Jedan od najvećih izazova savremene porodice jeste sve veći broj razvoda. Prema dostupnim podacima situacija u Crnoj Gori ne odstupa značajnije u odnosu na globalne trendove i možemo već govoriti o pravoj epidemiji razvoda.
Mladi ljudi se razvode a da se nisu još prakično dobro ni upoznali te se po nekim statistikama skoro polovina brakova završi u prve tri godine braka. Neke statistike govore da supružnici u toku dana razgovaraju svega nekoliko minuta. Porodica, u cjelini, sve manje funkcioniše kao zajednica, a sve više kao skup pojedinaca u kojoj u jednoj sobi neko četuje, u drugoj neko surfuje, u trećoj neko nešto gleda i veoma rijetko provode vrijeme zajedno. Jedna stara izreka kaže “Da bismo se voljeli moramo se poznavati”, a da bismo se poznavali moramo razgovarati a da bismo razgovarali morao naći vremena i stvoriti ambijent za to. Stoga su dobra međusobna komunikacija u braku i u porodici kao i zajedničko provedeno vrijeme neophodni da bi i djeca razvila zdrave navike, odgovoran odnos prema životu i razvila svoje potencijale.
Iskustvo kroz rad sa mladim ljudima koji su pred brakom kao i onima koji su već u braku uči nas jednoj bitnoj stvari, a to je da se odnos prema porodici gradi mnogo prije nego što je ona stvorena i da je jako bitno mladim ljudima izgrađivati pravilan odnos i smjernice i da sa mladim ljudima treba mnogo razgovarati i truditi se da bi imali ispravan odnos prema braku i porodici. Erih From u svojoj knjizi Umijeće ljubavi kaže da problem ljubavi “nije u pogrešnom izboru čovjeka, već u njegovoj nesposobnosti da voli”.
”Imati, a ne biti?”
Kroz razgovore sa mladim ljudima danas o njihovim očekivanjima od veze i braka reflektuje se u osnovi jedna velika samozaljubljenost i želja da nešto IMAJU, a ne da nešto BUDU. Pa tako su najčešći odgovori „želim da IMAM dobru ženu, da IMAM dobru djecu, da IMAM lijep život,dobar stan,kuću,...“ ili „želim da uvijek misli na MENE, da ME non-stop iznenađuje, bude pažljiv,da vidim da uvijek želi MENI da ugodi i udovolji...“
Ali najčešće, od „bajkovite vjenčanice, vjenčanja vijeka“, spektakularnih proslava, pa do razvoda ne prođe ni mjesec dana. To nam govori da dubina osjećanja i unutrašnja snaga osjećanja nimalo ne zavise od jačine njihovog spoljašnjeg ispoljavanja i najčešće iza sve te dimne zavese ne stoji autentično osjećanje niti emocija.
Jedna od karakteristika savremenog doba jeste da svako za sebe hoće neku udobnost, neku lagodnost, a veoma malo ima želje da se nešto BUDE Da se bude dobar muž, da se bude dobra žena, da se bude dobar otac, dobra majka. Na tom putu mora nečega i odreći i učiniti napor i požrtvovanost. Psihološka praksa nas upućuje da kod emocionalno nezrelih ličnosti ne postoji odgovor na pitanje Šta bih želio/željela da budem van ravni-volio/voljela bih da IMAM... I zbog toga se spajanje dvoje ljudi često dešava samo na biološkoj osnovi: uzrast, hormoni, ili na sociološko-ekonomskoj: približno isti socijalni, akademski, imovinski status koji se brakom udvostručuje. Jako često iza rečenice “Ljubav se ohladila” stoji zapravo činjenica da je nikada nije suštinski ni bilo.
Razlika između zaljubljenosti i ljubavi
Bitna i suštinska stvar jeste umjeće razlikovanja između zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljenost je u svojoj biti egoistična i sebična jer kada smo zaljubljeni fokusirani smo samo na nešto što možemo da dobijemo od te osobe i sa tom osobom smo sve do tada do kad ta osoba može da ispunjava te naše potrebe. Zaljubljenost se rađa iz privlačnosti, strasti, opčinjenosti, posesivnosti, navale hormona i mi se gotovo uvijek zaljubljujemo u nešto.
Sa druge strane osobine ljubavi jesu spremnost na odricanje i samopožrtvovanje i dok se zaljubljenost zaljubljuje zbog nečega ljubav voli bez razloga. Jedna pjesnikinja tako kaže da „voljeti nekoga znači vidjeti ga onakvim kako ga je Bog zamislio a ne onakvim kakvim su ga roditelji stvorili“. Voljeti nekoga podrazumijeva voljeti tu osobu bezuslovno ne očekujući ništa zauzvrat, uložiti sebe u dobrobit osobe koju volimo, ohrabrivati ga da dostigne najbolju verziju sebe. Ljubav zapravo jeste bezuslovno davanje, ne pokušavajući da drugoga kontrolišemo, osuđujemo i da ga uklapamo u sopstvena očekivanja.
Postoji priča o porodici i braku kao dva kamena,oštra i čvrsta koja su u istom džaku. Kada životni događaji i dešavanja protresaju taj džak moguće su dvije varijante ili će se kamenje izbrusiti i neće više ranjavati jedno drugo ili se neće osloboditi svojih oštrih ivica i onda će pocijepati džak i izletjeti vani. Ili će supružnici u braku izbrusiti jedno drugo uz pomoć svakodnevnih sitnih samoodricanja ili će potencirati na svojoj prevlasti,premoći, onoga u čemu su bolji, jači, veći, dominantniji i tako ranjavati jedno drugo i razleteti se izranavljeni svako na svoju stranu tražeći nekog novog da se odmjere. A kad su ljudi spremni da svoje prednosti i vrline stave u zajedničku službu i kada shvate da zajednicom ne gube sebe već naprotiv da dobijaju boljeg, oplemenjenijeg sebe tada se i ta dva kamena slivaju u jedan koje više nikakva teškoća ne može slomiti.
Afirmacija i potenciranje zdrave i snažne porodice biće uvijek „in“ i uvijek u modi, jer „kad nestane porodice nestaće i svijeta"
Iz svih navedenih stvari zaključak je da mlade ljude treba na vrijeme pripremati za trenutak kada će jednog dana postati supružnici, očevi, majke. Naučiti ih da je biti ličnost iznad toga da se bude individua. Naučiti ih da ne postoji ništa savršeno samo po sebi ali da smo tu zato mi da dopunjavamo tuđe nesavršenosti i da je ljubav nešto što se gradi, što zahtjeva podvig, požrtvovanost.
Bez obzira na forsiranje individualizma, karijerizma, hedonizma, konzumerizma, proklamovane „slobode i otvorenog uma“ i priče o braku kao nečemu prevaziđenom, nečemu što je vrijeme pregazilo i čemu je vrijeme za remont i što se kao snaga i životni uspjeh predstavlja zapravo samo robovanje svom ogromnom egu i fizičkom uživanju i blagostanju, porodica i brak kao institucija i dalje odolijevaju i odolijevaće ovim izazovima. Afirmacija i potenciranje zdrave i snažne porodice biće uvijek „in“ i uvijek u modi jer „kad nestane porodice nestaće i svijeta.“
Kroz razgovore sa mladim ljudima danas o njihovim očekivanjima od veze i braka reflektuje se u osnovi jedna velika samozaljubljenost i želja da nešto IMAJU, a ne da nešto BUDU
“Liječenje” roditeljskih frustracija
Savremeni roditelji, nažalost, često svoja nezadovoljstva, strahove i stresove svakodnevnog života, kao i slabu i lošu komunikaciju sa bračnim partnerima „liječe“ previše investirajući u djecu, praveći od njih sebi „najbolje prijatelje i prijateljice“, u patološkom smislu previše ih vezujući za sebe i učeći ih da „ne dozvoljavaju nikome da ih u životu namagarči, iskoristi, zloupotrijebi, kako trebu da uče školu da ih neka budala ne bi vukla za nos, kako je najsigurnije nemati povjerenja ni u koga i kako uvijek kad mu/joj nešto nije po volji moraju da znaju da imaju gdje da se vrate...“
Na taj način remeti se prirodan proces separacije i odvajanja budućih mladih ljudi od svojih roditelja, sugerišući se buduća kompetitivnost, nepovjerenje, netolerancija i sve ono što nagriza odnose u braku kada(ako) ga zasnuju. Nezanemarljiv je takođe i uticaj medija, forsiranje površnog konzumerizma, te prerane seksualizacije djece koja nezrela ulaze u svijet odraslih, prerano sve isprobaju i potroše i fizički i duševno u upražnjavanju onoga što im se nameće kao prečica do srećnog života. Takođe forsira se tkz. „samosvjesnost, jaka ličnost, osoba koja zna šta hoće i želi“ a zapravo ogoljeni i sterilni individualizam i neprirodna kompetitivnost koja nema u sebi ni radost saradnje, ni davanja, ni zajedništva, ni dijeljenja ni satrudništva.
Autor je psiholog u Kliničkom centru Crne Gore
Bonus video:
