Maja 2017, Luiza je odlučila da joj je život previše težak i da će ga okončati. Protekle četiri godine, četvoro braće i sestara je umrlo. Bliski prijatelji su se odselili. Osjećala se bolno, neizdrživo usamljeno. Šezdesetosmogodišnjoj Luizi (koristim njeno srednje ime da bih zaštitio njenu privatnost) bio je to četvrti pokušaj samoubistva i ovoga puta je bila odlučna da uspije.
Napisala je pismo sa instrukcijama gdje se nalaze važna dokumenta i ko šta treba da naslijedi. Onda se prijavila u motel, stavila plastičnu prekrivku na krevet, legla i progutala šaku pilula sa šampanjcem. Nekoliko dana kasnije probudila se na psihijatriji. Spremačica u motelu ju je pronašla. “Bila sam veoma ljuta što nisam uspjela”, rekla je ona. Pokušala je, bezuspješno, da presiječe vene narukvicom.
Samoubistvo je danas deseti uzrok smrti u Sjedinjenim Državama, pokazuju podaci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti. A nova klasa lijekova za liječenje depresije (i samim tim i samoubistva) nije se pojavila u posljednjih 30 godina, od pronalaska selektivnih serotonin inhibitora, poput prozaka. Psihijatriji su potrebni novi načini liječenja pacijenata koji se pojave sa stomakom punim tableta. Sada naučnici misle da su možda našli jedan - stari anestetik po imenu ketamin koji, u malim dozama, može gotovo momentalno da zaustavi samoubilačke misli.
Depresija postoji u Luizinoj porodici. Prozak joj je jedno vrijeme pomagao ali je prestao krajem dvijehiljaditih, što se ponekad dogodi. Nijedan drugi lijek joj nije pomagao da se riješi crnih misli. Poslije pokušaja samoubistva, psihijatar joj je predložio da proba sa ketaminom.
Pristala je i dobila ga intravenozno. U roku od nekoliko sati, osjetila se bolje. Puštena je iz bolnice. Kod kuće je otkrila da odlazak u supermarket više nije “herkulovski zadatak”. Odlazak u auto-perionicu nije nesavladiv posao. “Život je bio bolji. Savladiviji”, rekla je ona.
Upotreba ketamina za liječenje depresije i samoubilačkih tendencija je pomalo kontroverzna. Brojne male studije pokazuju da lijek ima veliki potencijal, ali je do sada testiran u placebo kontrolisanim studijama na nekoliko stotina pacijenata. Problem je što je to i popularna klupska droga. Poput morfijuma, funkcioniše kao opijat i može da izazove osjećaj euforije. Povremeno korisnici ketamina mogu da dožive ozbiljne simptome, uključujući i oštećenje mozga.
Bez obzira na to, ako se pokaže da je bezbijedan i efikasan u malim dozama, ketamin bi mogao da transformiše način na koji ljekari liječe pacijente sa samoubilačkim tendencijama i depresijom. Osim sedacije i fizičkog obuzdavanja, ljekari nemaju mnogo načina da brzo spriječe samoubilačke misli. Antidepresivima koji su sada u upotrebi potrebne su nedjelje, ponekad i mjeseci da prorade, ako uopšte prorade. Takođe, paradoksalno, mogu da povećaju samoubilačke ideje kod nekih pacijenata. Za terapije razgovorom takođe je potrebno vrijeme da prorade (pod uslovom da uopšte imaju efekta).
Istraživači sa Jejla otkrili su ketaminov potencijal da se koristi kao antidepresiv krajem devedesetih i naučnici Američkog nacionalnog instituta za mentalno zdravlje potvrdili su to sredinom dvijehiljaditih. Uslijedile su brojne studije koje su pokazale da lijek pomaže pacijentima na koje ništa drugo ne utiče. Ne utiče na sve u ovoj grupi, ali kada utiče, to se dogodi u roku od nekoliko sati.
Pošto je ketamin već odobrila Američka administracija za hranu i lijekove, ljekari mogu da ga prepišu pacijentima i za neka druga stanja. To znači da je, teorijski, lijek dostupan.
“Više pacijenata bi ovo trebalo da zna”, kaže Luiza. “On zaista spasava život”.
Ranije ove godine, pisao sam o ketaminu i depresiji za list “Wired” i pacijenti su mi davali različite verzije iste stvari - da im je ketamin promijenio život i, u nekim slučajevima, spasao ih.
Ketamin funkcioniše drugačije od drugih antidepresiva. Preovladavajuća teorija je da utiče na glutamate u mozgu za koje naučnici sada tvrde da utiču na depresiju više nego serotoninski način koji su koristili lijekovi poput prozaka. Istraživanje na životinjama pokazalo je da djelimično blokiranje nekih glutamatskih receptora povećava plastičnost mozga - njegovu sposobnost da pravi nove veze između neurona - i sređuje neke abnormalije koje su rezultat hroničnog stresa. Ovi uticaji na mozak uz brzinu funkcionisanja ketamina inspirisali su niz novih istraživanja. Radi se na sve više lijekova koji su ili derivati ketamina ili su zasnovani na tome kako naučnici misle da on funkcioniše.
Ali za mnoge ketamin ima jednu veliku manu. Može da izazove halucinacije i asocijalno ponašanje. Pacijenti mogu da imaju utisak da su napustili tijelo ili da umiru. Luiza je prvo iskustvo sa ketaminom opisala kao Pikasovu “Gerniku” - poremećeno i neprijatno. Ali dalje liječenje je, kaže, bilo “divno” - prepuno predstava ptica, riba i kitova.
Tu je i pitanje bezbijednosti dugoročne upotrebe. Depresivni pacijenti često moraju da se vraćaju po dodatne tretmane (Luizi je infuzija potrebna jednom mjesečno). Lijek se smatra bezbijednim kada se jednom uzme, ali niko ne zna koliko uzimanje više doza može da utiče na mozak. A može da izazove i zavisnost.
I pored toga, desetine klinika nude infuzije ketamina kao nezvanični lijek protiv depresije. Stavovi o tim klinikama kreću se od toga da ih doživljavaju kao mjesta koja se kockaju sa životima pacijenata da bi profitirala, do mjesta gdje pomažu očajnim pacijentima. Dr Semjuel Vilkinson, psihijatar sa Jejla koji proučava ketamin, brine da neke od ovih klinika olako odbacuju druge tretmane u korist ketamina. Primjer: Luiza je odbila elektrokonvulzivnu terapiju jer se sjeća da su od nje njena majka i baka bile “živi zombiji”.
Doktor Vilkinson smatra da pacijenti treba da razmotre sve mogućnosti prije prebacivanja na ketamin (a elektrokonvulzivna terapija je znatno unaprijeđena, dodao je on). On brine da samoubilački impulsi kod nekih pacijenata mogu naizgled da nestanu poslije liječenja ketaminom, da ti pacijenti budu otpušteni iz bolnice i da im se onda samoubilačke tendencije vrate.
Potrebno je izmjeriti rizike liječenja sa nesigurnim dugoročnim posljedicama i stanja čiji je glavni simptom poriv da se ubijete.
Najveću podršku ketamin dobija od onih koji rade u borbenim redovima medicine: ljekara iz hitne pomoći. Luizu sam upoznao preko prijatelja Loana Stjuarta koji radi u hitnoj pomoći u Nju Meksiku gdje su Luizu primili zbog predoziranja. On takođe liječi pacijente u klinici za liječenje ketaminom u koju je Luiza na kraju počela da odlazi.
Ljekari iz hitne pomoći često su upoznati sa ketaminom. Doktor Stjuart ga redovno koristi kao anestetik za djecu baš zbog toga jer se smatra bezbijednim. Sada kada su istraživanja pokazala da bi mogao da liječi depresiju i zaustavi samoubilačke impulse, on vjeruje da bi ljekari trebalo da ga ponude pacijentima koji žele da se ubiju još u hitnoj pomoći.
“Mogli bismo da pomognemo mnogima tako”, rekao je on.
*Mozes Velaskez-Manof je autor knjige An Epidemic of Absence: A New Way of Understanding Allergies and Autoimmune Diseases i urednik magazina Bay Nature.
The New York Times
Bonus video:
