Za nekog su statusni simbol, za nekog nužno zlo, za nekog mala škrinja tajni, za nekog divna uspomena na dragu osobu ili period života...
Marilyn Monroe nije bila u pravu, nijesu dijamanti najbolji prijatelji djevojaka. Budimo realne, tražimo moguće – naš najbolji prijatelj, tačnije prijateljica od koje se ne odvajamo – ipak je torba. Jedna urednica italijanskog časopisa Elle rekla je da su za nju njene voljene torbe kao bebama ona njihova ćebenca za sigurnost koja vuku sa sobom i kad im je to zgodno i kad nije. Prava torba nas uvijek može barem malo utješiti kad nam se čini da je svijet prazan, pust i ružan. U njoj se skrivaju naše male tajne, s njom uvijek živi trenutak kad smo je kupile, sjećamo se ko je bio s nama, one su za nas žive kao neki predmet iz crtanog koji leži beživotno, a onda naglo počne da pleše po kući, piše Elle.hr.
Poznata modna novinarka Dana Thomas napisala je 2007. cijelu knjigu o tome kako je istinski luksuz izgubio sjaj kad su modni konglomerati, opsjednuti isključivo zaradom na račun kvaliteta, luksuz lišili majstorskog dodira i pravog dizana i pretvorili u statusni simbol koji se štancuje na Dalekom istoku, jeftino, brzo, gotovo kao podvala lakovjernima.
Torba od skaja s monogramom koja u materijalu i izradi vrijedi nekoliko dolara prodaje se za stotine ili hiljade. Kao da je postalo dovoljno da torba ima samo logo za razmetanje, a kad je otvorimo, iznutra je tako loše napravljena da se lecnemo jer lažni spoljašnji sjaj skriva nešto ružno iznutra. Kao kod ljudi s novcem bez srca.
Bez pravog luksuza, smatra Thomas, bez savršeno oblikovanih predmeta koji su istovremeno i promišljeno dizajnirani i savršeno izrađeni, moda će odumrijeti, a s njom i naša kultura svakodnevice, najljepše od europske tradicije. To je misao koja grije dušu, što logomanija ne može: kupivši dobru torbu, ulažemo u očuvanje naše tradicije, u vječni život primijenjene umjetnosti.
Bonus video:
