Kao što to većina djevojčica voli i Jelena Đukanović, dizajnerka tekstila, modna kreatorka i stilistkinja, kao mala voljela je da se igra sa krpicama i šije lutkicama odjeću. Međutim, rijetke su djevojčice koja kada odrastu hobi iz djetinjstva pretvore u posao. Jelena je jedna od tih. Završila je Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu i odlučila da svijet mode bude njeno poslovno okruženje.
Ali, već na samom početku je odlučila da se crnogorskoj javnosti ne predstavi klasičnom modnom revijom i još klasičnijim modelima. Htjela je da skene pažnju na sebe, modu predstavi kao ozbiljno-neozbiljnu stvar i u sivilo svakodnevice unese smijeh i boju. I uspjela je u tome.
“Prvi uspjeh sam doživjela na FIAT-u 1997. godine kolekcijom ‘Miholjsko ljeto’. Još uvijek nije bilo priča o reciklaži, a ja na krovu Doma omladine, sa slatkim bucmastim manekenkama predstavljam kolekcije kupaćih kostima i šešira, dnevnih i večernjih haljina od krep papira, najlon i kesa za smeće, plastičnog cvijeća.
Moj drug Draško Đurović mi je pomogao da svu tu priču postavim na krovu Doma omladine, gimnazijalke iz susjedstva nosile su modele, a čak smo imali i psa koker španijela, takođe manekena, koji je nosio frak, cilindar i leptir mašnu. Nijesam imala namjeru da od toga pravim ozbiljnu stvar. Htjela sam da ljudi uživaju, da im na licima vidim osmijeh i da to bude nešto neobično.
Kada sam sjutradan pregledala snimke vidjela sam ozarena lica publike i shvatila da sam uspjela u namjeri. I kasnije kada sam radila revije nastojala sam da unesem neku performersku dozu i humor”, priča kreatorka koja je ekipu “Vijesti” dočekala u Studiju za dizajn tekstila „Sof Sof“ u Nikšiću, koji je otvorila prije skoro osam godina.
Jelena smatra da moda nije ozbiljna stvar, jer to je sve ono što živimo i u čemu se nalazimo. Međutim, veliku razliku pravi između autorskih i komercijalnih modnih revija. Dok u prvom slučaju može da pusti mašti na volju ne vodeći računa o udobnosti i nosivosti materijala, komercijalne revije traže nešto drugo – kvalitetan, udoban materijal i modele koji će biti nosivi. Ali, u oba slučaja autorski pečat je neminovan.
U butiku ADL u podgoričkom tržnom centru “Mall of Montenegro” otvoren je "dizajnerski ćošak" u kojem su izloženi modeli nekoliko crnogorskih kreatora. Među njima je zimska kolekcija Jelene Đukanović pod nazivom “Utopli me”.
Jelena smatra da moda nije ozbiljna stvar, jer to je sve ono što živimo i u čemu se nalazimo. Međutim, veliku razliku pravi između autorskih i komercijalnih modnih revija
“Krajem ljeta sam po narudžbi radila malu kolekciju za Moskvu, sakoe, kapute, mantile, tunike, blejzere. U pitanju su veći brojevi koji su kod njih deficitni. Onda se namatnula ideja da sve to što smo uradili za Moskvu uradim i za crnogorsko tržište jer ni kod nas nije ništa bolja situacija. I kod nas je deficitarna fina, ukrojena odjeća za, ne punije, več stasite dame, pošto je Crna Gora zemlja stasitih ljudi. Tako je nastala kolekcija ‘Utopli me’”, priča Jelena i pokazuje sako i blejzer iz pomenute kolekcije.
Kostimi za više od 20 predstava
Jelena radi i kao kostimograf i do sada je uradila kostime za preko 20 pozorišnih predstava, devet igranih filmova, a nedavno je završila rad na seriji „Budva na pjenu od mora“.
“U predstava i filmovima reditelj je glavni autor i volim da se konsultujem sa njim, a veoma volim da ugodim glumcima jer njihovi zahtjevi nijesu iz nekog hira već iz potrebe da im ono što nose bude udobno. Rad kostimografa je timski rad i do sada sam dobro sarađivala sa svima. Iz dana u dan učim i od glumaca i od kolega scenografa. Predstava koju posebno pamtim je ‘Legenda o Zorou’ nikšićkog pozorišta.
S obzirom da je to bio moj pozorišni prvijenac ona mi je posebno prirasla srcu. Predstava je bila zaista lijepa, a kostimi mnogo slatki, tako da sam uživala u tom radu. Što se filmova tiče ovaj zadnji na kome sam radila, ‘Dječaci iz Ulice Marka i Engelsa’ od Nikole Vukčevića mi je posebno ostao u sjećanju. Veoma smo lijepo sarađivali u jako teškim uslovima – i materijalnim i klimatskim.
Nikola je divan čovjek i saradnik i volim sa njim da radim. Već sam sa njim radila pozorišne predstave, reklame”, kaže dizajnerka koja je imala i takve modne izazove poput “oblačenja” Ramba Amadeusa u spotu za pjesmu “Euro neuro”, kojom je prošle godine predstavljao Crnu Goru na Eurosongu.
Kreatorka, koja se najviše pronalazi u ateljeu, do sada je imala modne revije po Crnoj Gori, Srbiji, Italiji, Grčkoj.
“Može li se živjeti od mode? Mora, s obzirom da moda nije moj hobi već posao od koga živim. Postoje periodi kada imam previše posla, a onda dođe vrijeme stagnacije. Ne znam da li se baš može živjeti samo od kreiranja ali pošto radim za pozorište, film, reklame, razne događaje, naučila sam da ‘plivam’”, sa osmijehom kaže žena kojoj je udobnost glavni kriterijum za odjeću koji nosi.
Priznaje da mnogo voli štikle ali se za njih vrlo rijetko odlučuje jer su neudobne, dok su haljine i sakoi čest komad njene garderobe.
Zajedno rade 15 godina: Marina Žugić (Foto: Ivan Petrušić)
Bolje se radi udvoje
Saradnja sa Mirom Žugić, koja je Jelenin stalni asistent u ateljeu, počela je prije 15 godina na zadovoljstvo obje dame. “Sa Jelenom je tako lako raditi kao da radim sama sa sobom. Našli smo se na predstavi o Zorou i od tada radimo zajedno.
Uvijek sam voljela da pravim nešto što drugi nemaju, da eksperimentišem, a to mogu i ovdje, jer Jelena nije nadmena, prihvata predloge i sugestije i zaista je lijepo raditi s njom”, kaže Mira koja ne bira materijal sa kojim će da radi, dok joj privatno najviše “leži” pletena odjeća.
Uvijek sam voljela da pravim nešto što drugi nemaju, da eksperimentišem, a to mogu i ovdje, jer Jelena nije nadmena, prihvata predloge i sugestije i zaista je lijepo raditi s njom”, kaže Mira
Crnogorke spremne za modne izazove
Jelena kaže da su Crnogorke prije dvadesetak godina bila “uniformisane”, dok su danas sve više sklonije modnim izazovima. “Prije se dešavalo da ono što vidite na izlogu vidite i na ulici. Sada to više nije slučaj.
Vjerovatno ima uticaja i to što su došli razni brendovi pa je mnogo veći izbor odjeće. Prevaziđene su i ogromne serije, a vjerovatno su se i žene opustile, sazrele i osvjestile u modnom pogledu. Sada su zanimljive kombinacije mnogo češće i ima baš interesantno obučenih žena”, kaže kreatorka.
Počasne Paštrovke
Ono na šta je modna kreatorka iz Nikšića, koja je rodom iz Beograda, posebno ponosna je revija „Bauo, skrinja paštrovska“ kolekcija koja je inspirisana paštrovskom narodnom nošnjom. “Na Akademiji smo izučavali stare tekstilne tehnike i tehnike tkanja. Moj diplomski rad je bila ogromna tapiserija, tri puta pet metara. Poznajem dosta tih tradicionalnih tehnika, što sa Akademije, što od bake, majke, tetke, Mire.
Prije 12 godina pozvala me Olja Franović, direktorica Spomen doma Reževići da uradim replike paštrovske nošnje. To joj je trebalo za stalnu postavku. Zajedno smo tragale po pisanim izvorima jer nijesmo imale materijalnu građu i iz knjige dr Jovana Vukmanovića koji je bio etnolog i koji je detaljno opisao nošnju. Korak po korak uspjela sam da napravim četiri replike od 15 do 19.vijeka.
Nakon toga Sonja Suđić iz Petrovca je u Spomen dom donijela legat, bijelo rublje njene majke – stono, intimno i posteljno, pa mi je Olja predložila da napravim reviju ‘Bijelo na bijelom’, da koristim iste tehnike, iste krojeve ali da ih malo osavremenim. Olja je sa Durmitora, udata je u Paštoviće, pa je ispalo da Beograđanka i Durmitorka čuvaju paštrovačku tradiciju. Često nam u šali kažu da smo mi počasne Paštrovke”, sa osmijehom, ali i ponodsom, kaže Jelena.
Galerija
Bonus video:
