Ne boli, ali može da razori. To vam je, ukratko, život sa dijabetesom. Zato okrenite situaciju u svoju korist i kontrolišite bolest. Ovo je poruka koju šalje dugogodišnja crnogorska novinarka portala CdM Slađana Đukanović, koja je sa nama podijelila svoju priču o dijabetesu i kako sada uspjeva da uskladi privatni, poslovni i tempo koji “povišeni nivo šećera u krvi” nameće.
Da ima dijabetes otkrila je sa 26 godina.
"I to sasvim slučajno, u životnoj dobi u kojoj nije uobičajeno da osoba otkrije da ima ovu hroničnu bolest od koje danas, prema posljednjim zvaničnim podacima IJZCG, u Crnoj Gori boluje više od 50 hiljada ljudi. Naime, zbog čestih urinarnih infekcija, kojima doktori tada nijesu mogli utvrditi uzrok, 2012. uradila sam sve detaljne analize. Svi parametri su bili uredni, osim povišenog šećera koji je tada iznosio 9. Dobila sam savjet da se obratim endokrinologu. I tada kreće moja borba, prvo suočavanje sa novom realnošću, prihvatanje, a zatim i život sa dijabetesom", kaže Slađana.
U početku doktori nisu znali da li ima dijabetes tipa 1 ili 2. Odnosno, da li je insulin zavisna ili ne.
"Prva tri mjeseca sam bila na dijeti - morala sam voditi računa koje i koliko ugljenih hidrata uzimam, te da broj kalorija dnevno ne prelazi 2100. Takođe, svakodnevno sam bila u obavezi da mjerim šećer prije i dva sata nakon obroka. Kako je vrijeme odmicalo, on je konstatno rastao, i do 16. Tri mjeseca nakon pretraga, dobijam i dijagnozu - dijabetes tipa 1. U tom momentu već sam bila upoznata sa karakteristikama dijabetesa - da je to autoimuna bolest, da moj pankreas ne proizvodi insulin, zbog čega moram da ga unosim injekcijama u organizam", objašnjava naša sagovornica.
U početku nije mogla da se pomiri sa činjenicom da svaki dan mora sebi da daje injekcije insulina.
"Prvi susret sa iglom mi je ostao "urezan” kao neuspješan pokušaj da sama sebi dam insulin. Pretpostavljam, kao i većina pacijenata koja je tek saznala za bolest i meni je prva asocijacija na insulinske penove bila da su to klasične injekcije, sa nepraktičnim špricevima i velikim iglama. Upravo je ta pomisao, donekle, meni bila još jedna kočnica. Međutim, insulinski penovi su kao malo veća “hemijska olovka”. Igla koja se koristi za insulinske penove je svega nekiliko milimetara dugačka, tanka, ubod se i ne osjeća. Na primjer, više boli kada vadite krv", priča Slađana.
Tu njena priča o dijabetesu tek počinje.
"Nepunih godinu života sa dijabetesom sam lutala. Promijenila dva endokrinologa, jednog molila da mi u terapiji kombinuje insulin i tablete, kupovala sam domaće čajeve, nabavljala napitke iz susjednih zemalja samo zato što je moj razum odbijao činjenicu da moram više puta u toku dana da dajem sebi insulin, do kraja života. I šta sam tim dobila? Moje stanje se pogoršalo. Šećer je bio sve veći, a koliko je moj organizam bio iscrpljen govori podatak da sam smršala sedam kilograma", iskreno priča Slađana.
Međutim, tada odlučuje da napravi preokret i da ne dozvoli da dijabetes pobijedi.
"Tada odlučujem da pođem u Vrnjačku Banju, u bolnicu specijalizovanu za osobe koje imaju dijabetes. Tamo sam dobila novu terapiju koja će moje stanje napokon promijeniti na bolje - četiri doze insulina: prije doručka, ručka, večere unosim brzodjelujući insulin, a u 22h dugodjelujući", navodi Slađana.
Ova njena borba, ipak, donijela je puno toga korisnog, u svim aspektima života.
"Osim odgovarajuće terapije, Vrnjačka Banja mi otvara novi spektar razumijevanja i lakšeg prihvatanja ove bolesti. Prvi put se susrijećem sa osobama koje prolaze kroz isto i ta vrsta grupne podrške pokazala se vrlo korisnom za poboljšanje kvaliteta života i psihičkog nošenja s dijabetesom. Tamo sam saznala i da se u Crnoj Gori, u Baru, svake godine održava kamp za osobe sa dijabetesom u kojem sam učestvovala i koji preporučujem svima koji tek treba da savladaju strah, suoče se sa novom životnom okolnošću, čuju iskustva drugih i otkriju sve karakteristike ove bolesti kako bi je što uspješnije držali pod kontrolom. Ono što je posebno bitno i značajno je da ovi kampovi pružaju edukaciju čak i rodbini osobe koja ima dijabetes. Jer dijabetes je bolest porodice", savjetuje naša sagovornica.
Slađana sada koristi insulinsku pumpu, i to je bila još jedna borba koju je dobila.
"Moj dijabetes je karakterističan po tome što je nestabilan. Upravo zbog toga, ali i činjenice da se još nisam ostvarila u ulozi majke, endokrinolog mi je prije tri godine predložio da razmislim o insulinskoj pumpi, koja šećere, odnosno glikemije još bolje drži pod kontrolom. Tu se formirala još jedna psihološka barijera i krenule su nove unutrašnje borbe i preispitivanja kako će to prihvatiti okolina, kako ću se navići da aparat stalno nosim sa sobom…I opet suze i razgovor sa sestrom, nakon kojeg donosim odluku koja će moj život promijeniti na bolje, vratiti u normalu. U suštini, insulinska pumpa je “džepni pankreas”. To je pomagalo veličine manjeg mobilnog telefona koje radi po principu kontinuiranog ubrizgavanja insulina, koji se isporučuje preko infuzionog seta - tanke plastične cjevčice i vrlo tanke igle, koji se postavi na stomak i mijenja svaka tri do četiri dana", objašnjava Slađana.
Slađana, koja svakodnevno informiše građane o svim dešavanjima u zemlji i svijetu, kroz ove redove želi da pošalje, za nju, možda i najznačajniju poruku - da dijabetes nije tabu tema i da nije i ne smije biti prepreka za normalan život. Ona je dokaz za to.
"Vremenom sam prihvatila svoju bolest, izvukla najbolje iz nje i okrenula je u svoju korist. Naučila me redu, radu i disciplini. Tako sada imam redovne, zdrave obroke, fizički sam aktivnija nego što sam bila prije 26. godine, a i nervozu pokušavam da svedem na minimum. Redovno idem na kontrole i naznaka za bilo kakve zdravstvene komplikacije nemam. Svi u mom okruženju, ali i na poslu su upoznati sa mojim stanjem. Nadređeni imaju razumijevanja za odsustva zbog kontrolnih pregleda, ili za rad od kuće kada je to potrebno", kaže crnogorska novinarka.
Za kraj, još jedan savjet za sve koji čitaju ovaj tekst – provjerite nivo šećera u krvi, otkrijte na vrijeme, stavite dijabetes pod kontrolu!
"A za sve one koji otkriju da imaju dijabetes imam samo jednu poruku – prihvatite ga! To je najneophodniji korak sa kojim počinje vaše unutrašnje “izlječenje”. Sa dijabetesom se može normalno živjeti, ali je neophodno da se pridržavate određenih pravila kija podrazumijevaju redovne posjete ljekaru, uzimanje propisane terapije, fizičku aktivnost i unos zdrave hrane. To je recept koji bi trebalo da poštuju ne samo ljudi sa dijabetesom, već svi oni koji žele da žive zdravim životom", zaključuje Slađana.
