Kada se dogodi smrt i gubitak, posebno djeteta, i laici i stručnjaci imaju potrebu da pomognu. Ali, uprkos dobroj volji i tu treba znati kako.
"Za najveći broj gubitaka ne možemo unaprijed znati kako će ljudima biti, koliko će im biti teško, kako će se od toga oporavljati. Postoje gubici za koje unaprijed znamo da su svim ljudima jako teški. Jedan od njih je smrt roditelja u dječjoj adolescentskoj dobi i drugi je smrt djece", objasnila je psihološkinja Lidija Arambašić za emisiju Labirint na HRT-u. Roditeljima je taj gubitak toliko nepojmljiv, nenormalan i neprirodan, jer umire dijete prije nego odrasla osoba, kaže Arambašić. "Kad god radim s tugujućim roditeljima, nikada zapravo ne znam šta bih rekla, kojim bih riječima izrazila koliko mi je žao i koliko mi je teško zbog toga", dodaje.
Nakon gubitka ljudi osjećaju ljutnju, tugu, strah, bespomoćnost, beznađe, šok, nevjericu i veliku krivicu.
"Naravno, osjećaju i veliku krivicu. Ima i puno tjelesnih osjećaja, boli ih glava, želudac, ne mogu da spavaju, dogode se promjene u apetitu. U misaonom području slabija je koncentracija, ne možemo da razmišljamo, da se sjetimo onoga što znamo, ne možemo nešto da zapamtimo, misli nam stalno bježe. I naravno, promjene u ponašanju. Postajemo razdražljivi, ljudi koji puše i piju skloni su uzimanju više tih supstanci" kaže psihološkinja.
"Ja bih nekako rekla da i laici i stručnjaci, kada se dogodi smrt, posebno djeteta, ali i drugi teški gubici, kad god je netko nasiljem nešto učinio, imaju, naravno, potrebu da pomognu. Ja sam nakon 30 godina bavljenja ovim područjem sasvim sigurna da to rade ljudi iz dobre namjere", kaže Lidija Arambašić uz napomenu da ljudi takođe "govore i čine različite stvari, a za neke se pokazalo da nisu baš najbolje.
Na primjer: Uvijek kažem, nemojte govoriti "Vrijeme liječi sve rane". Ta izreka je super, ali ništa vrijeme ne liječi. Liječi ono što se događa u vremenu. Nemojte govoriti "Budi jak i hrabar, ti to možeš izdržati", zato što onaj ko tuguje, u trenutku kad je doživio gubitak i neposredno nakon toga, nema osjećaj da išta može da izdrži. Nemojte govoriti "Ne pokazuj pred djecom ili ne znam kime sve, da ti je teško". Naime, dijeljenjem tuge i teških osjećaja, tuga i muka se nekako rasplinjuju, savjetuje.
Psihološkinja savjetuje da ne govorite rečenice poput "Ono što me ne ubije, to me ojača". "Ta izreka je isto divna, ali ako se gubici zaređaju, a ne stignem da se oporavim od jednog gubitka, onda me ovaj sljedeći nikako neće ojačati", objašnjava.
Nemojte, kaže, davati savjete koji nisu primjenjivi, poput "Prestani misliti o tome", "Nemoj tako jako plakati, zabavi se nečime".
Zašto? Zato što to ljudi jednostavno nisu u stanju. Sve ove rečenice ljudi izgovaraju sasvim sigurno u najboljoj namjeri. Dobra namjera je važna, ali nije dovoljna. Šta kao pojedinci možemo učiniti da pružimo odgovarajuću podršku ljudima koji tuguju? Rekla bih da je najvažnija stvar da joj pošaljemo poruku "Tu sam za tebe. Kad god ti treba, ako ti treba, šta god ti treba, zovni me, doći ću".
Praktična pomoć, ma koliko to možda banalno izgledalo, skuvati ručak, ispeći kolače, staviti veš u mašinu, objesiti ga da se suši, nabaviti knjigu , sve te praktične stvari trebaju ljudima koji tuguju, kaže.
Rečenice koje uvijek preporučuje da se kažu su one poput "Vidim da ti je jako teško. Voljela/o bih da sam bilo kako mogla/o spriječiti da se to dogodi, ali nažalost ta i ta osoba je umrla. Biću tu kraj tebe".
"Slušanje je izuzetno važno. Ljudima koji tuguju treba da govore o svom gubitku. Tako zapravo pomažu mozgu da obradi tako besmislenu, nemoguću i tešku stvar. Dakle, slušanje, ćutnja, zagrljaj, naravno oprez koga, kada i na kojem mjestu ćemo grliti. Pomoć u organizacionim stvarima, oko pogreba, nabrojila je naglasivši još jednom da je potrebno poslati poruku da smo tu, da imamo strpljenja.
Bonus video:
