Crnu Goru je u Parizu predstavljalo 19 olimpijaca, iz samo jednog timskog sporta, uz šest pojedinaca koji izuzev jedriličara Milivoja Dukića i nisu pred dolazak u Grad svjetlosti imali posebna očekivanja.
Teniserka Danka Kovinić je stigla na Olimpijske igre nakon pauze od 10 mjeseci, osvojila je samo gem u duelu sa Marijom Sakari (nije bilo realno da dođe do boljeg rezultata, možda jeste jači otpor rivalki iz Grčke), bokserka Bojana Gojković je debi na OI završila u prvom kolu, dok su nastup za pohvalu imali mladi plivači Jovana Kuljača i Miloš Milenković.
Atletičar Darko Pešić, desetobojac, nastupio je u trci na 100 metara, bio je u svom vremenu koje je inače daleko od onoga što zahtijevaju Olimpijske igre. Imao je priliku, ako ništa drugo, da vidi šta znači biti dio najvećeg takmičenja.
Kao i uvijek, najviše se vjerovalo u vaterpoliste. Možda ta očekivanja nisu išla tako daleko da se vjeruje u medalju, ali gledajući rezultat - izabranici Vladimira Gojkovića su podbacili jer su prvi put u istoriji eliminisani u grupi.
Utisak u pet mečeva u bazenu “Akvatik centra” i “La Defons arene” (gdje su igrali posljednji sa Rumunijom) jeste bio bolji od rezultata i govori da su “ajkule” bile konkurentne najboljim ekipama na planeti. Ali, biti konkurentan i pobijediti najjače rivale - dvije su potpuno različite kategorije.
A kako dalje? Crnogorski sport je daleko od dobrog stanja, a krucijalno pitanje je kakav će da bude u narednom olimpijskom ciklusu koji počinje odmah nakon 11. avgusta. Praktično čim se završe borbe za medalje u Parizu.
Do Los Anđelesa 2028. ima još dosta, ali suštinski to vrijeme će proći brzo ako se ne iskoristi na pravi način. I sada je objektivna opasnost za crnogorski sport - da li će i koliko predstavnika imati u Gradu anđela? Tu se, naravno, ne misli na one sportove za koje će sigurno stići neka specijalna pozivnica. Od njih generalno ni ne može da se traži puno.
Za Pariz je uz vaterpoliste normu za olimpijske igre jedino imao Dukić, koji je još jednom pokazao da pripada društvu najboljih, ostalih pet mjesta je popunjeno vajld-kartom. Da li onda na iste te vaterpoliste i Dukića (“ajkulama” su ovo bile 5, Novljaninu četvrte Igre) treba da se obrati pažnja - da li za državu treba da budu prioritet, ili makar u vrhu prioriteta?
Svakako se i dalje vjeruje u rukometašice koje ovog puta nisu mogle do olimpijske vize (zaustavljene su na turniru u Ulmu), košarkaši su možda bili bliže Parizu nego što su i sami vjerovali da jesu - uprkos tome što su bili desetkovani povredama i otkazima, jer kvalifikacije u Rigi su definitivno “nudile” šansu koja se ne ukazuje često. Valjda su svi nešto naučili u međuvremenu, jer Los Anđeles je iza ugla.
Bonus video:
