U julu mjesecu su Ombudsmanki stigle tri žalbe i jedna primjedba vezana za izvještaj od juna. Žalbe su bile formalno uredne; u jednom slučaju je uspjela medijacija, a u ostala dva slučaja je donesena odluka da ipak nije bilo kršenja Kodeksa.
1. Gospodin Samir Hadžić se 06. jula obratio Ombudsmanu vezano sadržaj „Kadar DPS trošio pare za NVO“ objavljen 14. 09. 2013. godine, povodom kojeg je tada tražio da se u istraživanju načina kako se troše pare poreskih obveznika namijenjene nevladinim organizacijama sačeka njegovo pravo drugostepene žalbe Ministarstvu finansija i pokretanje spora pred Upravnim sudom. Hadžić ističe da je svjestan da tada nije iskoristio pravo da reaguje u zakonski predviđenom roku, a razlog je njegov stav da sačeka rješenje Upravnog suda.
Gospodin Hadžić je suštinski ukazao na moguće kršenje načela 10 Kodeksa, smatrajući da je medij tadašnjim sadržajem „crtao metu na mojoj glavi“ i ostavljao javnosti da mu sudi. Razloge je vidio u odnosima unutar NVO sektora i povećanom uticaju određenih organizacija u ovom mediju. Posebno je osudio mogućnost postavljanja anonimnih komentare na Portalu i neprimjerene napade na njegovu ličnost.
Samir Hadžić ipak navodi i činjenicu da je u „Vijestima“ citiran izvještaj koji je Vlada usvojila, odnosno da su informacije dobili od Komisije preko zvaničnog sajta. Međutim, tada je postojao i „nalaz revizora koji je uslovila Vlada i koji je konstatovao da nikakvih nepravilnosti u pogledu trošenja novca nema i da je sve urađeno u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima“. Tek nakon Hadžićeve žalbe Ministarstvu finansija, Ministar je u skladu sa Pravilnikom donio drugostepeno rješenje kojim su poništena dva prvostepena, uz konstataciju da se žalba usvaja jer je bilo pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
Nakon okončanja postupka, gospodin Hadžić je zamolio da Vijesti objave presude Upravnog suda kao i rješenje Ministarstva finansija i nalaz revizora i time mu omoguće punu moralnu satisfakciju u spornom slučaju započetom prošle godine.
U Vijestima je 8. jula objavljen sadržaj PARE ZA NVO: ODLUKA UPRAVNOG SUDA „Hadžić može opet na konkurs“. Sadržaj je, kao i onaj objavljen u septembru 2013, potpisala novinarka Mila Radulović. Na Portalu su se oba sadržaja našla na prvom mjestu u rubrikama Vezani članci. Gospodin Hadžić je izrazio zadovoljstvo zbog objavljenog teksta uz ocjenu da je time dobio satisfakciju koju je zahtijevao.
U ovom slučaju i žalilac i medij su se lako saglasili o obavezi objavljivanja rezultata žalbenog postupka, što je odmah i učinjeno. Pitanje raspodjele sredstava poreskih obveznika je svakako nešto o čemu je javnost imala pravo da bude informisana, a novinarima se moralo omogućiti da slobodno izvještavaju. Kada je riječ o kršenju člana 10 Kodeksa, Ombudsmanka smatra da medij nije kriv što je vjerovao da su informacije zvaničnih institucija bile provjerene, a ne da su bile rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. O tome svjedoči i promptno objavljivanje ishoda sudskog spora. Inače, praksa objavljivanja sudskih odluka je od presudne važnosti kada je riječ o zaštiti ljudskih prava i sloboda i čuvanju dostojanstva ličnosti. U oblasti samoregulacije, u svijetu se danas dosta raspravlja o mogućnosti da se portala uklanjaju sadržaji o sporovima koji su rezultirali oslobađanjem od sumnje ili oslobađajućom presudom. Preovladava ipak stav da to ne bi trebalo činiti, ali da je obaveza medija da uz sadržaj o sumnji ili optužbi, obavezno stavi poveznicu na oslobađajuću presudu, što je u ovom slučaju i urađeno. „Logika brojeva“ u ovom slučaju govori sljedeće: prvi sadržaj je imao 4620 posjeta (za gotovo godinu dana), tri dijeljenja na Tviteru i Fejsbuku i 14 komentara. Presuda kojom se Samir Haždić oslobađa sumnje je u vrlo kratkom roku imala 1522 posjete, jedno dijeljenje na Tviteru, ali je prošla bez komentara (što takođe predstavlja komentar, po mišljenju Ombudsmanke pozitivan za gospodina Hadžića). Broj posjeta drugom sadržaju, iako tri puta manji, ipak jeste respektabilan i ohrabrujući kada je riječ o ispravci netačnog medijskog izvještavanja.
2. Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, je 09. jula uputio žalbu Ombudsmanu na sadržaj „Nastavak sage: Peskov u Crnoj Gori, Protjerani Rus se vratio u ’Avalu’“, objavljen istog dana na strani 11. štampanog izdanja „Vijesti“. U žalbi stoji da je “objavljena netačna informacija da se Mihail Peskov sudio sa izvršnim direktorom Bepplera Zoranom Ćoćom Bećirovićem“, čime je prekršeno načelo upornog traganja za istinom iz tačke 1 i načelo neprikosnovenosti činjenica iz tačke 3 Kodeksa. Sporni sadržaj inače govori o odluci pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Abida Crnovršanina da se poništi rješenje Sektora granične policije da se Peskov na dvije godine protjera iz Crne Gore. Slučaj je povezan sa protjerivanjem Viktora Golikova, koje je Upravni sud u aprilu ukinuo. Ova lica su se inače obraćala ruskoj ambasadi sa stavom da iza protjerivanja navodno stoji Zoran Ćoćo Bećirović. („Pismo: Direktor Beplera se žali, Hoće da me istjeraju iz CG“, od 20. marta 2014).
Novinar se nije izjasnio o ovom navodu, ostavljajući Ombudsmanu da donese odluku na osnovu konkretnog i prethodno objavljivanih sadržaja i dokumentacije koja je dostavljana prilikom žalbi. Imajući u vidu obraćanje Peskova javnosti u martu ove godine, te činjenicu da su i gospodin Bećirović i gospodin Peskov saslušavani u sporu vezanom za naknadu zarada, a kasnije i naknade hotelskih troškova, Ombudsmanka je zaključila da je riječ o nepreciznosti, nastaloj zbog toga što je novinar predstavio određenu firmu imenom rukovodioca i riješila da opomene novinara.
Što se tiče riječi „saga“ koju je advokat Čolović takođe u žalbi označio kao neumjesnu, smatrala je da iskaz “nastavak sage” sam po sebi nije negativan jer označava jedan od pripovjednih oblika usmene književnosti. U tom smislu on ponajviše ukazuje na razuđenost i dužinu spora o kojem se izvještava, a zapravo je objavljeni sadržaj bio usmjeren na kritiku ćutanja administracije.
Advokat Čolović je u cjelini bio nezadovoljan ovakvom odlukom, smatrajući da nije bila u pitanju nepreciznost već da je sporni navod motivisan time da se g. Bećirović dovede u vezu sa problemima koje g. Peskov ima u vezi radne i boravišne dozvole. Iznio je i stav da su prethodne odluke Ombudsmana ohrabrile novinara da ne traga istrajno za istinom.
Ombudsmanka je smatrala da je, na isti način na koji advokat Čolovič zaključuje o skrivenim motivima novinara, i novinar imao osnova da vjeruje da je Peskov kao finansijski direktor inicirao naplatu troškova u hotelu da bi se možda svetio gospodinu Bećiroviću. Sa druge strane, Peskov je otišao i dalje, obavještavajući novinara Lajovića o svojim sumnjama vezanim za svoju boravišnu i radnu dozvolu, a Lajović ga je identifikovao kao subjekat informacije. Ombudsmanka je ostala pri svojoj odluci cijeneći između ostalog i to da veliki broj žalbi na izvještavanje novinara Lajovića i „Vijesti“ počinje da dobija karakter obeshrabrivanja da se izvještava o slučajevima u kojima se gospodin Čolović javlja kao ovlašćeni zastupnik.
Ombudsmanka se u okviru ove žalbe nije izjašnjavala o direktnim i indirektnim optužbama advokata Čolovića na njen rad, inače podložan kako njegovoj, tako i evaluaciji zainteresovanih i nezavisnih posmatrača.
3. Branko Čolović advokat Zorana Bećirovića, je 10. jula uputio žalbu Ombudsmanu na sadržaj: „Presuda: Završen spor vlasnika ’Avale’ i ’Bjanke’, Bećirović ide sa 40 miliona?“, objavljen istog dana na strani 8. štampanog izdanja Vijesti. Žalba je sadržala sedam tačaka u kojima je advokat Čolović prepoznao kršenje člana 1 i 3 Kodeksa i odmah je proslijeđena uredništvu i novinaru Vuku Lajoviću. On je sa izvjesnim zakašnjenjem uputio izjašnjenje, iza kojeg je stalo i uredništvo medija. Rješavajući po tačkama žalbe, Ombudsmanka je zaključila da treba objaviti ispravku jednog navoda, a u kontekstu prethodne žalbe i upozorenje novinaru da ubuduće vodi računa o svakom detalju o kojem izvještava vezano za „Avalu“ i kompaniju Bepler i Džekobson.
3.1. Advokat Čolović je formulaciju da je g. Bećirović „jedan od vlasnika“ firme „Caldero Trading Ltd“ smatrao povredom načela iz tačaka 1 i 3 Kodeksa, jer je g. Bećirović vlasnik 100% akcija te kompanije. Novinar se u izjašnjenu pozvao na dopis advokata Čolovića iz 2012. godine. Nakon uvida u taj dokument, koji je inače obezbijedio advokat Čolović, Ombudsmanka je zaključila da je novinar formulaciju “jedinoga” pogrešno citirao kao “jednog od”. U prilog stavu da je u pitanju omaška ide i činjenica da je novinar u istom sadržaju, u četvrtom odjeljku i u boksu, napisao ispravno: “njegovoj firmi Caldero”, odnosno “Bećirovićeva firma Caldero”, a takođe je konsultovao Centralni registar. Advokat se u ovom slučaju pozivao na metaforičnost iskaza “njegova firma”, jer to može reći svaki od više vlasnika, ako ih ima. (Međutim, u prethodnoj žalbi, advokat Čolović smatra da je prekršen Kodeks ako je navedeno ime rukovodioca umjesto imena firme.) Ombudsmanka je zaključila da nije došlo do kršenja Kodeksa, već da „Vijesti“ moraju da objave ispravku ove greške, na istim mjestu, u predviđenom vremenskom roku. To je i urađeno 04. avgusta, na strani 9. dnevnih novina u rubrici „Društvo“.
3.2. Isto kršenje Kodeksa, advokat Čolović je pripisao legendi ispod fotografije gdje piše da je „Avala“ prodata „ispod cijene, nakon neobične presude Vrhovnog suda“. Novinar se izjasnio da on nije odgovoran za legendu ispod fotografije, već da to predstavlja urednički komentar, a o istom se uredništvo nije izjasnilo. Po mišljenju Ombudsmanke formulacija “neobična privatizacija” je vrijednosni sud i komentar privatizacionog postupka. Vrijednosni sudovi se ne moraju činjenično dokazivati, ali ipak moraju imati određeni činjenični kontekst, a to su u ovom slučaju bili cijena, tenderski postupak, tužbe i često isticana iskustva crnogorskih građana i institucija o lošim privatizacionim ugovorima i rješenjima, posebno kada su u pitanju hotelski kapaciteti. Ovakav stav je advokat Čolović smatrao potpuno neutemeljenim, pozivajući se na autoritet Vrhovnog suda CG i opširno objašnjenje privatizacionog postupka, pri tom upoređujući cijene „Maestrala“ i „Avale“. Ombudsmanka je držala da je „Avala“ morala imati znatno veću cijenu. Tako su oboje u stvari iznijeli vrijednosne sudove (komentare) na osnovu sopstvenog razumijevanja i tumačenja činjenica, na šta su imali pravo garantovano načelima o slobodi izražavanja.
3.3. Advokat je smatrao da je prekršen član 3 Kodeksa i u slučaju pominjanja imena gospođe Ane Kolarević, koja je bila ne jedini nego samo jedan od sudija članova vijeća Vrhovnog suda. Novinar se izjasnio da je o njenoj ulozi u ovoj privatizaciji bilo izvještavanja u svim medijima, što Ombudsmanka nije smatrala dovoljnim obrazloženjem. Ovdje je suština u tome da su javne ličnosti mnogo podložnije kritici i mogućem osporavanju od takozvanih običnih građana, što nikako ne znači da one nemaju pravo na zaštitu ugleda i časti. Ne samo mentalitetska opterećenja male sredine, već i rođački odnos vrlo poznate advokatice i premijera opravdano izazivaju pravo i potrebu javnosti da zna. Advokat je ukazao da ovakav navod kod „prosječnog čitaoca stvara uvjerenje da je gospođa Kolarević donijela presudu kao pojedinac, bez uticaja i volje bilo koga drugog“. Po njegovom mišljenju, ovo je klasičan primjer stavljanja činjenica u netačan i nepravilan kontekst. Ipak, Ombudsmanka ne smatra da prosječan građanin može pomisliti da u Crnoj Gori ne postoje sudska vijeća već da samo jedan sudija donosi odluku. Ovoga puta gospodin Čolović opet nije smatrao da se odluka sudskog vijeća svakom od sudija može biti „njegova“ (po analogiji sa onim iz prethodne žalbe da „svaki od vlasnika u nekom kontekstu može da kaže da se radi o ’njegovoj’ firmi”).
3.4. Isti članovi Kodeksa su, prema mišljenju advokata Čolovića prekršeni u zbog toga što se u objavljenom sadržaju “provlače izjave g. Igora Lazurenka sa suđenja pred Visokim sudom Engleske u Londonu”. Međutim, Ombudsmanka ukazuje da upotreba perfekta dovodi u sumnju njegove tvrdnje, čemu doprinosi citiranje saopštenja advokata Čolovića u boksu, gdje se navode i oštre riječi sudije o Lazurenkovim izjavama. Prenoseći iskaze gospodina Lazurenka, kao identifikovanog subjekta, Vijesti nisu prekršile Kodeks, jer nisu mogle uticati na odluku sudije. Nadalje, objavljeni sadržaj nije prepis presude već izvještaj o sporu i presudi. Prošlo vrijeme u navodu Lazurenkovog iskaza isto tako može biti jasna naznaka njegove laži pred sudom. Uostalom, engleski sudovi kod nas uživaju mnogo veće poštovanje od domaćih. Zato Ombudsman ima u vidu i širi društveno politički kontekst u kojem građani ne vjeruju ni jedni drugima, a osobito ne ljudima koji imaju političku ili finansijsku moć. Utoliko su upravo oni više u obavezi da budu predusretljivi prema novinarskim pitanjima i zanimanju, pa tako i njihovi zastupnici kada ih pitaju za informaciju ili komentar.
3.5. Sljedeća primjedba je bila djelimično prenošenje saopštenja advokata, odnosno izostavljanje dijela u kome se navodi da je g. Bećirović vlasnik „Caldera“. Nakon uvida u tekst saopštenja, Ombudsmanka smatra da ono što je prenijeto odražava suštinu, ali da jedan od tri iskaza koji se tiču vlasništva jeste netačan i da ga treba ispraviti
3.6. Šesta tačka se tiče naslova spornog sadržaja o mogućoj isplati 40 miliona gospodinu Bećiroviću. Važno je istaći da u naslovu stoji znak pitanja, a da je u tekstu jasno naznačeno da se radi o nezvaničnim informacijama. One su u vezi sa pominjanjem ulaganja “Caldera“ u zajednički posao “putem unosa kapitala”. U ovom slučaju je novinar nastojao da dođe do informacija, ali u kompaniji „Beppler&Jacobson Montenegro“ nisu željeli da govore o detaljima presude, „navodeći da će Bećirović biti isplaćen na osnovu akcija, koje ima njegova firma ’Caldero’“, te otuda i znak pitanja.
3.7. Sedma tačka se tiče navoda da se g. Zoran Bećirović „i dalje vodi kao izvršni direktor“ Bepplera“, u kojem advokat uočava omalovažavajući stav u odnosu na funkciju g. Bećirovića, jer se na neki način sugeriše da je ona dovedena u pitanje. Ombudsmaka je smatrala da formulacija da je gospodin Bećirović “i dalje” izvršni direktor ne mora nužno značiti da se njegova pozicija dovodi u pitanje, već je dio šireg konteksta u kojem se pominje sadašnji ovlašćeni zastupnik ERB u Crnoj Gori. Sa tim se nije saglasio advokat Čolović, navodeći da bi „plasiranje informacije da je g. Lorinc ovlašćeni predstavnik kompanije, dok se g. Bećirović „i dalje vodi“ kao izvršni direktor, imalo hronološki smisao i jasan kontekst da je g. Lorinc upisan kao ovlašćeni zastupnik neposredno prije objavljivanja članka ili u nekom kraćem roku prije toga“. Ombudsmanka i dalje nije vidjela štetu koju uzrokuje iskaz da je gospodin Bećirović „još uvijek“ izvršni direktor, tim prije što je u kompaniji bilo riječi o isplati na osnovu akcija.
Po žalbama zastupnika gospodina Bećirovića, Ombudsmanka je postupala u više navrata; uslijedilo je jedno objavljeno javno izvinjenje novinarke (koja je inače tražila informaciju od ovlašćenog zastupnika), jedna odluka o (djelimičnom) kršenju Kodeksa. Legitimno pravo g. Bećirovića je da ima advokata zastupnika koji će pratiti medijske sadržaje koji se njega tiču. Međutim, legitimno je i zanimanje novinara Lajovića i javnosti za vlasničku strukturu, sudske procese i poslovanje privrednih subjekata od značaja za društvenu zajednicu.
Ombudsmanka je saglasna sa opštim ocjenama da istraživačko novinarstvo i profesionalizam novinara u Crnoj Gori nisu uvijek na potrebnom nivou. Ipak, vidno je da ovaj novinar nastoji da neometano prikuplja informacije iz zvaničnih i nezvaničnih izvora, koje onda tako i označi. Procesi o kojima novinar Lajović izvještava prilično su složeni i zamršeni, ponekad je teško doći do informacija, a brzina da što prije objavi vijest nekad rezultira i greškama.
Ovdje je takođe važno podsjetiti na praksu odlučivanja Evropskog suda, prema kojoj bi bio prevelik teret za medije ukoliko bi im bila uskraćena sloboda izražavanja kad god ne bi bili apsolutno u mogućnosti da dokažu svaku činjeničnu tvrdnju u pitanjima od opšteg interesa. Ombudsmanka je ipak upozorila novinara Lajovića da se u ovim slučajevima vrlo često nalazi u zoni mogućeg kršenja člana 1 Kodeksa i uputila mu u posljednjoj ispravci javno upozorenje da bude u najvećoj mogućoj mjeri precizan i oprezan.
Upornost žalbi advokata Čolovića na gotovo svaki tekst novinara Lajovića, odnosno tekst objavljen na stranicama „Vijesti“, ima dugu predistoriju nepovjerenja obiju strana, o čemu je već bilo riječi. U tekstovima koji su bili predmet žalbi, Ombudsmanka nije našla da se vrijeđa lično dostojanstvo gospodina Bećirovića i drugih lica ili pak javni moral. Isto tako, izvještavajući o sudskim postupcima novinar ni na koji način nije mogao da utiče na ishod postupaka (kako zahtijeva i praksa Evropskog suda). Kada je prenosio tuđe tvrdnje ili iskaze iz nezvaničnih izvora, to je jasno naznačivao identifikujući subjekat informacije, odnosno tražio je od subjekta da se izjasni o informaciji. Vidno je, međutim, da su određene informacije kod novinara i nakon provjere ostale pod određenom sumnjom, ali da je on smatrao opravdanim da ih objavi.
Na drugoj strani, brojne žalbe advokata Čolovića se mogu u ovom slučaju razumjeti kao vid pritiska na medij i novinara, kako bi prestao da uopšte izvještava o spornim temama. To bi značilo i kršenje odredbi o slobodi medija, a kada je Kodeks u pitanju, značilo bi oglušivanje o član 2, koji je od suštinskog značaja za svako demokratsko društvo. Zato je Ombudsmanka tragala za proporcionalnošću i za mogućom štetom koja je u ovom slučaju nastala ili je mogla nastati po jednu ili drugu stranu, i na osnovu toga donijela konačnu odluku o objavljivanju ispravke.
DOPUNA IZVJEŠTAJA ZA JUN
Advokat Čolović je 30.05.2014. godine tražio da se ponovo objavi odluka Ombudsmana o djelimičnom kršenju člana 1 i 3 Kodeksa od 22.05.2014. godine, ali sa drugim naslovom. Naime, „Vijesti su 22.05.2014. godine objavile odluku Ombudsmana, pod naslovom: „Ne zna se brane li Ćoću ulazak u ’Avalu’“, za koji je advokat Čolović smatrao da dovodi čitaoce u nedoumicu. Prema njegovom mišljenju, „Vijesti“ su postupile protivno Poslovniku o radu Ombudsmana i protivno načelima iz tačaka 1 i 3 Kodeksa novinara Crne Gore.
Odluke o kršenju Kodeksa su i do ovog slučaja urednički obrađivane (izbor naslova). U ovom slučaju je naslov, i pored izvjesne uredničke slobode, bio opovrgavanje izjava koje su novinaru dali g. Peskov i g. Golikov, prema kojima se, navodno, zna da je gospodinu Bećiroviću zabranjen ulazak u „Avalu“ (ali za šta nije ostvaren uvid ni u kakva pisana dokumenta koja bi to mogla potvrditi). Ombudsmanka se opredijelila da ipak ne zatraži ponovno objavljivanje.
POVODOM PROMOCIJE KNJIGE OD ZNAČAJA ZA SAMOREGULACIJU
Dvadeset drugog jula je promovisana knjiga Zorana Pažina, Građansko-pravni aspekti zaštite prava ličnosti i sloboda medija (OEBS, Podgorica, 2014), Samoregulatorna praksa u Crnoj Gori je tako dobila vrijedno izdanje sa mnogo korisnih dokumenata, komentara i primjera.
Knjiga je bila povod da Ombudsmanka sagleda svoje dosadašnje iskustvo zaš, na osnovu kojeg se čini da zaštita prava čitalaca u Crnoj Gori u dobroj mjeri zavisi od toga ko je predmet novinskog sadržaja, komentara ili izvještavanja. Najviše vremena i pažnje se posvećuje pravima ličnosti koje imaju moć u politici i ekonomiji, koji se najčešće i žale, a najmanje takozvanim običnim građanima.
Zbog toga bi žalbeni postupak i prava čitalaca još više trebalo približiti običnim građanima za koje kršenje Kodeksa može imati neuporedivo veću štetu i posljedice. U tome najviše može pomoći edukacija građana i medijskih profesionalaca kojima je, sa sudijama na prvom mjestu, namijenjena pomenuta knjiga.
Bonus video:
