Čovjek je cjelovito biće. Ne može se svesti na pojedine djelove i na njihov zbir, već sama cjelina kao takva određuje ponašanje i karakteristike pojedinih djelova. Svi djelovi osobe funkcionišu na povezan način i promjena u jednom dijelu utiče na osobu u cjelini, kao što promjena u cjelini dovodi do promjene u njenim djelovima.
Liječe li se emocije ili bolest?
Redukcionističko shvatanje koje podrazumijeva usmjeravanje na bilo koji pojedinačni aspekt a zanemaruje druge, poništava cjelovitost ljudskog funkcionisanja i gube se značajni podaci koji bi mogli da budu ljekoviti posebno u situacijama kada čovjek ima neki problem. Zanemarivanje uticaja iskustva iz djetinjstva, posebno kada se radi o nekim organskim poremećajima - rak, astma, reumatodni artritis, problemi sa srcem sužavaju mogućnost adekvatnog liječenja.
Najnovija istraživanja moderne nauke pokazuju da postoji povezanost između ranih emocionalnih odnosa, uticaj stresa na promjene u organizmu koje su povezane sa pomenutim bolestima. Sa druge strane, zanemarivanje organskog posebno promjena na mozgu, a isticanje samo psiholoških faktora i te kako može da povede u pogrešnom pravcu sam način reagovanja na određeni problem kako kod djece tako i kod odraslih. Suptilne promjene u funkcionisanju na mozgu, u radu neurotransmitera, hormona mogu da se odraze na ostale aspekte funkcionisanja: osjete, emocije, kogniciju što se manifestuje kroz ponašanje osobe, odnosno kroz određeni simptom. Kako čovjek, dijete živi u polju organizam/sredina sve ono što se dešava sa njim dešava se u nekom socijalnom i fizičkom kontekstu.
Koliko je važan način reagovanja na stres?
U posljednje vrijeme sve više se ističe značaj povezanosti između uma I tijela, što je veoma važno u tretmanu teškoća sa kojima klijenti, bilo da su djeca ili odrasli dolaze na terapiju. Rezultati istraživanja dovode multiplu sklerozu u vezu sa psihološkim stresom. Naime, pretjerana povezanost sa roditeljima, nedostatak psihološke samostalnosti, preplavljujuća potreba za ljubavlju, nesposobnost da se osjeti ili izrazi bijes su mogući faktori koji se povezuju sa razvojem ove bolesti.
Studija koja je sprovedena 1958. godine je pokazala da u skoro 90 odsto slučajeva prije pojave simptoma da su klijenti imali neke traumatične događaje koji su bili ugrožavajući za njihovu sigurnost. Druge studije takođe su pokazale da je kod većine pacijenata oboljelih od multiple skleroze bilo puno više događaja koji su predstavljali ozbiljne prijetnje – dugotrajni bračni konflikti, smrt ili gubitak voljenih osoba, psihološko ili fizičko nasilje, dugotrajni problem na poslu, povećana odgovornost.
Zajednička karakteristika svih tih događaja je postepeno uviđanje neposobnosti da se izađe na kraj sa teškom situacijom što je izazivalo osjećaj neupjeha i neadekvatnosti, a na tjelesnom nivou ukočenost. Ako posmatramo razvojno, način reagovanja na stres u velikoj mjeri zavisi od toga kako su nas učili da se izborimo sa nepredvidljivim situacijama u djetinjstvu. Za većinu pacijenta sa multiplom sklerozom je karakteristično da su u djetinjstvu bilo ometene njihove sposobnosti da ispolje neophodne reakcije borbe ili bijega u strahu.
Studija iz Crvenke
O povezanosti organskih oboljenja i psiholoških faktora govore rezultati studije koju su sproveli holandski, njemački i srpski istraživači u Crvenki, industrijskom gradu u Srbiji tokom desetogodišnjeg perioda od 1965. do 1976. godine. Svrha studije je bila da se ispita odnos između psihosocijalnih faktora i smrtnosti. U istraživanju je učestvovalo 10 odsto stanovništva. Svi su intervjuisani, radili su upitnik koji je obuhvatao faktore rizika kao što su nepovoljni životni događaji, osjećaj beznađa, neracionalni, neemotivni stil prilagođavanja. Praćeni su fizički parametri kao što su nivo holesterola, težina, krvni pritisak i istorijat pušenja. Iz studije su isključeni ljudi koji su imali dijagnostifikovanu bolest. Nakon 10 godina više od polovine praćenih ispitanika je umrlo od srčanih bolesti, raka, moždanog udara, itd. Istraživači su uočili da je kod ispitanika i to posebno kod onih koji su umrli od raka najveći faktor rizika bio ono što su ono nazvali racionalnost i neemotivnost, a koje su imali odliku potiskivanja bijesa.
Psihološki uticaj na razvoj organskih oboljenja se ogleda u tome što oni doprinose razvoju bolesti putem povezanosti organskih komponenti: nerava, hormonalnih žlijezda, imunološkog sistema i centara u mozgu koji su zadužene za opažanje i procesuiranje emocija.
Ljubav ne učimo kroz vaspitne lekcije
U istraživanjima se takođe pokazalo da emocionalna lišavanja u ranom djetinjstvu su dio istorije osoba oboljelih od ozbiljnih bolesti. Značaj emotivnog i fizičkog dodira u ranom djetinjstvu je potvrđen nizom istraživanja, a posebno u onim gdje su praćena djeca koja su smještena u institucijama. Neuronaučnici su istraživali nivoe kortizola kod djece bez roditeljskog koja su bila smještena u institucijama u Rumuniji za vrijeme Čaušesvkovog režima. Ona su rijetko dodirivana od strane njegovatelja ili uzimana u naručje. Nivo kortizola u pljuvački te djece je bio abnormalan što je rezultat nekog oštećena na nivou hipotalamusa - hipofize -nadbubrežne žlijezde, a te vrste poremećaja su utvrđene kod nekih autoimunih bolesti, raka i drugih oboljenja.
Svi ovi rezultati, iskustvo u radu sa klijentima, pacijentima govori o tome koliko je značajan rani odnos i koliko je važno da se dijete dodiruje ne samo fizički, već i emotivno i da “ljubav ne učimo kroz vaspitne lekcije, već tako što smo voljeni.” Naravno, to sve utiče i na psihoterpijski rad. Nuđenje reparativnog odnosa za klijenta i te kako može biti ljekovito jer ljudi nekada ne pate što im je učinjeno nešto negativno, već zato što im je bilo uskraćeno nešto.
Autorka je psihoterapeutkinja
Bonus video:
