U okviru projekta Akcije za ljudska prava (HRA) "Podrška razumijevanju novinarske etike i slobode izražavanja", ove nedjelje saznajte:
- kako stati na put kršenju prava na privatnost koje može dovesti i do tragedije - na primjeru medijskog seks skandala u Sloveniji koji je doveo do samoubistva direktora škole;
- kako pravilno obezbijediti mišljenje druge strane prije objavljivanja informacije;
- razliku između interesa javnosti da zna i zainteresovanosti javnosti.
Na pitanja su odgovorili Marijana Buljan, stručnjakinja za novinarsku etiku i pravnici Akcije za ljudska prava.
Pitanje: Nedavno sam na internetu pročitao tekst o direktoru jedne ljubljanske gimnazije kojeg su učenici snimili dok je imao seksualne odnose sa jednom profesoricom u učionici. Snimak je dospio ubrzo u javnost i od tada je bio danima u žiži medija koji su neprestano pisali i izvještavali o tome. Direktor te gimnazije je nakon nedelju dana izvršio samoubistvo. Da li medij može svjesno staviti nekog na stub srama, trajno ga obilježiti i uništiti mu život, a na kraju za to niko ne snosi odgovornost? Takođe, da li je ovo bilo pitanje od tolikog javnog interesa pa da se o njemu toliko piše i govori u medijima? Prema mom skromnom mišljenju, ovo što se desilo je strašno i prosto se pitam kako stati na put tome?
Odgovor: Seksualni odnos direktora škole i profesorice, čak i da su na snimku stvarno bili oni, a oboje su to demantovali i podnijeli krivičnu prijavu protiv nepoznate osobe koja je snimak objavila na internetu, definitivno ne spada u javni interes i mediji koji su objavili identet ovih osoba su grubo prekršili njihovu privatnost, nažalost sa teškim posljedicama.
Prije svega, novinare profesionalna etika obavezuje da objavljuju tačne i provjerene informacije, što u ovom slučaju znači da nisu trebali objaviti imena osoba koje se navodno nalaze na snimku, ako već taj podatak nisu mogli provjeriti. Međutim, čak i da je informacija bila tačna, mediji nisu smjeli objaviti identitet direktora i profesorice, ili bilo koji podatak koji bi ih mogao posredno identifikovati, recimo ime ili adresu škole. Pikanterije poput ove sigurno interesuju bar dio javnosti, ali to ne može biti opravdanje za objavljivanje, jer je riječ o privatnom životu ljudi, bez ikakvog dokaza da njihovo ponašanje utiče na način na koji oni obavljaju svoj posao.
Mediji mogu zadirati u privatni život samo u izuzetnim okolnostima, kako se i navodi u Kodeksu novinara Crne Gore: “takvi slučajevi su, na primjer, radnje koje ugrožavaju zdravlje i bjezbjednost građana i društva ( kriminalne i terorističke radnje, korupcije, itd). Izvještavanje o privatnom životu neke osobe opravdano je i ako se time sprječava da javnost bude zavedena nečijom izjavom ili postupkom, kao kada neka osoba radi određene stavi u privatnom životu, a javno ih osuđuje”.
Pravo javnosti da zna “raste” proporcionalno sa ulogom koju osoba ima u društvu, tako da posebno političari, sudije i druge osobe na javnoj funkciji, što uključuje na primjer i predsjednika Državne revizorske komisije, moraju očekivati i tolerisati veći gubitak privatnosti od običnih građana, ali opet, samo ako to ima opravdanja u zaštiti nekog javnog interesa. U slučaju da je, npr. spomenuti direktor škole bio aktivan u politici i javno zagovarao npr. uvođenje zakonske kazne za preljubu, mediji bi mogli opravdati narušavanje njegove privatnosti, ali bi i u tom, teško zamislivom scenariju, morali da zaštite identitet njegove partnerke.
Prema Krivičnom zakoniku, lice koje neovlašćeno načini video snimak kojim zadre u nečiji lični život ili takav snimak preda ili pokazuje drugima kazniće se (po privatnoj tužbi) novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine (ako to učini službeno lice u vršenju službe, tada se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti i propisana je zatvorska kazna od tri mjeseca do tri godine). U ovom slučaju je nebitno da li je osoba zaista na snimku ili ne, već to što je uopšte u opticaju snimak kojim se zadire u nečiju privatnost tako što se tvrdi da je ta osoba na snimku.
Zakonom o medijima je propisano da ako medij objavi programski sadržaj kojim se vrijeđa čast ili integritet pojedinca, iznose ili prenose neistiniti navodi o njegovom životu, znanju i sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu na naknadu štete protiv autora i osnivača medija. Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku i Zakon o obligacionim odnosnima omogućavaju da se u građanskom postupku po tužbi za zaštitu časti i ugleda dodatno zatraži od suda da odredi i privremnu zabranu objavljivanja takvih sadržaja.
Pitanje: Novinar napisao da je kontaktirao drugu stranu “sinoć”, ali nema odgovora, pa objavio ozbiljne optužbe… A ta druga strana je državni organ koji radi do 15h ili 16h. Pošalje pitanja, ne dobije odgovor “sinoć” i sjutra na naslovnu… Koliko je ok sačekati i insistirati na odgovoru neke osobe prije nego se objave ozbiljne optužbe na njen račun?
Odgovor: Ne postoji formula ili precizna tablica prema kojoj bi se novinari trebali ravnati kada čekaju odgovor na postavljeno pitanje, ali u primjeru koji navodite i laicima je očigledno da je prekršena etika, tačnije, načelo 1 Kodeksa novinara Crne Gore, jer je riječ o jednostranom izvještavanju. U smjernici za načelo 1 se navodi da “novinari ne smiju iskrivljivati informacije pretjeranim, nedekvatnim naglašavanjem jednog aspekta priče ili jednostranim izvještavanjem”. U navednom slučaju drugu stranu predstavlja osoba na čiji račun su iznesene optužbe i od nje treba tražiti reakciju.
Svakako ne treba očekivati odgovor izvan radnog vremena državnog ili javnog službenika, čak i ako je novinar ranije od iste osobe u to doba dobijao informacije. Iako za svako pravilo postoji izuzetak, pa tako i za ovo, to su vrlo rijetki slučajevi u novinarskoj praksi. Naime, samo kada bi neobjavljivanje informacije narušilo bezbjednost građana, novinar može objaviti informaciju i prije nego li dobije komentar ili odgovor prozvane osobe. No, to ne znači ni da novinar treba odustati od objavljivanja informacije samo zato što prozvana osoba odbija duže vrijeme dati komentar ili odgovor. Međutim, jednako je važno i da novinar uradi sve što je u njegovoj moći da provjeri izrečene optužbe u razgovoru sa drugim izvorima, da provjeri dokumente i druge dokaze, odnosno da se njegov tekst ne temelji isključivo na izjavama drugih osoba.
Pitanje: Volio bih da mi pomognete da pravim jasnu razliku između onoga što javnost treba da zna i onoga što javnost želi da zna. Urednici se češće pozivaju na ovo drugo.
Odgovor: Interes javnosti, odnosno ono što javnost treba da zna, i zainteresovanost javnosti (čaršije), odnosno ono što javnost želi da sazna, mogu se ponekad podudarati, ali se često i razilaze. Raskorak se, po pravilu, odnosi na situacije u kojima izvještavanje zadire u privatne živote. Većina takvih situacija je sama po sebi razumljiva, a propisana je načelom broj 8 Kodeksa : “Novinar je dužan da se krajnje pažljivo odnosi prema privatnom životu ljudi. Pravo na privatnost obrnuto je srazmjerno značaju javne funkcije koju pojedinac obavlja, ali je i u tim slučajevima nužno poštovati ljudsko dostojanstvo.”
U novinarskoj svakodnevici često dolazi do dileme upravo oko ovog drugog dijela načela koje daje “zeleno svjetlo” izvještavanju o javnim ličnostima. Pitanje je kako procijeniti šta je interes javnosti, gdje je granica ljudskog dostojanstva i pod kojim okolnostima se ona pomiče. Primjeri takvih situacija su brojni, a varijacije još brojnije, ali po pravilu, privatan život javnih ličnosti može biti izložen javnosti ako se izvještava o ponašanju ili događajima koji su opasni za društvo (korupcija, kriminal, opasnost za javno zdravlje ili po bezbjednost građana), ako otkriva hipokriziju osoba ili organizacija o kojima se izvještava, a koje imaju bitan uticaj na život većeg broja ljudi, ako može doprinijeti boljem razumijevanju nekog važnog društvenog pitanja ili doprinijeti ispravljanju ili prevenciji neke greške ili nepravde.
Takođe, treba razlikovati između javnih ličnosti koje po pravilu dobrovoljno ističu podatke iz privatnog života (estradne zvijezde) i onih drugih, koje, iako su javno angažovane, to nikada ne čine. U slučaju ovih prvih je opravdano više tretirati njihov privatan život, dok je kod drugih to dozvoljeno samo ako je taj privatni podatak bitan za javni interes, npr. ukazuje na njihovu (ne)podobnost za obavljanje funkcije, uključujući konflikt interesa, ili je u vezi sa zloupotrebom javnih fondova, hipokrizijom, zaštitom javnog zdravlja ili sl.
Bonus video:
