Postoji jedan dio našeg mozga koji se zove hipotalamus. Među brojnim funkcijama, poput kontrole gladi, žeđi, sna i sl., centri koji su smješteni u njemu igraju ulogu i u kontroli emocija, stresa i raspoloženja. Pojednostavljeno govoreći, u stresnim situacijama hipotalamus šalje signale našem tijelu, što dovodi do lučenja hormona kortizola i adrenalina. Da bi se odbranilo, naše tijelo ulazi u reakciju „bori se ili odustani“. Kada do toga dođe, svi drugi sistemi, a naročito imuni, postaju manje učinkoviti, što nas čini podložnijim obolijevanju. Uz to, javljaju se poteškoće i sa planiranjem i izvršavanjem obaveza, kao i sa usmjeravanjem pažnje. Jasno ti je da je ovaj sistem neophodan i koristan, ali veliki dio toga zavisi i od nas samih.
O mentalnom zdravlju – koje predstavlja stanje blagostanja u kojem shvatamo svoj potencijal, možemo se nositi sa normalnim nivoom stresa, raditi produktivno i doprinijeti zajednici – u posljednje vrijeme se govori sve više, i to je sjajno. Ovako ga definiše Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naglašavajući da je zdravlje stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili slabosti.
Međutim, šta je sa mentalnim zdravljem djece? Da li je to nešto o čemu treba razgovarati u njihovom najranijem uzrastu ili ostaviti za kasnije kako ne bismo opteretili njihove male glave? Kako na njih mogu djelovati razne stresne situacije sada, a kako u nekoj zrelijoj životnoj fazi? Zaključićemo zajedno u nastavku.
Zašto treba posvetiti pažnju mentalnom zdravlju djece?
Nešto što omogućava djeci da se razviju, postanu svjesni svoje ličnosti i pomaže im da izgrade identitet ne treba uzimati zdravo za gotovo, zar ne? U ovom slučaju, to nešto zove se mentalno zdravlje i igra ključnu ulogu u pomaganju djeci da se izbore sa izazovima koje odrastanje nosi.
Kao i odrasli, tako i djeca treba da se osjećaju voljenim, sigurnim i prihvaćenim kako bi dostigla emocionalnu zrelost i usvojila društvene vještine. Ipak, iako nam se možda ne čini tako, kao i mi, i naši najmlađi se ponekad suočavaju sa izazovima i pritiscima sa kojima nisu uvijek spremni da se nose.
Prema podacima iz izvještaja koji je UNICEF objavio prošle godine „procjenjuje se da u svijetu više od jednog adolescenta od njih sedam, u dobi 10–19 godina, živi s dijagnostikovanim mentalnim poremećajem. Skoro 46.000 adolescenata izvrši samoubistvo svake godine, što je među prvih pet uzroka smrti u ovoj starosnoj grupi“. Sigurno te zanima šta kao roditelj možeš uraditi da smanjiš ovu statistiku. Za početak – čitaj dalje.
Posvećenost roditelja, bezbjedno okruženje i pozitivan odnos sa vršnjacima igraju važnu ulogu
Zadirkivanje u školi, različite situacije u porodici, ideali i uzori koji to mogu postati, naročito danas, u digitalnom svijetu, samo su neke od stvari koje mogu biti okidač[W1] . Srećom, postoji više načina koji nama roditeljima mogu pomoći u brizi o mentalnom zdravlju naše djece.
Za početak, važno je da i djeca znaju da je u redu ne biti baš uvijek u redu, a zatim da to treba i reći najbližima. Znaš ono kad nešto dugo držiš u sebi, pa kad se „nakupi“ i jednostavno eksplodiraš? E pa to ne bi trebalo da se dešava. Da se to ne bi dešavalo, važno je razgovarati i o tome i o načinima na koje možemo otkloniti sve što nas tišti.
Sjetićeš se sada sigurno i onih trenutaka kad se otvoriš i kažeš da se osjećaš loše, a dočeka te savjet koji glasi: „Nemoj da budeš loše“ ili „Samo nemoj da razmišljaš o tome“. Složićeš se –
iako rečeno u najboljoj namjeri, niti ima smisla, niti kakve koristi. Slično je i sa djetetom – ako ti se požali, daj mu do znanja da je u redu osjećati se tako, a zatim zajedno, kroz razgovor, zađite u srž problema.
Za one mališane koji teže dijele svoja osjećanja, aktivnosti poput zajedničkog crtanja porodice, želja, mjesta na kojima ste se osjećali srećno i sl. mogu biti korisne. Nacrtajte svako svoj crtež na određenu temu, a zatim razgovarajte o tome. Naravno, pristup mentalnom zdravlju zavisiće od uzrasta djeteta, pa preporučujem da pogledaš UNICEF-ov vodič sa smjernicama, koji je prilagođen različitim životnim dobima djeteta (od rođenja do 18. godine).
Šta još može biti od pomoći?
Danas, kada za gotovo sve imamo aplikaciju u telefonu, možda ćeš poželjeti da preuzmeš neku od aplikacija za mentalno zdravlje. Znanja i tehnike koje usvojiš posredstvom njih možeš prilagoditi i podijeliti sa djetetom, a u zavisnosti od uzrasta djeteta, neke možete i zajedno koristiti.
Sa druge strane, ako želiš da razgovaraš sa nekim, tu je SOS Roditeljska linija. Psiholozi i socijalni radnici koji su prošli obuke za telefonsko savjetovanje i imaju znanja i iskustva za rad sa porodicama daće ti savjet ili pomoć, i to potpuno besplatno, povjerljivo i anonimno. Bilo da želiš da se konsultuješ o upotrebi tehnologije, vršnjačkom nasilju, problemima u školi i drugim temama koje se tiču roditeljstva, odnosa sa djecom i njihovim vaspitanjem, broj telefona 080/888-888 možeš pozvati svakog radnog dana od 9 do 17 h.
Kao što odlazimo kod stomatologa kad nas boli zub ili kod endokrinologa ako hormonski status nije onakav kakav bi trebalo da bude, tako ni u ovom slučaju ne treba bježati od pomoći, već je treba tražiti kako bi nam bila nesebično pružena. Samo onda kada mi, roditelji, to shvatimo i primijenimo, bićemo u stanju da na pravilan način znanje prenesemo svojoj djeci i pobrinemo se da izrastu u mentalno jake odrasle osobe. I ne zaboravi – nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. :)
