Šta se sve podrazumijeva pod seksualnim nasiljem?
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili predlog usmjeren protiv osobe i njene seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakteriše ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.
Silovanje nije samo fizički napad, nego povreda ličnih, intimnih i psiholoških granica. To je rodno zasnovano nasilje, rodni zločin, predominantno počinjen od strane muškaraca protiv žena i djevojaka, ali takođe i protiv dječaka i drugih muškaraca.
Zašto se silovanje razlikuje od drugih oblika nasilja nad ženama?
Seksualno nasilje zadire u intimnu sferu života osobe koja ga je preživjela. Ono se povezuje sa seksualnošću koja je i dalje tabuizirana tema u društvu i na taj način je gledaju i žrtve i njihova okolina.
Okruženje može dodatno otežavati situaciju time što svojim predrasudama nameće osjećanje krivice osobi koja je nasilje preživjela. To ne moraju biti eksplicitne poruke, već mali gestovi i rečenice koje, umjesto da odgovornost za počinjeno krivično djelo usmjere isključivo na onoga ko ga je izvršio, neki dio krivice prebacuju na žrtvu. Time se nasilje tretira kao nešto za šta se podrazumijeva da je moguće da će se desiti, što je reviktimizacija - žrtva je ponovo učinjena žrtvom i nanesena joj je dodatna trauma.
Sa kojim se posljedicama suočavaju žene koje su preživjele silovanje?
Silovanje nosi specifične zdravstvene rizike i posljedice, kao što su povrede, seksualno prenosive bolesti, neželjena trudnoća, zaraza HIV-om. Međutim, tjelesne povrede kao posljedica silovanja nisu toliko česta pojava kao što bi se možda mislilo, jer se najveći broj silovanja ne dešava na javnom mjestu, već u privatnom prostoru silovatelja ili žrtve. Najveći broj silovanja je upravo silovanje od poznate osobe, u braku ili intimnom partnerskom odnosu. Vjerovatnoća da će žena biti silovana od svog sadašnjeg ili bivšeg partnera, a ne od nepoznate osobe, četiri puta je veća. Silovanje u braku se po pravilu i ponavlja više puta i predstavlja izdaju povjerenja, jer se dešava baš od one osobe kojoj bi trebalo da najviše vjerujemo i u domu koji bi trebalo da je sigurno mjesto. Do fizičkih povreda ne mora doći i zato što je često fizička prisila nepotrebna: ako neko ima oružje ili je jači, ako su djeca u drugoj sobi i mogu se uplašiti ako čuju, možda je najmudrije ponašati se tako da se izbjegne još veća povreda ili smrt. To može biti svjesni izbor, a može doći do toga da se osoba parališe od straha. Veliki broj onih koje su preživjele silovanje izjavljuju da su se plašile za svoj život. Naravno, posljedice mnogih silovanja jesu i fizičke povrede.
Koje su psihičke posljedice ovakve traume?
Početna reakcija najčešće obuhvata šok, nevjericu, potom strah.
Psihičke manifestacije traume se mogu svrstati u tri velike kategorije:
1. Povišena pobuđenost (stanje stalne strijepnje i pripremljenosti na opasnost usled iskustva da svijet nije bezbjedno mjesto i da opasnost prijeti, strahovi, gubitak povjerenja u ljude i težnja da se uvijek ima kontrola, razdražljivost, problemi sa spavanjem i koncentracijom…) 2. Ponovno proživljavanje događaja bez volje osobe kao da se zbiva u sadašnjosti - kroz snove, misli, slike, preplavljenost traumatskim događajem 3. Izbjegavanje mjesta, ljudi, sjećanja na događaj, pasivnost
Stalno osciliranje između sjećanja koja se nameću i želje da se ona izbjegnu dovodi do iscrpljenosti i bespomoćnosti osobe u pokušajima da svoja ponašanja prilagodi zahtjevima okruženja i svakodnevice.
To vodi povlačenju i izolaciji, narušavanju veza sa ljudima koji mogu biti izvor podrške u oporavku. U težnji da izbjegnu sve što može podsjetiti na traumu i da teška osjećanja umrtve, neke osobe mogu pokušati sebi da pomognu upotrebom droga i alkohola, što dodatno otežava oporavak. Ali, naravno da je oporavak od traume silovanja moguć. Reakcije su individualne. Najveća pomoć je podrška drugih osoba od povjerenja, bilo da su to prijatelji, porodica ili stručne osobe.
Sa čim se sve žrtve silovanja suočavaju na putu oporavka?
Osuđivanje okoline, izazivanje krivice u ženi da je na neki način doprinijela tome da bude žrtva. Čak i ako je neposredna okolina podržavajuća, sama kulutura u kojoj živimo i dalje je osuđujuća, tako da se pod njenim uticajem žena već u velikoj mjeri sama osjeća krivom, i govori sebi da se nije dovoljno potrudila da to spriječi. Važno je za svaku ženu koja je preživjela silovanje da zna da je učinila najbolje što je mogla u tom trenutku. I ako se nije suprotstavljala, ona to nije željela. Da je postojalo bilo šta što je mogla da uradi, ona bi to i učinila.
Kada se može reći da je oporavak potpun?
Što se samog psihičkog oporavka tiče, posebno je zbunjujuće za preživjele to što se može desiti da se sjećanja na preživljeni događaj odjednom pojave poslije nekoliko godina, kada je žrtva već mislila da je to iza nje, da se oporavila. To može izazvati veliki strah. Zapravo se u tim situacijama radi o tome da je, često pod pritiskom dobronamjernog okruženja i sasvim prirodne sopstvene želje da se što prije vrati svom svakodnevnom životu i odnosima i da što prije prestane da biva u teškim osjećanjima, žrtva nasilja preskočila dio oporavka koji podrazumijeva i bavljenje traumom. Nekada je neophodno i potrebno da budemo tužni i da plačemo, a da to ne shvatimo kao znak slabosti, da dozvolimo sebi i takva osjećanja.
Naprotiv, to je način da budemo jaki, da prihvatimo sve svoje emocije jer sve imaju snagu i svoju funkciju.
Oporavak je potpun kada je sjećanje na traumatski događaj potpuno integrisano u iskustvo osobe, kao i svi drugi životni događaji, kada ga se ona može sjetiti kada želi, a ne razmišljati o njemu kada ne želi, kada sjećanja ne naviru sama, kada se ponovo uspostave odnosi sa drugim ljudima i kada imamo svijest o tome i možemo da cijenimo činjenicu da smo tokom oporavka stekli novu snagu, iskustvo i vještine da sebi pomognemo.
Šta žena koja doživi silovanje treba prvo da uradi?
Treba da uradi ono što želi da uradi, što joj izgleda najbezbjednije i na šta je psihički spremna. Neke žene odmah odlaze u policiju i prijavljuju, druge ne. Brzim odlaskom u policiju obezbjeđuje se procedura kojom se dokazi silovanja čuvaju i najveće su šanse da silovatelj bude osuđen. S druge strane, prirodno je da poslije ovakvog događaja osoba ima želju da se istušira i to obično i radi, čime uništava dokaze.
Najvažnije je da, šta god da uradi, to bude njena samostalna odluka. U prvom trenutku može se obratiti i specijalizovanim organizacijama koje se bave podrškom osobama, prije svega ženama koje su preživjele seksualno nasilje jer su žene te koje su u većini slučajeva žrtve. U takvim organizacijama ona može saznati proceduru prijavljivanja i dobiti psihološku podršku. Može se obratiti i drugim stručnim osobama, s tim da je za mnoge zaista važan faktor da to bude osoba istog pola. Dublja psihoterapija se ne počinje neposredno nakon traumatičnog iskustva, već je podrška u prvom trenutku usmjerena na trenutno situiranje i zbrinjavanje, obezbjeđivanje bazičnih potreba.
Kako kao bliske osobe možemo pomoći žrtvi?
Trebalo bi da se podrazumijeva da toj osobi, prije svega, vjerujemo i da je ni na koji način ne osudimo.Treba da joj pokažemo da joj vjerujemo i nikako je ne pitamo kako je završila na tom nekom mjestu, da li je bila pijana i slično. Razuvjeravanje i ponovno uvjeravanje da nije ona kriva je često neophodno. Bez obzira da li je pružala otpor aktivno ili nije, važno je da je preživjela i uradila sve najbolje što je mogla da bi preživjela. Važno je ne ispitivati tu osobu i dozvoliti joj da ima kontrolu nad tim da li će, kome i šta ispričati.
Silovanje je traumatski događaj koji narušava povjerenje u druge ljude i, dok se događa, osobi koja ga preživljava u potpunosti oduzima kontrolu nad svojim ponašanjem i životom. Zato je važno da okruženje bude podržavajuće i ostavi dovoljno prostora žrtvi da samostalno donosi odluke koje se nje tiču, istovremeno ostajući dovoljno blizu da bi pružili podršku. Žrtva treba da sama odluči da li će prijaviti silovanje ili ne, da li će, kada i kome i koliko o tome govoriti.
Osoba koja je u prilici da bude podrška treba da zna sa čime se suočava, da je oporavak nekada dugotrajan proces, a uvijek proces koji ima određene faze, da može da očekuje i brzo poboljšanje i da je moguće da se poslije nekoliko godina teškoće ponove. Potrebno je strpljenje i razumijevanje, pažnja, ljubav, posebno kada je nasiljem uništeno povjerenje u ljude, a to je uvijek u nekoj mjeri slučaj.
Ukoliko ste žrtva silovanja, podršku možete potražiti na brojevima telefona: +382 020 232 254; 020 232 253 (SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica) e-mail: sos_pg@t-com.me www.sospodgorica.me Facebook: sospodgorica Twitter: @sospodgorica
Bonus video:
