Vjerovatno ste se bar jednom u životu našli u situaciji da prijateljici pokušavate da objasnite da se zaljubila u pogrešnog muškarca i da pod hitno treba da ga ostavi. Slušali ste njene priče, brisali joj suze i čudom se čudili kako se uopšte mogla zaljubiti u nekog kao što je on. Ili je možda upravo vama bilo potrebno rame za plakanje jer ste se zaljubili u nekog ko vas ne cijeni, zanemaruje vas, maltretira ili iskorišćava.
Takve (anti) ljubavne priče vrlo su česte. Štaviše, mnogo su češće od lijepih ljubavnih priča u kojima se partneri vole, poštuju i u odnosu rastu i nadopunjavaju se. U čemu je stvar? Zbog čega se to događa? Zašto je zaljubljenost tako slijepa? U zaljubljenosti ima nečeg religioznog. Postoje određene dogme, tj. uvjerenja od kojih ne odustajemo. Najčešće vjerujemo, bez obzira na činjenice, da je naš partner zapravo negdje duboko u sebi dobar, pažljiv i nježan. Ili, pak, verujemo da će se loš partner promijeniti kada shvati koliko smo mi dobri, pažljivi, nježni... Cilj takvog religioznog razmišljanja, je naravno, raj. Međutim, u realnosti se događa upravo suprotno - emotivni pakao.
Formula za fantaziju
Cijeli proces je duboko podsvjestan, jer da nije, niko ne bi uporno ostajao u lošem odnosu s povremenim bljeskovima zaljubljenosti u kom je razmjera mučnih i svjetlucavih osjećaja (u najboljem slučaju) 80:20. Tkivo tog duboko podsvjesnog procesa jeste - fantazija.
U mašti je sve moguće. Dovoljno je zatvoriti oči i odlutati. Svjetlucave niti fantazije stvoriće „njega” koji je dobar, brižan, pažljiv, „njega” kom je žao što vas je povrijedio, „njega” koji uviđa da bi mu bilo mnogo bolje kada bi se prepustio ljubavi, i tako i sebi i vama uljepšao život. To mazanje očiju fantazijom krajnje je nefunkcionalno jer vas vodi samo u još dublje povrjeđivanje, ali iz nekog razloga, ta četkica kojom sebi mažete oči nije u vašim rukama. Ne znajući ni kako ni zašto, jednostavno se u nekom trenutku nađete tamo negdje, u ljubavnoj ideji koja je mnogo, mnogo ljepša od stvarnosti.
Jednačina na kojoj se temelji cijeli taj proces vrlo je jednostavna. Glasi: povreda + fantazija = zaljubljenost. Dakle, kada vas „pogrešan muškarac” povrijedi, umjesto da reagujete ljutnjom ili tugom, počinje da se budi fantazija koja povredu umotava u divan celofan zvan zaljubljenost. Nažalost, takav odnos može da traje godinama, pa i cio život. Možda i poznajete neku stariju ženu koja uporno za svog supruga alkoholičara i zlostavljača tvrdi: „Ma nije on takav, on je zapravo dobar. Samo treba pustiti da ga prođe...”
Teške potisnute emocije
Teški potisnuti osjećaji nešto su što skrivamo i od samih sebe. Kada bi starija žena iz gornjeg primjera doista doživjela svoju povrijeđenost nakon što je suprug alkoholičar po hiljaditi put izvređa ili udari, emotivna bi bol bila zaista jaka. Toliko jaka da bi ostajanje u takvom odnosu bilo neizdrživo. Međutim, ona ne želi da doživi taj bol u potpunosti. Ne želi da vidi cijelu sliku i pomiri se s tim da su nepoštovanje, grubost i maltretiranje realnost koja se ni sjutra ni prekosjutra neće promijeniti. Ne želi da se pomiri s tim da je realnost njenog braka bol, a ne ljubav. Ovo „ne želi” treba uzeti s rezervom, jer nije riječ o svjesnoj želji. Niko svjesno ne bi uporno ostajao u nečemu što mu očito čini loše. Stvar je u tome da svi mi tokom odrastanja naučimo u određenoj mjeri da potiskujemo i izbjegavamo neprijatne osjećaje. I ta navika „micanja”, „brisanja” ili „preskakanja” neprijatnih osjećaja ostaje.
I onda, kada nas neko povrijedi, želimo što prije da pobjegnemo od neugodnog osjećaja, bilo da je riječ o tuzi, ljutnji, sramu ili nekoj mješavini osjećaja koju ne možemo jasno imenovati. Kako bismo pobjegli od tih osećaja, fantaziramo. Baš kao djeca, koja su se odrastajući u lošim porodičnim uslovima povlačila u svoj svijet i gradila neke svoje priče u kojima je sve ljepše.
Dakle, kad god se dogodi da neko ostaje zaljubljen u nekoga, iako je taj odnos loš, na snazi je zakon: povreda + fantazija = zaljubljenost.
Ono što u cijeloj toj situaciji može biti od pomoći upravo je suprotno od fantazije. Tvrda realnost. Činjenice. „Nije me nazvao”, „rekao mi je da sam glupa”, „nakon seksa okrenuo mi je leđa” i sve ostalo što je proizvelo emotivni bol. I zatim, ostajanje s tom boli. Ostajanje dok god traje. To može da bude teško, ali zapravo, dugoročno gledano lakše je nego ostajati u istom začaranom krugu boli i idealizacije. Bol je teška, ali ako je to cijena koju treba platiti za otvaranje očiju i napuštanje lošeg odnosa koji donosi samo još više boli, svakako se isplati.
Bonus video:
