Pandemija Kovid-19 je dovela do značajnih promjena u našem svakodnevnom životu. Kretanje je ograničeno, nezaposlenost je porasla, ljudi se prilagođavaju novim uslovima rada, novim uslovima u školovanju djece, zatvorenim vrtićima, a možda i najvažnije - nedostatku fizičkog kontakta s drugim članovima porodice, prijateljima i kolegama.
Tema očuvanja mentalnog zdravlja i brige o mentalnom zdravlju za vrijeme pandemije Kovid- 19 je više nego ikada u fokusu ne samo profesionalaca koji se bave temom mentalnog zdravlja, već i mnogih drugih institucija. Strah, briga i stres normalni su odgovori na percipirane ili stvarne prijetnje i u trenucima kada smo suočeni s neizvjesnošću ili nečim nepoznatim. Stoga je normalno i razumljivo da ljudi doživljavaju strah u kontekstu pandemije COVID-19.
Strahovi i reakcije se obično odnose na sljedeće:
- Strah da će osoba da se razboli i da umre;
- Izbjegavanje odlaska u bolnicu ili zdravstvene ustanove zbog straha da će se tamo zaraziti;
- Strah od nemogućnosti rada i zarađivanja tokom izolacije, otpuštanja s posla i gubitka prihoda;
- Strah da će biti stavljen u karantin zbog povezanosti s bolešću i zatim biti socijalno isključen/izolovan;
- Osjećaj nemoći - da zaštiti porodicu, da će ga karantin odvojiti od voljenih ljudi, itd.
Kada sagledamo cjelokupnu situaciju pandemija je svakako umnožila psihološke probleme koji variraju od depresije, anksioznosti, napada panike, somatskih simptoma i simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. U nekim situacijam bila je okidač i za mnogo ozbiljnije psihijatrijske probleme kao što su psihoze. Ne smijemo zaboraviti ni osobe koje su iznenada izgubile nekoga bliskog, što svakako može rezultirati dodatnim stresom, tugom, ljutnjom i ogorčenošću.
Čovjek jako teško podnosi da ostane sam sa sobom
Osobe koje su bolesne ili u karantinu mogu doživjeti stid, krivicu ili stigmu. Sve navedeno narušava zdravlje dodatno – kako somatsko, tako i mentalno. Možemo reći da smo se skoro svi susreli s anksioznošću, strahom, neizvjesnošću, ali intenzivnije je reagovala vulnerabilnija populacija i oni koji su već imali neku vrstu psiholoških problema.
Anksioznost ubrzava doživljaj gubitka kontrole i najkraća je prečica do panike koja nas disocira od mogućnosti racionalnog mišljenja i osjećanja. Strategije u mišljenju, koje su funkcionalne, odnose se na sljedeće: Prepoznaj da je tvoja uznemirenost potpuno normalna i da su različiti odgovori i reakcije potpuno normalni načini suočavanja s jednim nenormalnim iskustvom. U kulturološkom smislu imperativ da se drži socijalna distanca nije nešto što je imanentno našoj kulturi i direktno udara na gregarni i afilijativni motiv koji su snažno razvijeni u našoj sredini.
Osobe koje su bolesne ili u karantinu mogu doživjeti stid, krivicu ili stigmu
Postoji izreka „da zbijemo redove“ koja nas upućuje na način koji je bio uobičajen odgovor na neku opasnost. Novonastala situacija, s druge strane, iziskuje povišenu opreznost i s jedne strane može pomoći da osoba donese odluke koje i treba donijeti u ovom trenutku: da ne provodi vrijeme u velikim grupama ljudi, da često pere ruke i ne dodiruje lice. Takva ponašanja ne pomažu samo toj osobi, već i drugima. I na taj način, što pomažemo i drugima, pogotovo onim osjetljivijim i ugroženijim, mi i pored fizičke distance (nikako socijalne) možemo da pomognemo i zaštitimo druge.
S druge strane, imali smo puno više vremena da se bavimo svojim unutrašnjim promišljanjima, pitanjima smisla života i desio se zaokret od spolja ka unutra, ka unutrašnjem lokusu kontrole. Kriza nas je stavila pred zadatak da razumijemo i prihvatimo i svoje granice i svoja ograničenja i da se pomirimo s tim granicama i ograničenjima. Savremeni čovjek se često u životu žali da se malo tome iskreno raduje stoga što je svu svoju svijest okrenuo ka spoljašnjosti i malo radi na unutrašnjem životu od koga često bježi kroz obilje spoljašnjih stimulusa, senzacija, aktivnosti.
Bili smo svjedoci da smo za vrijeme boravka u kućama bili preplavljeni raznim instrukcijama i video materijalima kako „vježbati kod kuće, biti kreativan kod kuće“ sa svim mogućim varijacijama, a što govori u prilog da savremeni čovjek jako teško podnosi da ostane sam sa sobom. Zbog toga je ostajanje samo u tjelesnoj, socijalnoj i psihološkoj dimenziji nepotpuno da bi se čovjek uspješno nosio s ovakvim izazovima poput pandemije. „Tajna čovječijeg života nije samo u tome da čovjek živi već i u tome zašto živi“, riječi su Dostojevskog. I zato da bi se ovaj izazov potpuno prevazišao mora da se dogodi podizanje na viši, duhovni nivo ljudskog postojanja i smisla.
Rezilijentnost smatramo za otpornost ili sposobnost da se osoba nosi s problemima i nedostacima. Psihologija je definisala ovu vrstu otpornosti kao proces prilagođavanja situaciji u nesreći, traumi, tragediji, prijetnjama ili značajnim izvorima stresa - kao što su porodični problemi, ozbiljni zdravstveni problemi ili stres na radnom mjestu. Biti rezilijentan ne znači da osoba ne reaguje na stresore i da ne doživljava negativne emocije, već to da se na funkcionalan način nosi s njima i prevazilazi ih. Rezilijentnost se uči od najranijih dana, u primarnoj porodici, kroz socijalne kontakte.
Čuveni bečki psihijatar Viktor Frankl, čak je smatrao da je za duševno zdravlje neophodan određeni stepen napetosti i negirao pretpostavku da je za mentalnu higijenu u prvom redu potrebna ravnoteža ili, kako se to u biologiji kaže homeostaza, tj. stanje bez napetosti. Po Franklu „čovjeku za mentalno zdravlje nije potrebna homeostaza, već, naprotiv, stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan“. Takođe, Frankl je smatrao da će najveći mentalni problem savremenog čovjeka biti nedostatak smisla života tj. besmislenost življenja.
Vrlo je važna razlika što znači biti oprezan, a ne disfunkcionalan i paralisan strahom
Kako je iskustvo pokazalo, s krizom se bolje nose ljudi s unutrašnjim fokusom kontrole, emocionalno stabilni, fleksibilni, u funkcionalnim partnerskim i bračnim vezama.
Stoga bi društveni imperativ trebalo da bude na neprihvatanju individualističkog, egocentričnog i hedonističkog stila života koji u krajnjem proishodi otuđenošću, alijenacijom, socijalnom neosjetljivošću i lomljivošću na životne krize i da radi na jačanju zdravih stilova života, jačanju porodice kao stuba i temelja društva i upućivanjem na smisleno angažovanje, društvenu solidarnost i pomoć najugroženijima.
Prevashodni zadatak stručnjaka za mentalno zdravlje, u svijetlu trajuće pandemije, kao i nekih budućih kriza, jeste da pošalju poruku da je ljudski život univerzalna vrijednost. Smisao života postoji i može se naći čak i kada je praćen gubicima, nemogućnošću za radom, odsustvom naučenog lagodnog stila života. Kriza smisla kao široko rasprostranjeni simptom s kojim se često srećemo u psihološkoj praksi, navodi nas da i mimo pandemije moramo dati dublji odgovor na krizu smisla, a samim tim i ojačati pojedinca i naučiti da iz krize izađe jači i samosvjesniji.
Ne smijemo zaboraviti ni osobe koje su iznenada izgubile nekoga bliskog, što svakako može rezultirati dodatnim stresom, tugom, ljutnjom i ogorčenošću
Biti oprezan, a ne paralisan strahom
Postoji priča o susretu vođe karavana u Damasku i kuge. Kada je vođa karavana pitao kugu kuda je pošla, ona mu je odgovorila “Idem da uzmem hiljadu života”. U povratku, vođa karavana joj reče: „Ti si rekla da si pošla da uzmeš hiljadu života, a ne pedeset hiljada!“, a kuga mu je odgovorila: „Da, svi ostali su umrli od straha.“ Stres u značajnoj mjeri kompromituje naš imunološki sistem. Stoga je vrlo važna razlika šta znači biti oprezan, a ne disfunkcionalan i paralisan strahom. Moramo naučiti da povećavamo toleranciju na neizvjesnost i da bolje kontrolišemo ono što možemo.
Autor je psiholog u Kliničkom centru Crne Gore
Bonus video:
