Gospođa Tea Gorjanc Prelević podnijela je žalbu na kolumnu ”Nacionalna sramota, Ostroga mi!”, objavljenu u Vijestima 29. Jula 2022. godine. Podnositeljka žalbe smatra da je u tekstu došlo do više povreda Kodeksa novinara/novinarki Crne Gore (KNCG) i to načela 1, 2, 4 i 8 KNCG.
Tvrdnjom iznijetom u tekstu da je Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović (Predsjednik), ”opozvao” članove/ice Komisije za provjeru ustavnosti odredbi Temeljnog ugovora (Komisija) koje je ranije predložio Premijeru, prema navodima žalbe prekršeno je načelo 1 KNCG, i to u više navrata – povredom smjernice 1.2. Tačnost i dvijema povredama smjernice 1.1. Opšti standardi. U žalbi se navodi da je smjernica 1.2. Tačnost prekršena objavljivanjem netačene informacije da je podnositeljka žalbe opozvana od strane Predsjednika, a da je smjernica 1.1. Opšti standardi prekršena tako što je novinarka morala znati da je informacija o ”opozivu” od strane Predsjednika lažna, te da je ova, kako je u žalbi istaknuto, neosnovana optužba na račun žaliteljke imala za cilj ugrožavanje njene reputacije. Do povrede iste smjernice je, prema navodima žalbe, došlo i ocjenom autorke da je podnositeljka žalbe ”licemjer” koju (ocjenu) gospođa Gorjanc-Prelević smatra malicioznim ocrnjivanjem bez činjenične osnove.
U žalbi se dalje navodi da je došlo i do povrede načela 2, smjernice 2.1. Komentar propuštanjem autorke teksta da činjenice stavi u pravilan kontekst. Ovo je učinjeno nedopustivim eufemističkim predstavljanjem govora mržnje koji je u predmetnom tekstu označen kao ”uvredljiv rječnik”.
S tim u vezi, kako se u žalbi ističe, došlo je i do povrede načela 4 i 8 KNCG propuštanjem autorke da ”ničim ne doprinese širenju mržnje kada izvještava o događajima i pojavama koji u sebi sadrže elemente mržnje” (smjernica 4.1.(c)), odnosno da ”štiti integritet (…) pripadnika marginalizovanih i ranjivih grupa” (načelo 8).
Budući da nije bilo prostora za sporazumno rješenje donijela sam odluku da žalbu gospođe Gorjanc Prelević u potpunosti usvojim.
Obrazloženje
Iako podnositeljka žalbe nije bila pomenuta imenom i prezimenom, dio teksta koji nalazi spornim nedvosmisleno se odnosio i na nju lično, budući da je ona jedna od tri osobe koje su na predlog Predsjednika pozvane da učestvuju u radu Komisije. Dakle, iako nije bila pomenuta imenom i prezimenom objavljeni sadržaj odnosio se na nju lično, čime je zadovoljen kriterijum definisan čl. 3 Poslovnika o radu zaštitnika prava čitalaca Vijesti koji zahtijeva da se da se žalbe ”odnose lično na podnosioca žalbe”, a ne propisuje da u tekstu mora biti pomenuto njegovo/njeno ime i prezime. Iz tog sam razloga odlučila da žalbu uzmem u razmatranje, a istom se logikom, pretpostavljam, rukovodilo i uredništvo u odluci da uvaži pravo na ispravku i odgovor gospođe Gorjanc Prelević i objavi tekst Gorjanc Prelević “Nikada nisam radila po komandi Đukanovića”, u składu sa Zakonom o medijima nekoliko dana nakon objave kolumne koja je predmet žalbe. U žalbi nije bio dat predlog poravnanja radi bržeg otklanjanja povreda KNCG i otklanjanja posljedica takve povrede, pa je prostor za sporazumno rješenje bio krajnje reduciran. Žalba je bila formalno ispravna i kao takva je dostavljena uredništvu na izjašnjenje.
U procesu medijacije su u rokovima učestvovale obje strane, s tim što se veliki dio odgovora autorke teksta na žalbu, iza kojeg je stalo i uredništvo, odnosio na navode iznesene u tekstu Gorjanc Prelević koji nisu bili dio podnijete žalbe. Autorka se u tom smislu brani od optužbi za ”BESRAMNOST, HOMOFOBIJU, MIZOGINIJU itd. (…) naročito od najteže - izrečene indirektno - u kojoj se aludira da sam bila RATNI HUŠKAČ”. Budući da ovih optužbi nema u žalbi, to one nisu ni mogle biti predmetom ove odluke. Žalba se odnosila na dio teksta u kome stoji:
"U komisiju je, u skladu sa gorepomenutim predlogom, imenovao "ljude koji poznaju pravo". I opozvao ih čim je premijer Abazović prihvatio izazov, birajući za komisiju ne samo "ljude koji poznaju pravo", nego i jednoga "koji dobro poznaje istorijski kontekst"... Ali, on je vrijeđao gejeve i žene? Jeste, nažalost, ali to nije bilo prepreka da pored njega sjede stotine "ljudi koji poznaju pravo", uključujući najuglednije sudije, tužioce i advokate. Zato što oni nijesu bili licemjeri, da nekoliko sati sjedjenja sa kolegom odbiju zbog njegovog uvredljivog rječnika. A da istovremeno čašću smatraju to što decenijama stoje na prijemima sa onima koji su - ne samo govorom mržnje nego i policijskim privođenjem - u smrt poslali više od dvjesta crnogorskih mladića..."
U vezi sa prijavljenim povredama načela 1, smjernica 1.1. i 1.2, podnositeljka žalbe ističe da je objavljena neistinita informacija da ju je Predsjednik ”opozvao”, budući da termin ‘opozvati’ pretpostavlja da ona ”… postupa po nalogu Mila Đukanovića, predsjednika države i Demokratske partije socijalista” što, kako ističe, nije tačno, te da iznesena tvrdnja o opozivu:
... ne odgovara javno objavljenim izjavama sve tri članice, iz kojih se nije moglo zaključiti da ih je Đukanović „opozvao“. Ja sam se prva demonstrativno povukla zbog imenovanja protivnika ljudskih prava u istu komisiju, druga je zaprijetila povlačenjem ako osporeni član komisije ne bude zamijenjen, treća je rekla da poštuje naše stavove i da ne vidi smisao ostanka u takvoj „krnjoj komisiji“. Ni Đukanović nije izjavio da je opozvao bilo koga od nas.
U tom smislu žaliteljka navodi da je, čim je bila:
… zvanično obaviještena iz kabineta predsjednika Vlade, ne od predsjednika države, da je u istu komisiju imenovan advokat Velibor Marković, osvjedočeni protivnik ljudskih prava, čije djelovanje je i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda označio kao grubu diskriminaciju, odlučila (sam) da ne bude(m) dio takvog tima.
Ovu je svoju odluku, kako navodi, učinila javnom otvorenim pismom Predsjedniku 22.07.2022, odnosno sedam dana prije objavljivanja predmetnog teksta kojim (pismom) mu tu odluku saopštava. Tako je u predmetnom tekstu, prema navodima žalbe, objavljena informacija za koju je njegova autorka morala znati da je lažna – da je Predsjednik ”opozvao” članice Komisije u koju ih je ranije, kako u tekstu stoji, ”imenovao”. Ovo, zaključuje se u žalbi, podrazumijeva da tri članice Komisije na koje se u tekstu referira kao na ”ljude koji poznaju pravo” postupaju ”po komandi predsjednika države” što ne samo da nije istina, čime se krši smjernica 1.2. Tačnost, već ova tvrdnja predstavlja i neosnovanu optužbu na račun podnositeljke žalbe, ima diskvalifikatorni karakter i cilj da ugrozi njenu i reputaciju organizacije na čijem čelu se nalazi (NVO Akvija za ljudska prava), čime se krši smjernica 1.1. Opšti standardi, navodi se u žalbi.
U odgovoru autorke se ističe da glavna tema njene kolumne nije bila napuštanje Komisije od strane podnositeljke žalbe, kako je ”… izvlačeći iz konteksta (…) gđa Gorjanc-Prelević (je) namjerno sugerisala”, već da je ”glavni junak – ne samo tog dijela nego cijele kolumne – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović” čiji je, kako se u odgovoru navodi – državnički učinak ”već 33 godine u svim mojim kolumnama glavna, a često i jedina tema”. Uprovo se na tome, nastavlja se u odgovoru, temelji tvrdnja autorke da je:
… predmetnu komisiju, kao i sve prethodne u dugoj karijeri, formirao da problem – ne bi bio riješen.
To je gđa Gorjanc-Prelević, kao revnosni kritičar njegovog rada, bila u prilici da spozna. U takvim Đukanovićevim namjerama je temelj riječi "opoziv", na čije je bukvalno tumačenje potrošila desetine hiljada slovnih znaka, insistirajući na izvornom a ne prenosnom značenju.
Naravno da kao kolumnista sa višedecenijskim iskustvom nijesam podrazumijevala pisane diplomatske note o opozivu, niti vojničku komandu iste sadržine.
Uredništvo je stalo iza odgovora koji je formulisala autorka predmetnog teksta, dok je dio njegove argumentacije iznijet i u autorskom tekstu glavnog urednika kojim je odgovorio na tekst Gorjanc Prelević “Nikada nisam radila po komandi Đukanovića”.
U dodatnom izjašnjenju na navode odgovora koje je formulisala autorka teksta, u vezi sa značenjem termina ”opozvati”, podnositeljka žalbe ističe:
Ovdje naravno nema nikakvog prenosnog značenja. Problem je mnogo veći. Iz odgovora kolumnistkinje, s kojim je saglasan glavni i odgovorni urednik, proizilazi da svaka kritika predsjednika države i DPS, po sebi nosi nekakav oreol moralne superiornosti, koji navodno može da amnestira i opravda blaćenje svih koji pod takav „mač pravednika” bilo kako potpadnu.
Mišljenja sam da termin ‘opoziv’ – u značenju: poništiti ili povući naredbu, predlog, imenovanje ili slično, bilo da je korišten u osnovnom, bilo u prenesenom značenju, nesumnjivo upućuje na to da onaj ko opoziva ima moć i pravo odlučivanja nad onim ko (ili što) biva opozvan(o). U tom smislu, iako žaliteljka nije u tekstu bila otvoreno označena kao neko ko radi po nalogu Đukanovića, korištenje termina ‘opozvati’ da se označi način njenog izlaska iz Komisije nedvosmisleno upućuje na to da je volja Predsjednika bila odredbeni razlog napuštanja Komisije, a ne lični čin podnositeljke žalbe. U najmanju ruku, korištenje termina ‘opozvati’, u ma kako prenesenom značenju, znači da je onaj koji je opozvao imao značajan, ako ne i presudan, uticaj na ishod dešavanja. Uvažavajući argumentaciju autorke teksta da je u pitanju kolumna koja kao specifičan novinarski žanr autoru/ki daje slobodu koja ne pripada vijesti, izvještaju ili sl. i koji ”sadrži izričito gledište ili mišljenje autora i pretežno je prožeta dozom subjektivnog gledanja (…) sadrži dozu neskrivene ironije ili je prožeta i satiričnim crtama” ipak smatram da kolumna, kao i bilo koji druga novinarska forma, uz sva moguća pretjerivanja, oštre kritike ili provokacije koje joj pripadaju, i dalje mora biti u skladu sa novinarskom etikom, odnosno sa odredbama KNCG, što ovdje nalazim da nije bio slučaj, te da je došlo do povrede smjernice 1.2. Tačnost objavljivanjem netačne informacije da je one koje predložio za učešće u Komisiji Predsjednik kasnije opozvao.
U žalbi se dalje navodi da je došlo i do povrede smjernice 1.1. Opšti standardi i to na način što je objavljena neistinita informacija bila zlonamjerna, odnosno da je imala za cilj ugrožavanje reputacije podnositeljke žalbe, ali i organizacije čija je izvršna direktorica:
Javno iznijetom netačnom tvrdnjom da postupam po komandi Predsjednika države, odnosno predsjednika Demokratske partije socijalista (DPS), koju je pročitalo u vrijeme pisanja ove žalbe preko 55.000 ljudi, nanijeta mi je šteta, jer sam osoba koja nije članica ni jedne političke stranke, i koja dugi niz godina nastojim da postupam politički nepristrasno, isključivo u cilju zaštite ljudskih prava i vladavine prava. Bavim se javnim poslom, zastupam NVO Akcija za ljudska prava (HRA), organizaciju koja zapošljava pet osoba, koja ima stalne savjetnike i saradnike. Lažna tvrdnja Jovanović-Vukotić, koju su Vijesti objavile, ugrozila je reputaciju i HRA i svih osoba koje ona zapošljava, odnosno koje kroz nju djeluju.
Podnositeljka žalbe uvjerena je da se radi o ”gruboj neistini koja je plasirana maliciozno”, o ”zlonamjernoj objavi”, odnosno o ”namjernom ocrnjivanju”, koji ” itekako utiču na javno mnjenje i percepciju djelovanja organizacije koju zastupam i nanose nam štetu”. Imajući u vidu cjelokupan materijal žalbenog procesa – predmetni tekst, žalbu, izjašnjenje autorke i odgovor žaliteljke na izjašnjenje, mišljenja sam da upotreba nesumnjivo pogrešnog termina ‘opozvati’ nije bila izvršena sa namjerom da se podnositeljki žalbe i organizaciji koju zastupa nanese šteta, što ne znači da do štete nije došlo. Pa ipak, smjernica 1.1. Opšti standardi potencira da ”novinari/novinarke nikada ne smiju da objave informaciju za koju znaju da je lažna ili zlonamjerna” (kurziv PP). Informacija o opozivu nesumnjivo je lažna, iako ne nalazim da je bila i zlonamjerna, ali je problem u tome što, po mom mišljenju, autorka teksta ‘opoziv’ nije tretirala kao informaciju već kao metaforu, dok recepcija upotrebe tog termina može biti značajno drugačija. Imajući u vidu odluku po prethodnoj stavki žalbe da je došlo do povrede smjernice 1.2. Tačnost, kao i to da je informacija o razlozima izlaska iz Komisije podnositeljke žalbe bila javno dostupna sedam dana prije objavljivanja predmetnog teksta (iako je dio teksta, odnosno dnevnički zapis na koji se žalba odnosi datiran na isti datum, tekst je ipak objavljen sedam dana kasnije, dakle bilo je mjesta za reviziju tog dijela), autorka je morala znati da objavljuje lažnu informaciju, čime je došlo do povrede smjernice 1.1. KNCG.
Prema navodima žalbe, do povrede iste smjernice (1.1. KNCG) došlo je i ocjenom autorke da je podnositeljka žalbe licemjer – čovjek koji se pretvara, dvoličnik, pretvaralo, pretvorica (Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, odrednica ‘hipokrit(a)’), koju (ocjenu) gospođa Gorjanc Prelević smatra ”malicioznom, i kao takvom suprotnom standardu novinarske etike”. U ranije citiranom dijelu kolumne koji i predstavlja predmet žalbe na koju se ova odluka odnosi, sadržano je jedno prilično uvijeno određenje pojma ‘licemjer’, prema kojem bi licemjer bila osoba odbija da sjedi sa kolegom zbog njegovog ”uvredljivog rječnika”, ali joj je ”čast da decenijama stoji na prijemima sa onima koji su – ne samo govorom mržnje nego i policijskim privođenjem – u smrt poslali više od dvjesta crnogorskih mladića...”. U tom smislu, žaliteljka navodi:
Nikada nisam izjavila da osjećam „čast“ što na prijemima stojim pored onih, koji su, citiram: „ne samo govorom mržnje nego i policijskim privođenjem - u smrt poslali više od dvjesta crnogorskih mladića...”. Dozvoljavam da je moje prisustvo prijemima neko i tako mogao da shvati, ali, činjenica da je istu praksu i predstavnika Vijesti kolumnistkinja izbjegla da kritikuje, dok je mene zbog toga nazvala „licemjerom“, takođe upućuje na to da nije dobronamjerno postupala.
Prema određenju pojma ‘licemjer’ kojeg nudi autorka kolumne, licemjeri nisu oni koji ili nemaju problem ni sa jednom od ove dvije opcije, i sjede i čast im je da stoje sa propagatorima mržnje (poput, kako je navedeno, ”stotine "ljudi koji poznaju pravo", uključujući najuglednije sudije, tužioce i advokate”), ili oni koji imaju problem sa obje opcije, ali i sjede i i čast im je da stoje sa propagatorima mržnje, ako je to u opšte društvenom interesu (poput, kako je navedeno, urednika Vijesti).
Autorka teksta u odgovoru na žalbu ističe sledeće:
… niti navodim njeno ime, niti tvrdim da je ona licemjer.
Jasno je napisano ko NIJE licemjer – stotine "ljudi koji poznaju pravo", a onda još konkretnije – najuglednije sudije, tužioci i advokati.
(…) Kad je gđa Gorjanc-Prelević već pomenula urednike Vijesti , da razjasnimo i to.
Da, neki od njih išli su na gorepomenute prijeme. Ali ne da nijesu napuštali komisije zbog prisustva nekih mizoginih i homofobnih ljudi, nego su u opštem društvenom interesu - kakav je recimo sloboda novinarstva - godinama izdržali da preko puta sebe gledaju one ljude po čijoj su komandi ranjavani i prebijani, paljena imovina njihovih novina...
Zbog tog opšteg interesa, sjedjeli su na sastancima čak i sa javno homofobnim i sudski dokazano mizoginim perjanicama državnog medija koje su ih nazivale "pederima, kerovima u suknji, kurvetinama i kravetinama", da ne citiram cio repertoar od stotinak monstruoznih uvreda...
Prije svega, tačno je da u tekstu nije navedeno ime podnositeljke žalbe, ali kako istaknuto na samom početku obrazloženja, iako podnositeljka žalbe nije bila pomenuta imenom i prezimenom, dio teksta koji nalazi spornim nedvosmisleno se odnosio i na nju lično, te je u tom smislu i njena žalba zadovoljavala kriterijume definisane čl. 3 Poslovnika o radu zaštitnika prava čitalaca Vijesti koji zahtijeva da se da se žalbe ”odnose lično na podnosioca žalbe”, a ne propisuje da u tekstu mora biti pomenuto njegovo/njeno ime i prezime.
Drugo, stav autorke da ne tvrdi da je podnositeljka žalbe licemjer ne mogu da prihvatim, budući da bi prema njenom vlastitom određenju licemjer bila osoba neće da sjedi sa onima koji šire govor mržnje, ali joj je čast da na prijemima stoji sa onima koji ne samo da koriste govor mržnje, već i djeluju iz mržnje. Tako, budući da odbija da sjedi pored advokata Markovića koji širi govor mržnje, odnosno, kako u tekstu stoji ”zbog njegovog uvredljivog rječnika”, ali joj je čast da stoji na prijemima pored aktera događaja iz ’90 koji su postupali iz mržnje, podnositeljka žalbe, prema određenju koje daje autorka kolumne, jeste licemjer, za razliku od ”stotine "ljudi koji poznaju pravo", uključujući najuglednije sudije, tužioce i advokate”. S tim u vezi žaliteljka ističe da ona, za razliku od ljudi iz pravosuđa, nije imala radnu obavezu ”da sjedi sa Markovićem”:
… dok su sudije, tužioci i advokati to morali, u skladu s njihovom profesionalnom obavezom prema ugovorima o radu i pravilima službe, koja ne dozvoljava protest protiv kolege advokata, čime bi izvjesno i neposredno ugrozili interese trećih lica za koje su nadležni. Međutim, kako je Vijestima dobro poznato, ja nijesam državna službenica, nijesam u pravosuđu, moje učešće u pisanju komentara na „Temeljni ugovor“ i prihvatanje učešća u radu komisije za njegovo ispitivanje bio je jedan dobrovoljni poduhvat.
Saglasna sa podnositeljkom žalbe kada je u pitanju njeno poređenje sa predstavnicima pravosuđa – porede se neporedive stvari – za razliku od zaposlenih u pravosuđu čijim ”sjedanjem sa Markovićem” autorka kolumne ilustruje ko nije licemjer, podnositeljka žalbe nije imala radnu niti bilo kakvu drugu obavezu da ”sjedi sa Markovićem”, odnosno to nije bila stvar dužnosti ili obaveze, već njezinog ličnog i slobodnog izbora. Ukoliko se dobrovoljno prihvata saradnja sa onima koji koriste, podržavaju i raspiruju notorni govor mržnje koji je u svom mišljenju prepoznao i Ombudsman – osigurava im se legitimitet i istovremeno se doprinosi prihvaćenosti ovakvih oblika govora i ponašanja u javnom prostoru. Porediti u tom smislu zaposlene u pravosuđu sa akterima/kama civilnog društva koji u različitim tijelima učestvuju na dobrovoljnoj bazi – nije adekvatno, niti je ovakva analogija logički opravdana.
U žalbi se navodi da se u slučaju advokata Markovića nije radilo o uvredljivom rječniku, nego o ozbiljnim prijetnjama, uključujući i prijetnje smrću, kojima se ohrabruju i drugi na nasilje i mržnju prema LGBTIQ osobama. U tom su smislu u nastavku žalbe prijavljena i kršenja načela 2, 4 i 8 KNCG. Riječ je, na prvom i najvažnijem mjestu, o eufemiziranju odnosno ublažavanju govora mržnje advokata Velibora Markovića, čiji je izbor u sastav Komisije predstavljao razlog istupanja podnositeljke žalbe iz iste. Homofobni i mizogini rječnik ne predstavljaju uvredljiv govor, nego govor mržnje. Relativizovanje i ublažavanje govora mržnje njegovim nepotpunim, neadekvatnim i pogrešnim označavanjem kao ”uvredljivog govora” znači, kako je i u žalbi naglašeno – njegovu toleranciju, a time, dodala bih, i njegovo, iako naoko pasivno – osnaživanje. To je nešto što ne smije ”pobjeći ispod radara” ni kolumnistima/kinjama, niti uredništvu. Načelo 4 smjernicom 4.1.(c) naglašava da ”novinar/novinarka posebno mora voditi računa da ničim ne doprinese širenju mržnje kada izvještava o događajima i pojavama koji u sebi sadrže elemente mržnje” (kao što je slučaj sa izjavama advokata Markovića), dok načelo 8 ističe da je ”novinar/novinarka dužan/dužna da štiti integritet (...) pripadnika marginalizovanih i ranjivih grupa”, u ovom slučaju pripadnika/ca marginalizovane LGBTIQ+ zajednice kojoj je advokat Marković u više navrata i javno upućivao govor mržnje, uključujući i prijetnje smrću. Stoga nalazim da je očitim eufemističkim prikazivanjem govora mržnje i njegovovom relativizacijom došlo do povrede načela 4 i 8 KNCG, kao i načela 2, budući da na ovaj način nije bilo omogućeno čitaocima da formiraju adekvatan kontekst za razumijevanje događaja o kojima je u tekstu riječ.
Citat kardinala Rišeljea kojeg u drugom odgovoru navodi autorka kolumne: ”Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čovjeka, i ja ću naći u njima razloga da ga dam objesiti”, po mom mišljenju, više svjedoči o moći zle namjere, nego o moći razloga. Iako sam, iz razloga gore obrazloženih, odlučila da žalbu gospođe Gorjanc Prelević u potpunosti usvojim, ne smatram da je zle namjere bilo ni u samoj kolumni, niti u žalbi koja je uslijedila. Međutim, odsustvo zle nemjere ne znači da ne može doći do greške i štete koju ona uzrokuje.
Paula Petričević
Ombudsmanka ND Vijesti
Bonus video:
