Veliki broj ljudi ima fobiju od krvi, špriceva i igala.
To može čak voditi tome da padaju u nesvjest prije injekcije ili da uopšte ne odu na vakcinaciju.
Ali, postoje načini da se taj strah prevaziđe.
Malo je ljudi koji baš vole kada im se daje injekcija, mnogi osjećaju nelagodu, ali to nekako pretrpe.
No ima dosta onih koje obuzme strah, pa i panika, već i kad zamisle ubod.
Jednostavna injekcija ili vađenje krvi rijetko su bolni, u pravilu pacijenti osjećaju samo mali ubod.
Ali čak i kad im um kaže da nema potrebe za panikom, ljudi u tim situacijama često doživljavaju neobjašnjive strahove.
Veliku ulogu nerijetko igra strah od nesvjestice i gubitka kontrole nad svojim postupcima.
Jednostavno ne mogu vidjeti krv
"Muka mi je i koljena mi klecaju", jedna je od najčešćih pritužbi ljudi koji se boje krvi.
A ako osoba počne da se znoji, preblijedi i krv ne cirkuliše kako treba, ona više ne dolazi u mozak u dovoljnim količinama.
Osoba nakratko ostaje bez svijesti.
Stručnjaci strah od krvi pripisuju evoluciji i činjenici da od davnina krv znači opasnost.
Tijela naših predaka su u slučaju opasnosti odgovarala pokretanjem odbrambenih mehanizama.
Ukoliko dođe do ranjavanja, najprije je cijelo tijelo neko vrijeme usmjereno na povećanu pažnju, a krvni pritisak raste.
Ali onda se tijelo vrlo brzo vraća u normalno stanje.
To znači da krvni pritisak i broj otkucaja srca brzo opadaju.
Na taj način tijelo može obezbjeđuje što manji gubitak krvi u slučaju povreda, a istovremeno se olakšava zgrušavanje krvi.
Dakle, u određenom je smislu nesvjestica program tijela za slučaj nužde.
Strah se pretvara u fobiju
U Njemačkoj više od tri miliona ljudi pati od straha od igala.
Međutim, kada postoje ozbiljna ograničenja i panično ponašanje, ljekari više ne govore o strahu već o fobiji.
Ona uglavnom pogađa mlade ljude i djecu.
Oni se posebno često boje šprica i igala.
U djetetovim očima oboje mogu djelovati zastrašujuće.
Iako mnoga djeca uopšte nemaju iskustva s tim, plaču kao da je riječ o životu i smrti.
A ako postoji neposredno negativno iskustvo, recimo kada medicinska sestra ili ljekar nisu pogodili venu iz prve, strah često ostaje životni pratilac.
Genetika takođe može igrati ulogu u strahu od injekcija i vađenja krvi.
Odbijanje vakcinacije
Jedna od posljedica može biti strah od vakcibacije – i odbijanje.
To može imati dalekosežne posljedice, recimo kada je riječ o tetanusu – trovanju krvi usljed onečišćenja rane.
Vakcinacija protiv tetanusa to može spriječiti i jednako je važno kao i vakcina protiv difterije i dječje paralize te protiv različitih tropskih bolesti ako želite otići u daleke zemlje.
Iako čin vakcinacije traje par sekundi, strah i izbjegavanje mogu imati teške posljedice.
Mnogi ljudi s hroničnim bolestima su upućeni na redovno primanje injekcija – bilo od strane ljekara, bilo da to moraju činiti sami, recimo kada je riječ o dijabetesu.
Osobe s dijabetesom tipa 1 zavise od insulina i moraju same da ga ubrizgavaju. Vjerovatno nezamislive muke za nekoga ko se boji injekcija.
Odmaći se od straha
Dugoročno tu pomaže kognitivna bihevioralna terapija.
Oni koje muče strahovi, najprije nauče da se nose s njima na psihološkom, a potom i na fizičkom nivou.
Prag bola postupno se povećava sve dok podražaji više ne dovode do paničnog ponašanja i nesvjestica. To je proces desenzibilizacije.
U mnogim slučajevima na kraju takve terapije dolazi do stvarnog vađenja krvi, u kojem se krv uzima šupljom iglom.
Empatija često pomaže da se napad panike stavi pod kontrolu.
Ako to ne pomogne, uvijek postoji druga opcija, a to je zatezanje i opuštanje zadnjice i mišića potkoljenice.
To stisne vene, ne dolazi do prekomjerne koncentracije krvi u nogama i nema nesvjestice. Dakle, kada postane kritično: stisnite zadnjicu i dišite.
Bonus video:
