O životnoj sredini u Crnoj Gori se najčešće govori u kontekstu evropskih integracija ili ekološke države, vrlo rijetko ili gotovo nikada u kontekstu ljudskih prava. Pa ipak, živjeli mi u Evropskoj uniji ili van nje, u samoproklamovanoj ekološkoj državi ili ne, to ne mjenja činjenicu da svi građani imaju pravo na zdravu životnu sredinu.
Iako je ovo pravo zagarantovano u svim savremenim društvima, Crna Gora se vizionarski odlučila na korak dalje, i to ustavnim opredjeljenjem da bude ekološka.
Realnost je nešto drugačija, pa na listi ekoloških zemalja svijeta koja je rezultat istraživanja univerziteta Jejl, Kolumbija i Svjetskog ekonomskog foruma, Crna Gora zauzima 65. mjesto daleko ispod Hrvatske (41. mjesto), Albanije (40. mjesto) i visoko pozicionirane Slovenije (34. mjesto).
Bez obzira na kojem mjestu ove ljestvice se nalazili i koliko teško prihvatili da nebo ipak jeste plavo i u komšiluku, građanima Crne Gore ustavom je garantovano pravo na zdravu životnu sredinu, kao i pravo na blagovremeno i potpuno obavještavanje o stanju životne sredine, na mogućnost uticaja prilikom odlučivanja o pitanjima od značaja za životnu sredinu i na pravnu zaštitu ovih prava. Ističe se da je svako, a posebno država, obavezan da čuva i unapređuje životnu sredinu.
Kako u praksi izgleda kada nam država čuva i unapređuje životnu sredinu, najočiglednije je procjeniti na primjeru industrijskih zagađenja.
Prema istraživanjima Svjetske banke, evidentna je visoka koncentracija teških metala u podzemnim vodama nizvodno od KAP-a i pripadajućih bazena crvenog mulja.
Zagađene podzemne vode obzirom da predstavljaju sistem spojenih sudova sa izvorima, ali i jezerom kao krajnjim recipijentom, predstavljaju knjiški primjer kršenja ljudskih prava na zdravu životnu sredinu za sve građane nizvodno od uzroka takvog zagađenja.
Ako imamo u vidu i ispuste netretiranih komunalnih i industrijskih otpadnih voda u rječne tokove ne treba da nas čudi, a najmanje šokira podatak da 7% ispitanih uzoraka hlorisanih voda za piće ne zadovoljava propisane norme higijenske ispravnosti najčešće zbog prisustva određenih bakterija i fekalnog zagađenja. Najmasovniji slučaj kršenja prava na zdravu životnu sredinu možemo naći u Pljevljima.
Naime, proračuni Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da 22% svih smrti u ovom gradu mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha.
Da pojednostavimo, svaki peti stanovnik Pljevalja umire usljed višedecenijske izloženosti industrijskom zagađenju, gdje je godišnji prosjek izloženosti prekoračenim vrijednostima zagađujućih čestica i preko pola godine.
Iako se pravo na zdravu životnu sredinu ostvaruje kroz sistem preventivnih i represivnih mjera, koje uspostavljaju određene grane zakonodavstva: upravno, građansko, pa i krivično pravo, kao posljednje sredstvo zaštite ovih prava, njihovo ostvarivanje u praksi nailazi na poteškoće.
One se ogledaju u činjenici da građani Crne Gore nisu u dovoljnoj mjeri informisani o svojim pravima, te samim tim nisu sposobni da identifikuju situacije u kojima su žrtve njihovih kršenja.
Međutim, da bi mogli govoriti o konkretnom kršenju prava na zdravu životnu sredinu u Crnoj Gori, moramo imati i sudsku praksu.
Tu nailazimo na još jedan izazov, a to je prevazilaženje konzervativnog pristupa u odlučivanju, obzirom da sudovi nemaju dovoljno iskustva u postupanju. Sa druge strane, građanima je na raspolaganju i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu poznat po tome da je uvažavao predstavke građana i prije zvaničnog uključenja ovog prava u korpus ostalih ljudskih prava 2003. godine i to u slučaju prekomjerne buke.
Danas se ta praksa zasniva uglavnom na ugrožavanjima usljed industrijskih zagađenja. I tu naša priča o KAP-u i Pljevljima dobija adekvatnu dimenziju.
Dakle, pred nama se postavlja pitanje zašto nije došlo do pojedinačnih slučajeva koji bi se rješavali pred sudovima ako imamo čitav jedan grad čijim stanovnicima je prekršeno pravo na zdravu životnu sredinu?
Da li odgovor na ovo pitanje leži u nepovjerenju građana prema sudstvu Crne Gore ili je problem u nedovoljnom poznavanju materije onih koji bi eventualno zastupali građane u takvim slučajevima?
Da li nedostatak tužbi za kršenje prava na zdravu životnu sredinu znači da kod nas nema slučajeva kršenja ovog prava ili da su povrede ovih prava teško dokazive ili da bi ironija bila veća, da su u jednoj ekološkoj državi ta prava jednostavno marginalizovana.
Autorka je izvršna direktorka Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP)
Bonus video:
