali, ovako je zgodnije i zbog djece, a može i ručak da se pristavi pa da se odmah vratim za kompjuter", priča za "Vijesti" Luiza, koja je, pak, među svojim prijateljima odavno poznata i kao pravi arhitekta u-kuhinji!
Što u ličnim kontaktima, što preko društvenih mreža, Luiza pasionirano prenosi svoje inventivne recepte zasnovane prije svega na konceptu izvorne zdrave hrane. Kako sama kaže, u njenoj kući se ne jede ništa iz kutija, a sem mlijeka, mesa, onih vrsta voća koje ne uspijevaju u Vankuveru i nekih začina, skoro sve što sprema u kuhinji proizvodi u bašti svoje kuće, u kojoj je čak i jedna crna murva, kakvih inače u Baru danas nema više od tri-četiri stabla! Ne kupuje ni brašno, već različite žitarice melje kući po potrebi.
"To što na nekom pakovanju piše organski produkt, ne mora ništa da znači, uvijek treba pročitati sastojke i razumjeti na koji način je finalni produkt proizveden. Ili obrnuto, ne mora da ima etiketu organski ako je gajeno bez upotrebe pesticida, vještačkog đubriva i hemijskih sredstava za uništavanje korova. U mojoj bašti su od atipičnih kultura za Kanadu pored murve i japanska jabuka, kivi, dunja koja je vazda puncata, višnja, breskva, šljiva, jabuka, kruška, trešnja, ribizle, maline, grožđe, kopriva, pet-šest smokvi koje odlično rađaju, mada sazru sve odjednom u nedjelju dana ili dvije. Imam i šipak, on ne može da rodi, izbaci samo cvijet. Imala sam dva puta i maslinu, no, ovdje je za nju previše kiše. Limun se dobro drži ali je u saksiji i pazim da ga zimi unesemo. U dvorištu nikad ništa nije prskano", kaže Luiza.
Sa svojim ukućanima uživa i u konzumaciji i u uzgajanju voća i povrća, "nešto što se jede isti dan kada se ubere ne može se mjeriti sa onim što je u kutiji po nekoliko sedmica i tako izgubi pola vrijednosti samim stajanjem". Ističe, kuvar je bez recepata koje rijetko pogleda "a i tad se uvijek desi neka varijacija na temu". Zdrava hrana, dodaje, nije komplikovana, "takva su jela po pravilu jednostavna".
"Jela koja spremam gotovo da se nikada ne ponove. Ne počinjem nikad od recepta, počnem od onoga što je trenutno zrelo u bašti ili u jeku na lokalnoj, zaista izvanrednoj organskoj pijaci. Otvorim frižider, pogledam što je unutra i što želi postati dodatni dio te jestive kreacije... Kanađani su veoma otvoreni prema drugim kulturama te tako i prema drugim nacionalnim kuhinjama. Veoma im se sviđa naša pita sa sirom, ili sa mesom. Uvriježeno je da se deblja od upotrebe masti i da su one nezdrave-to je potpuno netačno, prirodne tradicionalne masti su zdrave, a šećeri su ti koji nas “ubijaju", kaže Luiza.
Od poslastica koje pravi i prepoučuje, omiljene su joj zapečene jabuke i dunje u rerni, u gusanoj emajliranojposudi, “ne koristim posuđe od teflona, aluminijuma a sve rjeđe i od rosfraja”. Prelije ih malo puterom prije pečenja od jedno dvadesetak minuta na 180 stepeni, zavisno od vrste jabuka.
Ne dodaje nikada šećer jer su čak i kisele jabuke sasvim dovoljno slatke kad se zapeku. Kad ih izvadi, pospe ih freško narendanim cimetom, opet dodaje puter, samo sada mnogo više, ili kokosovo ili maslinovo ulje - "kad god je nešto slatko, treba dodati zdrave prirodne masti jer se tako smanjuje skok insulina u našem tijelu". "Garnirung" su još orasi, pinjoli ili neki drugi orašasti plodovi i freško umućen šlag od slatke pavlake skinute sa domaćeg nepasterizovanog mlijeka.
Supe su u ovoj porodici veoma često na meniju. Kuvaju se po četiri-pet sati, po pravilu od kostiju sa hrskavicom, s tim da povrće ide u supu tek na kraju "da se ne raskuva", a meso se uzima direktno od malih proizvođača koji gaje životinje na tradicionalan način, "važno je da su životinje slobodne i provode dan na prirodnim pašnjacima, da nisu dohranjivane industrijski proizvedenom hranom i tretirane hormonskim preparatima".
"Ovakve supe su esencijalne za naše zdravlje, trebale bi biti bar dva puta nedjeljno na jelovniku. Ako se sjećate, naše bake su za porodicu supu pripremale skoro svakoga dana. U supu pored "obavezne" šargarepe, paradajza i paškanata, ja stavim još i sijaset drugog povrća i začina: tikvu, celer, pori luk, crni luk, jam, tikvice, koprivu, papriku, lovorov list, bob, boraniju, zavisi što je trenutno dostupno. Ovakva supa postaje sasvim drugačija u zavisnosti od omjera različitog povrća u njoj ali i načina na koji je ono isjeckano. Nekad na brzinu isječem povrće krupnije, drugi put ga narendam ili ostavim šargarepu “u komad”. Uvijek freško izmeljem biber u zrnu, iz onog kupljenog mljevenog je odavno sve izlapjelo. Neizostavni začini su neprerađena siva morska ili himalajska so, nikad industrijskim procesom nagrđena kamena, a "sveto trojstvo" su biber, đumbir i kurkuma zajedno, čime se pojačavaju pozitivne osobine kurkume. U supu nekad prije serviranja dodam i krem-slatku pavlaku", nastavlja naša sagovornica.
Krompir se u njenoj kući nikad ne guli - "kora ima više vitamina nego ono ispod nje", već se samo opere i malo četkicom izriba. Čak i ako je ostalo malo zemlje, kaže, ništa ne škodi, u zdravoj organskoj zemlji sa uravnoteženom mikroflorom su mikroorganizmi koji su korisni za naš organizam “korisne bakterije koje se bore sa onim štetnim kao što je kandida”. Za pečenje i prženje ne koristi biljna ulja, već uglavnom domaću svinjsku mast, koju sama istopi, a onima koji je ne koriste, kao alternativu preporučuje kokosovo ulje jer je vrlo postojano, "jeste skupo, ali, ne mora mnogo da se stavi, a miris se neutrališe čim stavite kap-dvije maslinovog ulja".
"Neki misle da se pravim mnogo pametna i važna kad promovišem organski proizvedenu hranu, ali, zaista je bolje kupiti pola kila neprskanih jabuka nego kilo i po onih koje "sijaju", ne pomaže što im ogulite koru, jer im je "sprej" već ušao u "meso". Uvriježeno je da je teško naći nešto što je zaista organsko-no, treba samo malo truda. Ja uvijek i u Vankuveru i u Baru posjetim domaćinstva poljoprivrednika od kojih kupujem. Svi su oni srećni i ponosni kad ih neko posjeti da vidi gdje proizvode hranu. Veliku važnost ima domaće mlijeko. Mi u Kanadi jednom sedmično proputujemo sto kilometara do farme i toliko nazad, da bi nabavili domaće mlijeko po cijeni od ovdašnjih pet eura za litar. Ovdje sam jednoj ženi od koje uzimamo mlijeko dala staklene boce i čim pomuze, odmah moje mlijeko stavlja u frižider. Ono se pije neprokuvano, nema nikakvog mirisa, pitko je kao voda, od njega kući sama pravim buter kad se odvoji krem", priča sagovornica "Vijesti".
Ljetnji evergrin je sataraš, samo isjeckani paprike i paradajz, “"može i malo porog luka", Luiza ga kuva nekih sat vremena na najtišoj vatri u gusanoj emajliranoj posudi, a pred kraj preko toga samo doda malo bibera, soli, petrusina ili bosioka...
"Stavim još i umućena domaća jaja. Mi usred Vankuvera imamo desetak kokošaka u zadnjem dvorištu, jer je dobra jaja teško naći, proizvođači večinom koriste soju za prehranu kokošaka, i tako one snose mnogo više, ali, ta jaja ne valjaju kao ova prava domaća. Te naše kokoške pri tome recikliraju ostatke obroka, pa je dupla korist", ističe Luiza.
Na njihovom stolu nema bijelog hljeba, uvijek je "neki domaći, sa raznim sjemenkama koji sama pravim". I tijesto za picu ima svoju posebnu formulu:
"Tijesto fermentiram preko noći, zamijesim ga od brašna mljevenog kod kuće i dodajem malo ili surutke ili limunovog soka, moze i jabukovo sirće. Ovaj proces neutralizuje neke štetne sastojke u žitaricama – fitinsku kiselinu i inhibitore enzima i dozvoljavaju vitaminima da budu više i lakše iskorišćeni. Ujutro dodajem prirodni kvasac. Moje brašno obično najmanje ima pšenice koja je u našem modernom svijetu najviše hibridizovana žitarica. Umjesto nje tu su većinom raž, heljda, jećam, spelta, kamut, proso, ovas, einkorn... jer sve te žitarice nose drugačije vitamine sa sobom", rekla je naša sagovornica.
Uzgajajte povrće na balkonima
"Moderan čovjek je postao jako lijen, misli da je velika komplikacija gajiti (praviti) hranu. Čak i u stanovima, da ne pričamo o kućama sa i minimalnom okućnicom, na terasi možete gajiti petrusin, paradajz, bosiljak, pogotovo u Baru gdje ima sunca na pretek. Uvijek možete staviti dvije-tri saksije sa paradajzom da imate za salatu barem za djecu. Ima mogo biljki koje zahtijevaju minimalnu pažnju, samo sunce i vodu, i apsolutno ih ne treba prskati", poručuje sagovornica "Vijesti".
Superbrzi ručak
"E, to je jedan uspjeli eksperiment za moje kćerke. Tanku paštu od heljde skuvam, dodam domaću nepasterizovanu pavlaku, tvrdi sir, lješnike, freške borovnice i malo ruzmarina koji slatkim jelima dodaje poseban šmek, ljudima treba vremena da shvate da je to on. U ovo "superbrzo jelo" stavim i cvjetove breskve ili jabuke, jer su jestivi i daju zanimljiv ukus. Serviram ovo jelo u keramičkim činijama koje sam sama napravila. Uglavnom u svim jelima koje pravim, trudim se da bude bar nešto nekuvanog povrća ili voća jer su u njima enzimi koji pomažu varenje, zato borovnice idu na kraju, kad se jelo malo ohladi",ukazuje Zlatović.
Bonus video:
